Pod starim krovovima/Uvod

← Naslovnica

Pod starim krovovima Uvod autor: Ksaver Šandor Gjalski

Illustrissimus Battorych →

Uvod

Bilo je sedamdesetih godina. Sabor kraljevine Hrvatske-Slavonije-Dalmacije sastao se u prvu sjednicu. Izaslana deputacija uvela je u sabornicu bana kano povjerenika Nj. c. i kr. apošt. Veličanstva; bilježnik pročitao je previšnje ručno pismo kojim kralj poziva »velemožnoga bana« da u njegovo ime proglasi sabor »vazda vjernih kraljevina« otvorenim — sabornicom zaori tri puta zanosno »živio« kad se spomenu previšnje posvećeno ime; zatim pruži Nj. Preuzvišenost gosp. ban, odjeven u bogatu svečanu narodnu odoru, najbližemu bilježniku omašno zapečaćeno pismo koje se otvorilo naoči sviju sakupljenih, pa bilježnik pročita jasnim i zvučnim glasom na kraju isprave riječi: »Dano u našem kraljevskom glavnom i prijestolnom gradu Budimu dana itd.«, te kad opet pročita previšnje ime, sabornica se nanovo potrese od zanosnih usklika — a Njegova Preuzvišenost, primiv natrag previšnji reskript, pokrije glavu kalpakom, sjedne na stolicu pod prijestolnim baldakinom i uzme nešto drhtavim glasom pred frakovima i crnim kaputima sakupljenim u dvorani čitati: »Časni, poštovani, poglaviti i velemožni, velemožni i ugledni, mudri i obzirni, uvijek ljubljeni vjerni naši!«

U taj se tren otvore vrata saborske dvorane, i u sabornicu uniđu tri starca — sva trojica u svečanim narodnim odorama, doista nešto iznošenim i poblijedjelim, zlatom izvezenim; — sva su trojica imali goleme sablje demeškinje, a u ruci im samur-kapa s dugim orlovim perom.

Kao da su u ovaj skup novovjekih frakova zabasali glasnici davnog — davnog nekog doba, no svečani i staroliki naziv sabora, kojim još od davnih davnina pozdravljaju apoštolski kraljevi skupštinu zakonoša svoje drevne kraljevine, kao da je tek u ovaj par našao pravi smisao i pravu svoju adresu kad su unišla ova tri starca. Sva njihova prikaza: njihova bijela kosa, duge im sijede brade i još dulji bijeli brkovi, njihova starinska odjeća, njihovo svečano — tek nešto i frondersko — vladanje, pak njihove duge sablje, obješene o široke, zlatne i svilene pojase — sve je to tako skladno pristajalo dugomu neobičnomu naslovu. I bilo je začas kao da nema više tih školskih klupa moderne sabornice, kao da nema u klupama naslaganih crnih kaputa i frakova, a mjesto toga zanjišu se pred očima prilike dalekoga, prošloga doba, kada je i tomu nazivu i takovim staračkim prikazama cvala prava pravcata sadašnjost.

Tek kada je kraljevski reskript spomenuo potrebu nekakve promjene u domaćem zakonoslovlju i napomenuo previšnju želju da se »vazda vjerne kraljevine« izjednače u ovom pitanju sa naprednim principima zapadnoga svijeta — onda je čar prestao, te su se frakovi dočepali opet svoga prava. A starci zapreme skrajnja mjesta na skrajnjoj desnici.

Koliko god je momenat bio svečan, u sabornici se ipak pojave ironički poklici prema staračkoj skupini. A istom na galerijama! Simpatije su njihove čeznule za skrajnjom ljevicom — mladim je ljudima na galeriji br. III. bilo nerazumljivo da još može biti ljudi koji bi mogli sjesti na tako suprotivna mjesta. Zato nije bilo kraja ni konca ruganju i krupnim šalama kojima su mladi ljudi obasuli trojicu staraca. Najblaži nazivi bijahu: »pretpotopni ostaci« — »verbecijanske mumije« — »zagorski šljivari«!

Najviše se isticala njih četvorica. Galerija se gotovo zaorila glasnim smijehom. Najposlije se ostavili šale te stali posve ozbiljno žestokom strogom kritikom prekoravati tmine prošloga koljena, a zavodila ih u taj čas ona obična i tako smiješna nepravednost s koje svako mlađe doba, svaki mlađi naraštaj, živo vjeruje i misli da je prava prosvjeta započela istom u njihove dane, a sve što je otprije da je zlo i naopako, a valja samo današnje. A najposlije — promisliš li pravo — sve je tek neprestani kotač u kojem ljudska glupost, slabost i predsuda »vrteći se ne prestaje«; ona je jedina vječna, stalna i nepopravljiva; ona je od iskona i ostaje u pročaja. Prema njoj slaba je i nemoćna lokomotiva, električna iskra i spektralna analiza.

Možda je tako mislio čovjek sjedeći blizu ove četvorice. On se svakim časom više uznemirivao. Osobito nije na njemu bilo ništa, izim što je u licu njegovu bio nekakav »historičan« tip, te je svatko videći ga morao odmah pomisliti da je ovo lice već vidio i gledao ma u kojoj ilustrovanoj historiji ili u kakovoj galeriji historičkih portreta iz šestnaestog ili sedamnaestog vijeka.

Napokon se nije više mogao svladati, te zametne razgovor s onom četvoricom. Začas bilo je živahne debate među njima.

— Da — da — vama su tek bijedni, u svojim predsudama okamenjeni »šljivari« — klikne ovaj peti — nisu proučili onih folijantâ knjigâ koje imate vi u glavi, ne dosežu visinâ vaše moderne današnje uljuđenosti — tako mislite vi. Možebiti nemate krivo. Svakako nisu ono što smo mi. Ali — dajte — da vam tek nešto kažem o njima. Gledajte: — onaj tamo suhi stavio je nekoć zarad svoga uvjerenja na kocku i život svoj i svoju obitelj i svoju imovinu — onaj drugi pokraj njega volio je nekoć da ga otac razbaštini nego da prelomi vjeru svojoj vjerenici, siromašnoj prostoj Židovki djevojci — a onaj treći kao podžupan nije dao da se izvrši naredba njegova bana, jer je ta naredba po njegovu mnijenju krnjila municipalna prava. On je naime mislio i sumavao »verbecijanski« da je zakon najveći gospodar; dakako, on nije pojmio novih, modernih načela!

— Zar ih vi poznajete?

— Ne poznam baš ove, ali sam poznavao mnoge od njihovih vršnjaka. Pa da ih vi poznajete ovako, ne biste više tako strogo osuđivali ove prezrene šljivare. Ne poznate ih, ne poznate.

Sjednica se svršila, ali ova petorica nisu svršili svoje zabave. Poslije su još dugo hodali po Markovu trgu, a onaj im je peti morao pripovijedati o svojim starim znancima. Najviše je i najčešće spominjao nekoga svoga susjeda Batorića i stari mu dom Brezovicu.

Novovjeka četvorica slušala ga rado, te im je morao jednako pripovijedati. Najposlije prestane sâm: — Ne da se to tako ukratko iskazati, a najzad sam rad da se i vi upoznate s ovim dijelom našega Hrvatstva: dopustite dakle da vam do zgode pročitam svoje bilješke i uspomene što sam ih — ne od obijesti nego od nutarnje potrebe — napisao o svom starom prijatelju Batoriću, o njegovoj Brezovici i o našem drugovanju. Tek je nešto — ta tko bi sve! Može biti te ćete iza toga koje u čemu suditi drugačije!

Za nekoliko dana sjedilo je svih pet u starodrevnom zidanom dvoru onoga petoga koji im je čitao svoje zapiske.

Evo ih redom.

Sljedeća stranica→