Pod starim krovovima/Starci

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Idila starog ljeta Pod starim krovovima Starci
autor: Ksaver Šandor Gjalski
Perillustris ac generosus Cintek



Starci[uredi]

Dagerotipi iz prošle generacije


I.[uredi]

Spremasmo se Batorić i ja na put. Htio starac napokon ipak da posjeti prijatelje, kojima su dobra nešto dalje ležala. Kako često biva, tako smo i mi za lijepih jesenskih dana jednako odlagali putovanje, a kad ustanovismo dan — eto ti ujedared zime. A sutra već da krećemo!

— Bude snega! — čuo se pod večer iz dvorišta babji glas.

— E — hoče sv. Martin na belcu — otpovrne iz daleka drugi muški glas, popraćajući sv. Martina krupnom kletvom, što tako rano donosi zimu i otimlje stoci pašu. A mi sjedimo gore u palači za stolom, pa se i mi jedimo i žalimo na zlo vrijeme, bojeći se za naumljeni izlet. Ne bi se Batoriću inače toliko na žao dalo da mora kod kuće ostati — ta redovno nije iz Brezovice ni k najbližim susjedima zalazio; ali taj put se radilo da vidi dva tri još jedina svoja druga vršnjaka. I spremao se već odavna, gotovo svake jeseni, da starce posjeti, no svake je godine nešto usuprot došlo — i on je svakiput ostao kod kuće.

— Baš kao da se sve protivi! — rekne sada. — Svakiput mora neki đavao da dođe, te ne mogu da idem. I sada opet — to ludo nevreme! Ali — ovaj put idem, pak makar baš »fratri« s neba padali!

— Tek pazi, illustrissime, da se ne pokvariš! Ipak možda da odgodimo?

— Eh — navek tak! Ne — ne bumo tak. Opet revera — vrag je zima — pak veter! Ali neka — ja moram iti. Sve me nekaj vleče, da vidim Benjoša, čisto se bojim, ne bu li mu se kaj pripetilo! — Istina — to su ludorije — ali opet — ! — i on ne dovrši izreke, tek povuče iz lule i duhne silan dim. A u dvorištu zadrglja štropot od kolica i začas eto na vratima Lacice Kunteka.

— Eto mene, illustrissime domine! Došel sem, da pitam, idu li gospoda zutra?

— Kaj bi i ti?

— Nekak — ako me zemete sobom.

— Valde bene! Tak — moj Lacica! I dobro je — tres faciunt collegium — pa bumo lakše većali. Kaj dakle misliš?

— Da se ide! — odvrati odlučno Lacica, koji je uvijek s istinskim zanosom i uzbuđenim srcem slavio Benjoševe pečenke.

— A vreme? — Ha — kaj veliš k tomu?

— Trice i kučine — to je tek onako — zutra bude najlepši dan.

— Uh — sad znam, da je zutra i bure i snega. Još navek je tvoje proricanje slagalo.

— Molim — molim — illustrissime domine — ja opet velim, bude lepo i daj da se vadlamo.

— Ne, nećemo se kladiti — tek ići ćemo.

I tako bude posve za stalno utvrđeno da sjutra putujemo. Stari Vanko dobije odmah nalog da priredi »vuka« (putnu bundu), visoke krznom opšite čizme i putnu torbu.

Sad je illustrissimus zapao u najbolju volju, tek se je žalio što Lacica ne igra taroka i tako nema partije. Pomisli da pošalje po Ercigonju i Petrovića. No kad je već Vanko pošao do vratâ da šalje kočijaša po njih — eto u sobu Radičevića i Paštrovića. Vraćahu se od Imbrice Dobojevića, slavnoga veseljaka u susjedstvu, pa im se obojici poznavalo kod kakvog su stola bili. Batorić čisto klikne od radosti videći tako ispunjenu svoju želju i tek što se s njima izrukovao, pohrli u pokrajnju sobu, gdje svojom rukom rastvori stolić za kartanje i nažeže svijeće.

— Zar zbilja polaziš sjutra? — zapita ga magnificus, dok je Paštrović bacao karte, tko da igrom započne.

— Dašto da idem! — odvrati Batorić.

— Optime — optime! Čuješ, Đuka, illustrissimus ide. Sad moraš i ti da ideš. Jer znaj, illustrissime — i mi se spremamo. Tek Đuka stavio uvjet da ne ide ako ti ne ideš. — Da — osim nas ide i Petrović, ide Ercigonja, pa i Šebešić.

— I Šebešić — živio! A Dobojević — ?

— Ne — on ne može. — Opet nekakve spletke s nekakvom ženskinjom. A znaš, to mu je posao.

— Baš bi lepo bilo da i on ide — ali dobro i tako!

I kad smo se nešto prije ponoći razilazili, bude dogovoreno da Paštrović ide s Radičevićem, a Lacica i ja s Batorićem. Morali smo stoga nas dvojica ostati u Brezovici.

Već oko šest sati probudi nas Batorić. Stari se Vanko s važnim i svečanim licem pokaže na vratima s našom, očišćenom već odjećom i obućom. Gradio se, kao da je silno zaposlen; uistinu bio je sav uzrujan i uzbuđen. Ta — kako je davnim davno, što je tako spremao gospodina svoga na put. Koje li blažene i sretne uspomene brodile su pred njegovom dušom — uspomene mlade i snažne!

— A kaj ti, stari moj Vanko, misliš: ne bude li zapal sneg? — svrne se Batorić k njemu, dok je sagnuv se stavljao čizme uz krevete.

— Ponizno zahvalim na pitanje nihovom gospodstvu — moglo bi — hm — da padne — a može biti opet i ne bude. Do bi znal! — odvrati Vanko diplomatično, ne znajući, što bi gospodaru milije bilo.

— Per amorem Christi — glete glupaka! — plane starac. — Vrag si ga znal — ti kaj si stareši, kak da si sve bedasteši! Drugi mužek tvojih let tri dana napred zna, kakvo bu vreme — oseća to on kak kakov stari gusak. Ti pak čisto, kak da si pobedastel.

Vanko se zadovoljno nasmiješi.

— Em — nekak! bude snega — nekak da ga bude — ali ko bi znal, bude li odmah — to Bog sam zna — a more biti da ga i ne bude. Ali bu — a za žitek dobro bi bilo, da opadne sneg.

— Ne pitam ja za žitek — neg kak da idemo, ako zavrti sneg?

— Kak nihovo gospodstvo dostoji. No — iti se more. — I Vanko se prigne k prozoru. — Onde od istoka kak da se čisti i vedri. Ne bu zapal.

— Vedri se u tvojoj glavi — pa i to ne! Em mračno je vani, kak v rogu.

— I neće zapasti — vjeruj, illustrissime — ja to ćutim u svim kostima! — oglasi se Lacica i žurno skoči s postelje, da i on poleti k prozoru.

I tako eto nas oko sedam sati na kolima — u širokoj i spretnoj Batorićevoj nadičanki. Batorić se vukom zavio od glave do pete, zapalio lulu i tek napola sluša Lacicu. Taj je bio sav blažen što se išlo, i računao već sada koliko će pečenja biti u Benjoša. Vanko se ustobočio na kozliću uz kočijaša Jurića i silno se naduvao od zime ili od važnosti.

Zrak bio je hladan. Inje se posulo po bradama, po gunjima i visjelo konjima uz leđa i pod trbuhom. Svud je još bilo tiho i nepomično, svud se sterao — onaj daleki, napô smrtni mir zimskoga jutra. Istom se počelo daniti. Tek na istoku svitale nebosklonom sive, duge i niske plohe. Nad nama se ganjali sad još tamni oblaci i brodili k jugu. Magle nije bilo. Malo pomalo proširile se jasne plohe s istoka, pa se u sivu blijesku zimskoga svitanja pojavljale pred nama i za nama nejasne crne gromade, za koje ne znaš: ili su šume ili daleka sela. Najbliža stabla uz cestu ili u livadama istom se u rastrgnutim konturama raspoznavahu. Ne čuje se još ni vrane ni vrapca. Tamo u boku polja, dosta blizu ceste, mišljaše Batorić da vidi klipsati lisicu k brijegu iz noćnoga lova. Prolazeći u blizini sela i selišta ne vidimo nigdje čovjeka, a iz okanaca seljačkih domova titra ovdje — ondje blijedo svijetlo zapaljene luči — jedini znak da svijet više ne spava. U toj saminji javlja se samo lomot naših kola po zamrzlu tlu i jasno zveče praporci naših konja. Mada je jutro sivo i livade blijede, a drveće golo i sve nekud obamrlo, prazno, bez glasa i bez gibanja; — opet i odovud prši nekom posebnom ljepotom, nekim dragim mirom, a glavno, tajnovitom polutamom, u kojoj kao da mimo lica žurno ploveći zrak šapće čovjeku stare priče i čudne bajke. A oko se gubi sanjarskim pogledom u nedogled. Još više ti pak bude slatko za takva osamljena jutra na pustoj cesti od toga što ti se sve srce stječe na taj mali prostor, na kom sjediš — i ti se u duhu i u osjećaju tištiš i rivaš k družbi svojoj, pa ti se duša talasa od milih i slatkih čuvstava prijateljstva. I moraš tada da gledaš putne drugove s jače uzbuđenim čuvstvom, dapače oko ti s nježnošću zapinje o leđa kočijaša i inoša — a i same glave konja, dijelovi trupa i zadnje im noge nekako se dojimlju druževno i skupno — gotovo sve je to skupa jedan mali svijet za tvoju dušu i za srce tvoje. Ah — i tako pusto, gluho, mračno zimsko jutro ima svoga čara — ima svoga blagoslova.

I kola hrle dalje i dalje. Davno je izginuo oku hatar brezovički; prođosmo već i Kamenicu, stigosmo i u Radakovo. Mada se razdanilo, bilo je ipak bez prave svijetlosti i brijala je oštra studen. Vazduh odisaše dimom — vlagom — sagnjilom travom — čime li! Gdje bi prošli pokraj kakova krova, vidjesmo kako se ptičice sabiru pod strehom i nalijeću dapače pod prozore. Zgnjurena tijela i nakostrušena perja tiska se jedno do drugoga pa sitno i žalosno cvrči, zagledajući se u vis. Ta — gotovo zima je tu. Lacica ipak tvrdokorno ostaje kod svoga proročanstva.

U Radakovu vidjesmo kočiju pred dvorom. Pogodili smo odmah da Radičević jamačno čeka Paštrovića. Opazivši nas zovne da siđemo i uzmemo malo rakije.

— Ne — ne. Daleko je cilj — odvrati Batorić. Dade ipak sustaviti kola.

— Ta — nećemo valjda najprije k Benjošu? Predaleko je. Ti misliš i onako da se svratiš i do Dioniza. Ostanimo dakle danas kod njega.

— Da — ali mene jednako nešto vuče da što prije budem kod Benjoša. Čudnovato — čisto sam nestrpljiv.

— Je li danas ili sutra — isto je — primijeti Lacica.

— To je baš istina. Pa i do podneva ne stigosmo više k Benjošu. On pak točno u dvanaest k stolu.

— E pa dobro. Benjoš bi se ljutio da mu prekasno dođemo. Danas dakle idemo do Dioniza. I k njemu ima dobra tri sata — odluči Batorić.

— A evo još nema pospanca Paštrovića. Uvijek tako. — Da — ono što mi reče, da te k Benjošu tako vuče — nikako mi ne ide iz glave.

— Ha, gle špiritista! — nasmija se Lacica.

Batorić ništa ne odvrati, već zapovjedi kočijašu, da potjera. Zrakom je stalo jače strujiti i kadikad poletjele nad nama velike pahulje snijega.

— Eto — tvoga lepoga vremena! — okrene se Batorić Lacici.

— Ništa to! Vjetar će sve rastjerati — krasno ćemo putovati.

Svi se nasmijasmo Lacičinoj tvrdnji, no Batorić ipak nije bio nezadovoljan. Davno neviđene okolice zanimale ga. Svaku promjenu umah je primijetio. I zapadaše u spominjanje prošlih dana. Kojiput mu naleti na lice tužni odsjev i usne prošapću: tempora mutantur! — ali najviše se ipak radovao, što mu je suđeno još jedared proći krajevima, kojih je svaki kutić krio za nj ovaj ili onaj doživljaj. Počne najposlije da govori s Vankom i da ga pita, sjeća li se ovoga ili onoga. Vanko je znao za svaku sitnicu i bio kao pisana knjiga i kronika onoga doba, što se pred duhom Batorićevim u pogledu poznatih okolica iz davnine svoje povraćalo. Dašto — on je govorio mirno i bez svake sentimentalnosti i glas mu nije podrhtavao kao u Batorića.

— Ah — kuda je to sve prošlo! — uzdahne starac. — I zbilja ne umreš ujedanput — svaki čas ti nešto otme, pa kad si star, onda ti napokon nije ostalo — nego izmučene kosti.

Oko jedanaest sati stigosmo pred Jasenicu, imanje Dioniza Balšića, druga Batorićeva još sa školskih klupa. Dvor jasenički iz daleka nas na visokom brijegu pozdravljao. Ukusno građeni njegovi zidovi prijatno su se bjelasali u samom mračnom onom danu između tamnozelena granja mladih jela i omorika. Dugi elegantni prozori otmeno se svjetlucahu i balkon u pročelju, obrastao zimzelenim biljem, imao je na sebi nešto koketno i kićeno. Gradio je taj dvorac prije kojih četrdeset godina sadašnji vlasnik Dioniz, nešto popuštajući u onim godinama zavladaloj maniji za novim elegantnim ladanjskim dvorovima, a glavno, jer mu supruga, rođena u gradu, tobože nije mogla priviknuti mračnoj kuriji djedovskoj. — Osim toga postao je za rana visok dostojanstvenik, te mu se činilo da mora po tomu i ugledniji dom imati. I tako je ostavio staru kuću dolje u jarku i povukao se na brdo. Gledalo se odavde na tri ceste. Starac Dioniz vazdan je bio kod prozora i pazio na mimo jureće kočije. Pazio on sa silnom nestrpljivošću, koja će zakrenuti u njegovu aleju. Kada bi kočija dalje projurila, starčevo bi lice zaprimilo čisto ljutit izražaj i grdna kletva popratila bi kako kočiju tako i gospodara njezina. — No — zato kola, što skrenuše u dom — ta — čisto s djetinjskom radosti i glasnim veselim povikom pozdravio bi ih i blagoslovio. Pratio ih je pogledom punim blaženstva i uzeo zurmu pred oči, da vidi, tko je ta dobra duša te njega ne zaboravlja. Bio on na glasu, štono ruska riječ »hljebosol«, željan uvijek gostiju. Vrata njegova dvora bila su uvijek svakomu širom otvorena i svak je mogao biti siguran da će biti objeručke dočekan i slavno pogošten. Prođe li mu koji dan bez gosta — govorio bi s blagopokojnim carem Titom: diem perdidi! Tako je u njega bilo od vajkada.

Dapače i za roditelja njegovih bijaše već Jasenica jedno od najčešćih stjecišta cijele okolice. Dioniz je dakle tek slijedio stope djedova, a slijedio ih u tome doista vjerno. Od rana jutra do kasno u noć šumio dvor zabavom i bukom. Nije se u tome ništa promijenilo ni onda kad su s prestankom tlake nastali drugi odnošaji; nije se promijenilo, kad je nedavno izgubio oba sina; nije se promijenilo ni kada je prije kakovih petnaest godina obudovio. Nije naravski prolazilo to onako lako. Trošio starac svu silu i unatoč lijepoj »hofratskoj« penziji, unatoč lijepome imanju, on je bio vječno u novčanim neprilikama i vazdan se natezao sa krštenim i nekrštenim lihvarima. Nu djece nije imao; bio gotovo sâm — a ljubio je goste. Laglje mu je bilo da se nateže sa Židovima i sa kršćanskim štedionama, nego da se bori protiv svoje strasti i protiv ljubavi za gostovanje i čašćenje. Na novo doba i na stare svoje dane nije se ni za što drugo tužio, nego što pokraj svega svoga gostoljublja kojiput ipak mora da sam za stolom sjedi. Ta — izmijenilo se vrijeme i u tom. Susjeda i vršnjaka pomalo ponestajalo, pokosile ih godine — a mlađi naraštaj i strani putnici kao da nisu znali ili nisu htjeli cijeniti njegova gostoljubnoga dvora. Kad bi tako sam bio kod kuće, onda bi on — duša od čovjeka — gotovo postao tiranom i svoju staru rođakinju — što mu je kućom upravljala i bila silna bogomoljka i neizmjerno stidljiva gospodična od šezdeset godina — mučio tako, da joj je za svega objeda ili razvijao ateističke teorije i podrugivao se redovno papi, što si cipelu daje ljubiti, ili pak citirao krupne stihove iz Blumauerove »Eneide«. — I redovno sa suzama u očima odbjegla bi od stola sirota Naneta, a Dioniz bi si dao donijeti »patience«-karte i slagao — slagao, hoće li mu izići, da će tkogođ doći barem poslije ručka. — Dašto — takovih dana opet nije pregusto zaredalo. Nije naime samo gostoljublje i ljubaznost resila jasenički dvor, u njemu se i jelo i pilo izvrsno. I mada je sve u dvoru bilo uređeno i upriličeno dosta na velikašku i elegantno — opet nije bilo traga kakovu stješnjavanju i prenavljanju velikoga svijeta, pa je i najčednije i sasvim plaho biće od prvoga časa osjećalo kao da je kod kuće. Nisu tomu smetale ni bijele rukavice inoša kod stola ni francuske riječi stare Nanete, kojima se rado nabacivala, no kojima je tek časkom kojiput uspjela da prestraši kakova mladića đaka ili kapelana.

— Nema Dioniza na prozoru; valjda je već tko u njega? — spomene Batorić, kad zakrenusmo u jaseničku aleju. Ali istom što je to rekao, pokaže se na skrajnjem prozoru debela ruka, kako otire mraz sa stakla. Na čistu plohu vidje se sada krupna okrugla glava s crnim dalekozorom pred očima.

— Neće nas u bundama prepoznati! — rekne Lacica i zamahne rukom prema dvoru. Batorić mu ništa ne odvrati, jer je pazio na konje, što su po zamrzlu blatu s teškom mukom vukli kočiju na brijeg, a nisu bili oštro potkovani. Od napora polio ih znoj, te se od njih dizala gusta siva para — kao sitna magla.

Stigavši napokon pred dvor, nađosmo kod vrata inoša, gdje nas čeka.

— Jesu li gospodin sami? — upita Lacica.

— Nisu. Imade dosta gospode!

— Eto čitave slave! — klikne Lacica i migne lukavo očima prema meni za leđima Batorićevim, dok smo unilazili u dvor, te se penjali uza stube.

Uto se već otvoriše vrata suprotivne sobe u prvom katu.

— Ecce — ecce — noster illustrissimus Cornelius! Valeas — amice — ha — požuri se — drugač eto mene medveda dolje! — javi se starački, od izgubljenih zubi piskutljivi glas, i eto začas do prve stube kuće domaćine, starca Batorićevih godina, nešto manje svježa i čila od silne debljine, koja mu je nisko tijelo posve okruglim učinila i skrivila teške, trome noge. I lice bilo puno i široko sa dubokim dvovrsnim podbratkom.

Starci su se čestito izljubili i izgrlili, no na hodniku je bilo hladno, a Balšić se plašio prehlade i prozebe kao vraga. Nije on cijele zime ni izlazio iz sobe. Zato nas i sada brzo povuče u sobu.

Ovdje je bilo sabrano cijelo društvo i sobom se samo valjali oblaci dima od duhana.

— Što li sam bio rekao! He — ti doktore — nisu li mi oči bolje od tvojih? Htio se Ašbajer okladiti, da ti nisi — bajagi poznaje on tvoje konje — ali meni je jednako sve govorilo, baš da si ti — pak — prepoznao sam tvoga historičkoga vuka — govoraše Balšić latinski.

— Ha — ha — ha — daj, amice, sjedi. — Još jučer smo vas očekivali. I lijep nas se broj sabrao — sve u tvoju slavu — ali nije te bilo — pa onda odlučismo, da te i danas čekamo. I varmeđijska komisija ostala je ovdje, mada prekosutra imadu malu skupštinu; ali je rekao veliki bilježnik, da tebi za volju ostaje, pa ma baš vicekomeš iz kože skočio.

— A tko ti reče, da ću doći? — upita u čudu Batorić.

— Eh — pisao mi Lacica!

— Eto brbljavca! — E — Lacica, kaj si opet napravil? Htjedoh da iznenadim, a on piše!

Lacica ne odvrati ništa, odšuljao se u najdalji kut i zatjerao odmah one tamo u homerski smijeh kakom ludom šalom.

Bijahu u društvu sami poznati ljudi. Osim velikoga županijskog bilježnika, koji je u kotaru na velikoj istrazi bio protiv domaćega jurasora, bio je tu također taj jurasor, zatim domaći župnik, dva tri susjeda vlastelina, nekoliko pučkih učitelja, kapelana i općinskih činovnika. Svi su se radovali Batorićevu dolasku. I zato, kad je domaćina šljivovicom nazdravio starcu, svatko se s veseljem kucnuo s njim.

Prije našega dolaska društvo se djelomice kartalo, a djelomice — kako u onim godinama drukčije nije moglo biti — politizovalo. Balšić bio je i strastven tarokista i strastven politik. Za vrijeme svoga javnoga djelovanja vješto je on znao okretati kabanicom prama vjetru. Pače i pod Bachom dovinuo se on, negdašnji Ilirac i komisar bojnoga odsjeka Jelačićeve vlade, naslova »hofratskoga« i postigao visoku službu. Ni oktobarska diploma nije prekinula njegova napretka, te pod Šokčevićevim — eto iz njega velikog župana. No — otkada je u mir stupio, bio je uvijek i dosljedno okorjeli opozicionalac. O privatnom njegovu značaju vrijedio samo jedan glas, a taj je jasno i glasno govorio da je duša od čovjeka, prijatelj, da mi ga tražiš — jednom riječi, čovjek prekrasan. Napokon i kao politik — nikada nije izgubio ljubavi za svoj narod i za svoj dom, niti je ikada svomu narodu i svome gnijezdu pretpostavio tuđi narod i tuđu kuću.

Sada je također za kratki čas upleo Batorića u cijelu političku raspru. Utjecahu u nju svi, a da se ipak nije znalo uz koju stranku ili uz koji program stoje. Moglo se tek pogađati da ih »vladajući sistem« tišti, a najviše porezni ovrhovoditelj i susjedna gradska štediona. Najviše je politizovao veliki bilježnik, čovjek srednje dobi i odjeven u usku narodnu nošnju, no više mađarskoga kroja. Bio to Marko Brčić, također zastupnik na saboru, gdje je na glas izašao kao priličan govornik i silno napadao u svojim govorima Beč, kamarilu i zloglasni crni kabinet. Svaki bi svoj govor zaključivao poput blagopokojnoga Katona: »Uostalom mislim, da je već vrijeme da jednom prestane poznati crni kabinet plesti svoje crne niti i da već jednom pusti narodu, da dođe do ustava. Dixi — i kličem: Živio ustav!«

Uostalom bio je čovjek miran i blag kao jagnje, te ga sva županija silno voljela. Upravo radi ovoga njegova dobrog srca uvijek bi »mala skupština« njemu povjeravala istrage protiv županijske gospode, jer on je uvijek znao tako udesiti da je sav svijet bio zadovoljan, a najvećma onaj, protiv koga je »investigaciju« vodio. Upravo i taj put jurasor Milčić sav je od blaženosti i zahvalnosti sjajio, te svaku riječ bilježnikovu odobravao. Istom kad najavi inoš, da je stol prostrt, prestane raspra.

— A, gle! — zaboravili smo kraj te lude politike na tarok! — u čudu se trgne Balšić i pristupi Batoriću, da ga vodi u »palaču«.

— Šta radi Ercigonja? Da li se marljivo karta? — Ej — da si mi ga barem sa sobom poveo! — rekne Batoriću, idući k stolu.

— Ta, začas bit će ovdje! — klikne opet brbljavi Lacica.

— Tako! — Ta to je prekrasno. E, gospodo, oprostite — onda treba da još čekamo s objedom. Jurić, ti ćeš još prostrti za gospodina podjašprišta — ili čekaj! — Možda još tko dođe! — obrati se Balšić s veselim licem k Lacici.

— Neka slobodno prostre još za dva — tri mjesta; bit će još tko! — lukavo otpovrne Lacica.

— Tako, tako valja! — kliktaše Balšić i naloži Juriću da raširi stol. I kad nije za četvrt sata još nikoga bilo, on je trčao od jednoga prozora do drugoga, izgledajući, da li se primiču kakva kola. Gotovo da mu je lice izražavalo i strah i zabrinutost da neće biti obećanih gostiju. Dakako, saznavši da je i Paštrović s Ercigonjom, onda je razumio zašto zadocnjuju, pa se primirio. Lacica pak već je proklinjao i zadnji čavao na kolima Radičevićevim, što ih još ovdje nema. Bojao se neće li se prepeći guske.

Najposlije stigoše i Ercigonja, Radičević i Paštrović, pa tako mogosmo k stolu.

Šebešića nije bilo. Morao je kod Imbrice ostati. Mada se rođakinja Naneta veličajno — sniženo vladala i sipala francuske i bogzna kakove još nepoznate riječi, dapače i rukavice zadržala na rukama, jer je nedavno čitala da je tako neka grofica ili kneginja običavala — opet nije mogla time smetati brzomu razvoju sveopćeg veselja. Balšić, a i njegovi gosti bijahu suviše »gospoda horvatska« staroga kova, a da bi se dali takvim tričarijama smetati. Izbila skoro na površinu posve slobodna dobra volja i već poslije čorbe natočile se čašice i sa »post jusculum — purum« začele »latinske« šale. Naneta, crvena kao makov cvijet, buljila je u tanjur preda se — tobože zastrašena i postiđena, ali — lovila je svaku riječ. Mislila ona, da razumije i »latinski«.

Kod govedine ustao Balšić i zanosnim govorom, kao da je u skupštini ili inštalaciji, pozdravi goste svoje, na čelu im Batorića.

— I, gospodo moja — nastavljaše udilj — ova velika sreća i čast, da me je posjetio moj davni drug, zapremila me je svega tako, te ja ne mogu sam da ravnam odličnim ovim društvom. Ja ću dakle po starom zagorskom običaju umoliti prijatelja Karleka, da on ravna mojim stolom:

— Živio stoloravnatelj Karlek!

Društvo burno pozdravi imenovanoga funkcionara, na glasu veseljaka i u cijeloj okolici najobljubljenijeg stolaravnatelja. Imao on u malom prstu sve paragrafe križevačkog i stubičkog štatuta, a znao je kićeno i »cifrasto« nazdravljati, da mu se nitko nije mogao oteti. Gdje je on ravnao stolom — tamo je zacijelo društvo bilo veselo. I sada, čim se slegla bura prvoga entuzijazma, on je moćnim grlom zapovjedio »silentium« — sa hvalom primio imenovanje i pozdrav slavnoga društva, razvio svoj ravnalački program, koji je sastojao u strogom vršenju propisa štatuta, te se otkrio kao silan »absolutist«, zatim je odmah imenovao dva »fiškuša« za svoju pomoć. — I sve je to činio s mladenačkom jedrinom i lakoćom, a — bio je Karlek možda tek koju godinicu mlađi od kućedomaćine i Batorića.

Imao Karlek Bošković u blizini malo »imanjce«, na kom je kojekako gospodario i dosta teško životario. Službe nije htio primiti, jer se je uvijek i redovno nalazio u opreci sa svim vladama, što su se redale jedna za drugom. Isto tako nije htio da si ishodi odvjetničku diplomu, jer i tu bi trebalo da se malko pomoli, budući da je imao tek »cenzuru« verbecijansku, a nije položio ispita iz novih zakona. No najzad prolazio je i bez diplome. Županijski suci primahu ga i ovako. Da je u njega bilo više marljivosti, mogao je i dosta zaslužiti, no — tko bi onda ravnao stolovima gotovo u čitavom Zagorju? Unatoč svojoj visokoj dobi i lakomu bučnomu životu, on bijaše još krepak i uvijek zdrav i lice mu se rumenilo, sijeda kosa bila gusta, pa je sa prezirom gledao na drugove, koji moradoše za naočarima segnuti. S većim pak još prezirom poziraše na mlađu generaciju, koja nije bila ni snažna ni voljna da se drži sviju propisa križevačkoga štatuta, niti se znala tako razveseliti i uznijeti kao on i njegovi vršnjaci, kojima uostalom također nije priznavao da su isto, što su im oci bili. Uvijek je on s istinitim ganućem pričao o svom ocu, koji je toliko jeo i pio, da su se jednoć, kad je u Beču boravio, sjatili oko njegova stola svi gosti u gostioni i zjali u nj kao u kakvo čudovište, što je cijelu mjeru vina na dušak ispio i za jedan objed naručio pet porcija »bifteka«. Došao onda k njemu posve ozbiljno neki Bečanin i ponudio mu dobru nagradu, ako hoće da se u »vurstlpratru« pokazuje. Bošković senior naravski učinio je stanovitu kretnju na tu ponudu, da je siromah Švaba odletio u zadnji kut, ali dugo još poslije pitao on kod kuće sve prijatelje, što li je »glupe Švabe« u takvo čudo moglo natjerati — a sin Karlek još se sad divio ocu.

Kićenim govorom započeo je danas Karlek svoju službu, nazdravljajući najprije Batoriću, kojega je prispodobio čas Nestoru, čas — bogzna zašto — sv. Josipu. Drugaricom mu nazdravi Nanetu i odredi da ovu zdravicu mora cijelo društvo popratiti punim čašama iz osobita poštovanja prema nazdravljenima. Batorić isto tako zahvali te osvoji svojom veselom, duhovitom riječi i u starca neobičnom živosti čitavo društvo. Pa i Naneta bila je posve predobljena. A kako on, tako su i svi drugi na kićene pozdravne govore Karlekove odgovarali »cifrasto« mnogim riječima, te je gotovo izgledalo kao da smo u kakom parlamentu, a čovjek stranac zacijelo bi se morao diviti općenitoj rječitosti i govorničkim talentima. Najposlije — većina ih je bila iz doba nekadanjih, još varmeđijskih kongregacija i spadala onomu pokoljenju koje je nekoć uistinu strance tjeralo u čudo, kako svatko od tih ljudi predstavlja ako ne baš Cicerona, a ono svakako čovjeka »moćna na riječi i govoru«.

I tako se sjedilo dugo za stolom. Kod pečenke donesli ogromni »bilikum« na srebrnu tanjuriću sa ključevima i solenkom, jer kapelan i jedan učitelj bili su prviput u kući kod objeda. Karlek je svečanim govorom ponudio najprije jednomu, a onda drugomu silnu čašu, pazeći kod natakanja da ni jedne kaplje do vrha ne usfali. Još je stroži bio kod ispijanja, gdje je pravio »probu« s okrenutom čašom na »noktu«, da vidi, ne ostade li koja kapljica. Tako je došlo, da se je sveopća radost i živahna zabava silno razmahala još prije dovršena ručka — i na veliku žalost Nanetinu nije nitko više pazio na fine tjestenine, sladolede i konfete. Uz neprestanu šalu, obijesni smijeh bilo je i svakakve pravde čas političke, čas kojekakove, no — nije ta pravda smetala sveopćemu zadovoljstvu ni miljušnu čavrljanju staraca iz njihovih uspomena.

Pred večer dođu u naš krug također gospođe i gospođice. Iz susjedstva dođe najprije vlastelinka Krvačićka sa svojim dvjema krasnim kćerkicama, koje su tek iz djetinjstva izišle; a malo za njima iz obližnjega trgovišta tri mlade gospođe tamošnjih županijskih činovnika sa mjesnom učiteljicom, također mladom, ljepuškastom djevojkom. Entuzijazam Balšića i cijeloga društva bio je ogroman. I on i Batorić i Karlek posvetili su se slavnom i vještom galanterijom »stare generacije« službi gospođa i gospođica — pa se kod toga starim kremenjacima gotovo oči zakrijesile i obrazi uspalili i postali starci čitavim mladićima. Karlek je već htio da zapleše s učiteljicom i tjerao učitelja, neka sjedne u pokrajnoj dvorani »glaviru«, da zaigra »šotiš«. I možda bi bilo sada već došlo do plesa, da se nije ujedared dosjetio Karlek svojoj stoloravnateljskoj dužnosti i punom čašom nazdravio krasnim došljakinjama, pa onda »vanderček« za krasni spol, zatim posebice svakoj dami nadjeljujući im drugove, kojih nije mogao naći u društvu, jer su već svi bili nazdravljeni, te im morao odsutne davati, za koje su morali prisutni zahvaljivati. A lijepe oči i mila lišca krasotica naših gotovo obajala i začarala nas sve skupa, te se nije ni onaj otimao čašici, koji je počeo osjećati da bi dobro bilo »malko odahnuti«. — I nije bilo više ni duše, koja bi u take misli zabrazdila, a sobom zaori iz sviju grla stara ilirska pjesma:


Naši djedi rujno vince pili,
naši oci djevojke ljubili,
aj zašto ne — aj ne bi mi itd.


Anakreontske riječi i bahantski zvuci silnom se silom razlijegali dvorom i svačije lice zaplamtilo, svačije oko zaiskrilo, svačiji glas zatitrao, a starcima je bilo, kao da ih je koja sreća vrnula četrdeset ili trideset godina natrag, i njihove oči bile su suzama orošene. Pa i ja moram priznati — najzad i nije me stid — meni bude, kao da sam časkom pogledao u neko drugo bolje doba, puno žarkih čuvstava, u doba svježe i mlado kao jutro u mjesecu maju: pred dušom mojom uskrsnu slike iz ilirskih dana, dana naše velike i prave slave. I bilo mi je, kao da je zaćarlijao oko mene sladak raskošan dah ljubavnih uspomena ili odjek lirske poezije — što li — tek znam, da sam bio i uznesen i blažen u onaj čas. Dašto — začaravao me također cijeli dan svojom veselosti. Ljubaznost Batorićeva, zatim slavna dobrovolja gostiju, njihova iskrena, otvorena, ničim nestješnjavana zabava, neprekidna zdrava i dobrodušna šala, koja nije ni na koga nišanila, njihov bučni razgovor i nedužna pravda u kojoj se nije svaka riječ ni s jedne ni s druge strane vagala — sve me je silno osvajalo i bilo je oko mene nešto kao arkadično a opet i nešto odabrano — da — onaj slatki mirni osjećaj, što ga ćuti naše srce tek međ dobrim, jednostavnim dušama.

I kad je posljednji akord ilirske pjesme zamnio — podigne se Ercigonja, stari Ilirac, te nazdravi hrvatskomu sveučilištu i pozove, da se tako krasni dan posveti sabranom kojom svotom za podignuće toga zavoda, ove vruće želje cijeloga naroda. I tek što je starac svoju rekao, podigne se dvoranom šumni »živio« i kućedomaćina izbaci sav novac iz novčarke na stol, a za njim isto Batorić — i svi drugi. Nijesu u politici svi bili jednoga mnijenja, ali u toj ideji svi su se našli na istoj meti i sa zanosom doprinosili na »oltar domovine«. Karlek se također priključio, i mada ga nije Bog obdario zemaljskim blagom, ipak je i on dao što je više mogao. Nije dakako uz to zaboravio u spoznavanju svoje stoloravnateljske dužnosti, da kazni Ercigonju punom čašom vina, što je izrekao zdravicu, a nije se kod njega prijavio niti dužni »štempl« ispio...

Dok se mi tako zabavljasmo veselo i bučno, spustio se posvema mrak i sluge donesoše na stol svjetiljke i zapališe lustere u svim sobama. A na polju digao se vjetar i sivim se mračnim zrakom vrtio i nosio snijeg. Batorić se sjeti, da bi morali do Benjoša u Željnicu. No istom što je prvu takvu riječ izustio, usprotivi se silno Balšić.

— Kud ćeš u toj mećavi — pa da i nije tako, ne, ne puštam te. Ta — nijesmo se još ni tarokirali — a gle i moji ljudi spremaju već stol za večeru. Nije to istom tako — kad ti dođeš! Ne — ne — pa gledaj onamo! — i on pokaže prama stolu, gdje je upravo u taj čas stoloravnatelj Karlek poznatom starinskom formulom u ime sv. Martina krstio mlado vino šaljivo-ozbiljnim načinom uz »asistenciju« Lacice i starca Radičevića. Silno veselje zašumi — i inoš je morao odnijeti sve staro vino i donijeti novo.

Iz pokrajne pak sobe zamniješe zvuci glasovira i začas bila je soba ispražnjena od stolaca, sagova i stolova, te je i mlado i staro zaplesalo.

— Vidim, da tu nema odlaska! — rekne s posmijehom Batorić i namigne Ercigonji, Balšiću i Radičeviću da pođu u treću sobu, gdje su bili pripravljeni stolovi za tarok.

Istom oko tri sata po ponoći prestala je zabava, te su gosti potražili postelje. Ostadoše gotovo svi u dvoru — tek najbliži pođoše svojim kućama.


II.[uredi]

Drugo jutro dosta kasno mogosmo ostaviti Jasenicu. Balšić bi bio najvolio, da ostanemo barem taj dan još u njega i čisto se ljutio na svoga šurjaka Benjoša, što idemo k njemu. Nisu se oni uopće previše voljeli, ni zalazili jedan k drugomu, stoga nas nije ni pratio Balšić. Inače dašto — i on bi bio išao.

Veliki bilježnik Brčić već je nešto govorio, da će se i on priključiti, no — sjeti se »male skupštine«, pa bolno reče da ne može u Željnicu. — Da imam barem kakvoga katanu ili ma kakva skoroteču — još bih poslao u grad, da me neće biti k skupštini, — napokon može prvi podbilježnik mjesto mene — ali ovako! — Baš mi je žao! — govorio nam još kod kočije.

Snijega nije previše zapalo, ali opet nas čekao i dočekao zločest put. Moradosmo za Željnicu skrenuti sa državne ceste i udariti uskim klancem po općinskom slabom putu sa zamrzlim grudama blata i zapusima snijega. Bilo sto jada! Snijeg, istina, nije više padao, na nebu se dapače gdjegdje pokazivale blijedomodre čistine — ali provoz bijaše sve strašniji.

Točkovi se uporno zadijevahu i konji su jedva jedvice vukli. Batorić se ipak nije ni ciglom riječcom žalio na svoje putovanje.

Ta sve ga nešto vuklo k starcu Benjošu Kirinčiću, njegovu davnom znancu i prijatelju. I na cijelom je putu samo o njemu govorio. Bio Benjoša još stariji od njega. Proishodeći iz obične stare plemenitaške obitelji, koja je vijekom vijekovala po malim hrvatskim imanjima i živila od vajkada u čednim prilikama maloga plemstva i u službama triju gornjih »varmeđija« — Benjoš je rekao bi iskočio iz ovoga reda, dao se u mladosti svojoj u vojničku službu i služio kao »katana« u carskoj vojsci. No već kao carsko-kraljevski fenrik istupio iz službe, naselio se na rođenom domu, stupio u varmeđijsku službu i to odmah kao sudac, pa se oženio susjednom vlastelinskom kćeri — Agatom Balšićevom, sestrom Dionizovom. Rodio s njom četiri ili pet sinova i tri kćeri, što svi odavno stadoše na svoje noge, te je najmlađi sin živio već umirovljen u štajerskom Gracu kao carsko-kraljevski general. Žena Agata nije živila u Željnici. Odselila se ona odmah, pošto se kćeri poudale pa se nastanila na svom očinskom imanju Bisernici, a uradila tako, jer se nije s Benjošem posve slagala poradi njegove navade da je uvijek zalazio u sobe djevojačke i redovno odonud oteo koju i nastanio je u sobi za goste ili za špana, obasuvši je prije svilenim rupcima, što bi ih skupo plaćao u zagrebačkih »Grka« ili u putujućih Židova. Kojiput čisto izgledalo u Željnici, kao da je od našega Benjoša postao kakav šljivarski Louis XIV ili dapače Louis XV, sapet u konopljene okove kakove seoske Lavaljerke ili Pompadurke. Agata nije imala ni dostojanstva španjolsko-habsburške Marije Tereze ni anđeoske ćudi Marije Leščinske, pa nije tih navada Benjoševih trpjela i poslije mnogih burnih dana jedva je iščekala čas da joj kćeri odu iz kuće, pa onda pustila Benjoša »njegovoj voljici, njegovoj slobodici«. Kad bi se gdje na trećem mjestu našli, oni su zaradi svijeta činili, kao da nisu zavađeni i da su tek rastavljeni zato, što se mora gospodariti s dvjema imanjima. Tako doživješe oboje visoku starost i Benjoš se rado pred nesretnicima, kojima se nad glavama vijala papuča, hvalisao, da svoje visoke godine doživljuje tek od časa, kad je Agata otišla u Bisernicu.

Do ove svoje slabosti za krasni spol bijaše Benjoš čovjek uredan, dapače strog, a čestit i pošten kao suho zlato. U dugom svom vijeku nikada nije nikomu ničim naudio, nikad se nije ogriješio o sv. zakon: »što nećeš da se tebi čini, ne čini ni ti drugomu«. Kad je jednom došao u priliku da vidi čovjeka koji je pokrao silne novce i unesrećio nebrojene obitelji, on je s nedoumijevanjem pozirao na nj i čudio se što taj čovjek izgleda kao svaki drugi. On je u pravom smislu riječi mislio: to mora da je neka neman, kojoj nisu oči smještene gdje i njegove oči, i koja nema tek pet prsti na ruci nego deset panča. Gotovo nije mogao pojmiti bivstvo takovog čeljadeta. Još mu se više zamrazili ljudi, koji otimaju svomu iskrnjemu poštenje i dobar glas, pa čitajući naše novine i slušajući pravde političkih protivnika, gdje jedan drugoga sumnjiči, da je strahota, starac bi razrogačio oči — i nije ih pojmio, tek po svojoj vojničkoj navadi hvatao se lijevoga bedra, kao da ondje traži svoju sablju, da sasiječe takove divljake.

Bio je Benjoš i silno pobožan čovjek. Svake bi se godine barem tri puta ispovjedio i pričestio, rado čitao sv. legende i postio redovno svake srijede i svakoga petka, to jest — nije mrsio, te je mjesto mesa jeo ribu i nebrojena jaja, za koja je znao barem deset načina pripremanja. Slabost svoju za svoje Pompadurke dobro je uviđao i spoznavao se grješnikom, ali — tješio se neizmjernom dobrotom Isusa Spasitelja, pa i u to ime svake godine u Mariji Bistrici spalio ogromnu voštanicu.

Dvor mu je bio stara drvena kurija u zabitnu jarku na strmu brežuljku, a ograđen dugovječnim lipama i hrastovima. Jablani su stražili ljesu na kotač. K samom dvoru vodio put, da se Bog smiluje — i tu su konji Batorićevi i Radičevićevi sustali. Morali smo poslati Vanka po biroše, da dođu s volovima u pomoć. I tako se dovukosmo u dvorište.

Na altani dvorca stajao međutim već domaćina: krupan i širok starina. Živo je mahao rukama prama nama, držeći u jednoj nedogledno dugi čibuk a u drugoj debelu batinu. I vikao je na sva usta:

— Jago — Jagice, pasja dušo, gdje si! Jago — Jagice! (tako je bilo ime sadašnjoj odabranici) kolji — kolji i »bibeke« i »guščicu« i ne pozabi na »racice«. Gospoda su tu! Kolji!

I zbilja nismo još bili pred dvorom, kad iz hodnika skoči debela mlada mužača u »finu bijelu perkalju« i crnoj surkici, pa s nožem u ruci pohiti k majuru, gdje se je sve orilo od puranskih, kokošjih, pačjih i guščjih glasova. Bio Benjoš poznat u cijeloj županiji sa bogatstva na puranima i kopunima. Ne samo što je silu toga kod kuće hranio, nego je uz to još polovinu svojih njiva i livada dao seljacima u zakup, a zakupnina se plaćala u puranima, kopunima i guskama. Volio starac dobro pečenje i znao bi reći: — »Pasja duša — če ne bum dobro jel i pil, pak kojiput i »bibeka« imel na stolu — kaj je onda još svet i celo živlenje?«

Na dvorištu, kud si pogledao, bilo sve prepunjeno raznom živadi. I dok smo mi silazili s kočije, čulo se kreštanje hvatane peradi. Nedaleko tukao momak po škafu i bogzna kakim zazivom dozivao svinje k sebi, da ih hrani, a one se sa sviju strana trkimice žurile k njemu. Oko duge niske, slamom pokrite štale vrzla se mlada junad i izlazile krave k zdencu — i sve je bilo čisto i dobro ishranjeno.

Pred nas dojuri mali nekakav deran u kaputu do gležanja i s podsukanim za polovicu rukavima, koji su ipak i tako još prikrivali ruke preko prstiju. Lacica je u kaputu prepoznao nekadanju surku Benjoševu. Čizme maloga bijahu tako ogromne, da ih je silnim štropotom vukao za sobom. No pokraj sve ove neprilične mondure momčić nam je vješto i hitro pomogao da se iskopamo iz kočija i riješimo bunda. U kuriji je već na hodniku odisalo od sušena mesa, sira i friška mlijeka. A sve mirise nadjačavaše kuhani vonj kisela zelja i pržene masti, koje se cvrkut čuo ovamo ća iz kuhinje.

Domaćina se pojavi na gornjoj stubi.

— Valeas — valeas — junače moj! — pozdravi veselim, makar nešto oporim i piskutljivim glasom. No — gratias tibi, domine! — da si došel. Pasja duša — da si i tajput slagal — eh teško tebi onda! Zdravo — deco i vi! — obrati se i k nama, a Batorića objeručke zagrli.

Bio je starac sav ogroman, tek glava mu bila nešto malena s niskim čelom, koje bijaše duboko obraslo gustom, sivom kosom. Lice bilo je puno i rumeno bez nabora, tek posve isprekrižano modrim i crvenim žilicama. Sitne mutne očice dobrodušno pogledavahu redom na sve nas. Kad se s nama izrukovao, Batorića još jednoć povuče na grudi i gladio ga po licu, sileći se na mir i strogost — a ono je sav od uzbuđenosti i drhtao i gotovo smeteno neprestance nazivao ga »dečko«. Bio tek koju godinu stariji, ali zato ipak u njegovim očima Batorić je spram njega bio dijete. Pa i svoj negdašnji »vojnički karakter« nije htio da zapusti, te se držao strogo i važno. Inače nije gotovo ništa u Benjoša sjećalo da je bio nekoć carski oficir. Bio sav težak, u udobnu životu i mudroj bezbrizi ugreznuo starac vlastelin. Mlađega svijeta — dašto muškoga — nije trpio. Zli jezici tvrdili, da je takav prama mlađima poradi svojih Pompadurka, no — bit će više da ih nije podnosio, jer su mu se pričinjali nekako suviše ishitreni, nenaravni — a opet osorni i sebični — pa i nekako mekoputni, što navlače rukavice ljeti i zimi i što nose odijelo posebno za svako doba godišta. Osim toga bio on aristokrat svoje vrste. Mada je imao svu silu roda u obližnjem seljačkom plemstvu, do svoga je grba mnogo držao. Svome šurjaku Balšiću nije ništa više u grijeh pisao, no što je primio »hofratski« naslov, jer »domaći zakoni i stara konštitucija« takovog naslova ne poznaju, već se po njima zna samo za »tolnačnika kraljevske Svitlosti« ili »pro consiliario Suae Regiae Apostolicae Majestatis«.

Jedno se vrijeme govorkalo da će mu sina generala učiniti austrijskim barunom. Starac je sjeo nato k stolu i napisao dugo pismo sinu, gdje mu se zagrozio prokletstvom na samrtnoj postelji i izbaštinjenjem, primi li barunstvo, jer »pokehdob navek je bilo i bude, da je horvatski stari plemenitaš i pred ljudmi i pred Bogom vekši i zmožneši gospodin, nek kakov švabski frajher«.

Ovo njegovo »plemenitaško« stanovište nije ga međutim priječilo da u tridesetim godinama pristane uz Ilirce. Došto — mnogo je u tom odlučio njegov prijatelj, slavni i neumrli rodoljub grof Janko Drašković. Služio je kao fenrik u istoj pukovniji u kojoj je prije njega bio i grof Janko. Tada je Drašković uvijek odlučno utjecao na nj i on je jedini donekle mogao svladati njegovu tvrdoglavost. Njemu za volju stao je dapače učiti »novi ilirski jezik i ortografiju«, i bio u županiji jedan od najgorljivijih pobornika da se hrvatski jezik uvede u javnost. Glas mu nije bio nikad priličan za pjevanje, dapače i uho nije bilo obdareno najboljim sluhom (on je ovaj slabi sluh pripisivao vojnoj službi i kanonadi, koju je u bitki kod Lajpciga doživio); no ipak bi redovno već kod zelja zapjevao stare svoje ilirske pjesme. Bijaše »dušom i tijelom« Slavjan i kod njegova stola bila je stereotipna zdravica: »Neka živi duh slavjanski!«, koju je uvijek sam nazdravio i popratio »oracijom«, služeći se kod toga govorom štokavskim, koji je iz njegovih usta nešto strano i kao pjevano izlazio.

Kad se već dovoljno izrukovasmo, uvede nas domaćina u najbližu sobu, dosta prostranu, ali posve nisku, tramovima posvođenu odaju. Na tri uska i mutna okanca šuljalo se tek nešto polumračna svijetla. Stijene nisu već odavna bile bijeljene, a tramovi bili posve crni, pa je tako u sobi bilo još tamnije. Ogromna zemljana peć paklenski se žarila, te su ptičice u kavezima zijevale od vrućine. Prostorom se nosio neki čudnovati vonj, promiješan u isti čas svima mirisima iz hodnika i kuhinje i isprecijeđen još zadahom dima, svježa iverja i duhana. A odisalo je također kao vlažnom šumskom zemljom. Inače bilo je u sobi prijatno i ljupko. Starinsko crno pokućstvo, zadimljene velike slike svetaca kao u samostanima, neprekidno cvrkutanje ptičica i praskanje u peći, primaše se duše nekako drago i voljko. Pa k tomu ljubazni, makar rogoborni način starčev! Uveo nas redom u sve sobe, osam njih na broj. Sve su bile više tamne nego svijetle. U svakoj bijaše smješten po koji ostatak iz staroga doba, u svakoj bijaše među prozorima uski divančić napoleonskih vremena, u svakoj je u kutu stajala staromodna postelja, visoka od silnih perina gotovo do tramova, i u svakoj sobi bila isto onakova ogromna zemljana peć, kao u prvoj, i svaka je tako bila naložena, da se je žarila. Usred zime bijaše u Željnici prava afrička vrućina.

— Dakle vi dolazite — od onoga norca i vetrenjaka Dioniza! — uzme starac u početku razgovora. Zamjerao Balšiću, što se bajagi gradi previše velikim gospodinom, a nije ni plemić »donacionalist« sa pridjevkom, već naprosto puki »armalist«. I nije mu još uvijek oprostio »hofratskoga« naslova. No naročito se ljutio na njega, što je u njegovoj bračnoj razmirici stajao uz sestru svoju Agatu, a bio protiv njega! Još gore od Balšića prošao je podžupan, koji ga je bio pozvao da nosi baklju novomu velikomu županu. On — vlastelin željnički, zacijelo najstariji fenrik u carskoj vojsci — zatim nekoć veliki sudac, a glavno: Kirinčić alias Bogdanić de Veliko Pešće et Kiš Lomnica — pa da se drglja u grad i ondje baklju nosi! Ta — mogao bi takovu počast iskazati tek apoštolskomu kralju!

— A kak ti zdravlje služi? — upita ga Batorić.

— Zašto pitaš? Zar ti se čini da loše izgledam? — odvrati starac, pozirući sumnjivo na Batorića. — Hvala budi Onomu gore — zdrav sam i krepak. Tek istina — nisam ono, što prije bijah — ali još stojimo tu! Otkrio sam boga zdravlja kao stari Rimljani, — i otkada otkrih njega — ne plašim se bolesti. A taj bog zdravlja krije se u stubičkom izvoru — pa ja svake godine barem na jedan dan onamo, okupam se dobro, dadem si krvi pustiti — i eto me opet čila i zdrava.

— Pa živio! — klikne Lacica i uzme već da se ruga Radičevićevoj i Batorićevoj slutnji. No u pravi ga čas prekine dolazak maloga dječaka Lovrića, koji najavi da je čorba na stolu. Taj mah prestao je svaki razgovor. Benjoš se ogleda na sat i videći da kazalo stoji točno kod brojke XII. — kimne zadovoljno glavom i povede nas u »palaču«. Prije no je sjeo k stolu, prekriži se i napô glasno izmoli »Oče naš«. Ogromni ubrus priveže mu Lovrić oko vrata, a onda je, dugo hladeći čorbu, s očitim užitkom vukao u se miris pušeće se jestvine. Kod stola zavladala šutnja. Lacicu je osvojio gotovo svetački zanos za slasnih jela željničke kuhinje. Od tustih okanaca, što plovljahu zlatožutom čorbom, od kisela i kao vosak žuta kupusa do divno ispečene, jasnosmeđom koricom prevučene purice i guščice sa mlincima — ah — sve ga je ispunjalo radošću i ljubavlju k životu. Kidahu se iz njega uzdasi blaženi — i svaki čas morao je na prsluku otkapčati puce za pucetom. Tek napô je pazio, što se oko njega zbiva i govori. Dapače: stoloravnatelj morao ga je nekoliko puta opomenuti, neka točnije prati zdravice. Ali što — nije se njemu jedinomu tako događalo. Što da se uljepšavamo! I svi mi ostali dadosmo se svladati Jagičinim umijećem, pa kad je na koncu uz medenjake i paprenjake došlo voće, mogosmo tek da se divimo krasnoj crvenoj boji ogromnih jabuka, a Lacica nije više imao ni jedno puce da otpusti — morao je i remen na stranu. Tim je laglja bila služba stoloravnatelju i za malo naš je kućedomaćina zapjevao već treću ilirsku pjesmu.

Poslije crne kave natuknuo je Ercigonja, ne bismo li sjeli k taroku. No starac Kirinčić nezadovoljno mahne rukom, začne da pjeva četvrtu pjesmu i pozove stolaravnatelja, neka nazdravi štogod. Nije starac volio kartama. Nikada ne bi uzimao u ruke »proklete kipce«. U svojoj mladosti kao fenrik izgubi jednom sve svoje novce. »Istom što sam sjeo k stolu« — pričaše — »i ode novac, — ode, kao da si ga spalio! Ali u vojsci je tako. Četrnaest dana nisam imao što da jedem, tek suha kruha i vode davao mi furešec od svoga. Od onda — pasja duša i karta — ne smije taj đavao u moje ruke i pred moje oči. Nisam ja luda kao Dioniz! Pa nije li ljepše, da ovako kod čašice sjedimo?«

I bijaše istina. Vrijeme nam prolazilo i bez karata divno i ugodno. I ne ustadosmo od stola. Kad je točno u šest sati došao mali Lovrić da prostre stol za večeru, mi se svi ogledasmo na uru na zidu i u čudu se zapitasmo, kamo je to vrijeme tako brzo odmaklo. Kako i ne bi! Uske, u slabu svijetlu staromodnih svjetiljaka polumračne sobice, njihov topli zrak, cvrkut ptičica u kavezima i pjesma cvrčka za svakom peći, sve je to nekud voljko i slatko zatomljivalo čovjeka i zvalo ga, da srcu pusti maha i raskrili krila čuvstvima svojim. Stari Ilirac Benjoš nije tek ostao kod svoje zdravice »Neka živi duh slavjanski«, niti je prestao sa pričicama svojim o grofu Janku i banu Jelačiću: uzvinuo se još dalje i dalje, čisto nebu pod oblake, pa žarkim riječima i silnim uvjerenjem govorio o »moru slavjanskom«, kojega se valovi razlijevaju od Ledenoga mora do Adrije. Batorić mu nije protuslovio, a nije se ni ljutio, što se starac stavlja u takovu silnu opreku s njegovim osjećajima i njegovim uvjerenjima. Istom kad je Kirinčić stao nešto da govori o »slabu čamcu« i »orahovoj ljuski na valovima slavjanskoga mora«, illustrissimus se trgnuo i stao isto onako žarko braniti svoje uvjerenje.

— To tvoje »slavjansko more« nije nego sanjarija, utopija, za koju baš najmanje ti tvoji Slavjani rade! — vikaše razdraženo illustrissimus — a taj slabi čamac, ta orahova lupina, to je tisućgodišnjom historijom posvećena država, koja je odoljela još gorim navalama. Ta prije četrdeset godina upravo ste tako govorili. Bili ste kao ljudi na koncu prvog tisućljeća, koji su također očekivali propast svijeta. Tako i vi: po vašim riječima odavna bi to vaše slavjansko more moralo sve poplaviti, a ipak još smo ovdje!

— Stani — stani! Mi smo se mogli u vremenu preračunati: — errare humanum est! Najzad tko će na minutu pogoditi? I sami astronomi pogriješe. Ali u samoj stvari — in merito — tko može kazati da smo se prevarili? Kud ćeš da se prevarimo pored činjenice, da se od Urala do Balkana širi jedna ista krv, ori ista riječ i ista pjesma. Tu je dosta, da za to saznadosmo, a drugo — dolazi samo od sebe. Krv nije voda! K tomu pak dolaze još naši neprijatelji, koji nam danomice dokazuju kako s nama rascjepkanim mogu činiti, što ih volja. Fine finaliter naučit će iz toga i naš svijet što znači sloga, pa će nestati današnjih jada i bit će Slavjan svoj u slavjanskom domu!

— Bene, ali qui bene distinguit, bene docet. Pitanje jest, što je naravnije, sjedinjivati se po jeziku ili po zemlji? Povijest dokazuje da je zemlja bila uvijek prvi temelj. Pa i jest! Meni je bliži i srodniji moj Švaba ili Mađar iz Slavonije, nego Kranjac ili Čeh. U istoj smo zemlji, isti nas vjetar bije, isto sunce grije, jedni smo — mada nam majke drukčije govoriše. A kakova prava i istinita zajednica veže me n. pr. s istim pa ma bilo Hrvatom, ako je rođen i nastanjen izvan Hrvatske? Odlučuje geografija — geografija u politici, a ne etnografija!

— Bajagi! Što znam ja, što ti misliš — tko bi vas mladiće razumio? Čemu miješati i geografiju i etnografiju ovamo? Znam, da sam negdje čitao, da je čovjeku prava domovina materinji jezik. Neka se u Željnici nasele sami Tunguzi, a mojih Hrvata da nestane — da li bih se mogao još osjećati da sam kod kuće? Bio sam vojnik, pak znam kako mi je bilo kad dođoh iz Italije u Salcburg. I već to, što ovdje svakoga razumjeh, bilo mi je kao da sam napô kod kuće. Istom pak kad na bečkom Heumarktu sretoh Slovaka i nakon tolikog vremena prozborih riječcu: »brate«, bude mi, kao da sam u Željnici. Da — da — živa materinja riječ — to je ona glavna spona! A ta će nas svezati sve — sve, koji govorimo jednako! I starac zanosno zapjeva refren ilirske pjesme:


To je ona silna moć,
ka će spojit sve jednoć!


No Batorić uzme opet da mu se protivi. I Bog zna, dokle bi bilo trajalo ovo nedužno i dobrodušno prepiranje i politizovanje, da se u taj tren ne pokaza na vratima — čudna pojava. Na pragu stajao čovjek napô gô i bos. Odurne cunje visjele s njega i samo je jedan stražnji dio tobožnjega kaputa odavao, da je nekoć bio modre boje. Lice bilo mu još mlado, ali od muke i bijede izmučeno i istrošeno, a gusta crvenkasta brada i plava zamazana kosa neuredno i nečešljano padahu na sve strane. Mi ga u čudu gledasmo. Masnu svoju kapu pruži prama nama, ne govoreći ništa. Očito bijaše, da prosi, a oči mu ipak sijevahu ponosom i mržnjom, stidom i bolom. Meni taj mah mune glavom, kako li su smiješne netom držane političke pravde mojih starih prijatelja uočigled ove pojave, i kako se nisu mogle ničim bolje prekinuti, nego upravo ovim slučajem. Čisto sam osjetio, kako su stare kao i ovi starci koji se za njih ražarivahu, te kako je i njima naskoro u grob leći, a u adrapovcu na vratima gotovo da sam gledao kako se za njim pridiže zastor, što sakriva budućnost.

— Što želiš? I kako dolažiš ovamo u sobu? — krikne napokon Kirinčić.

— Gladan sam! Dajte mi kruha, novaca — odvrati došljak slabim, muklim glasom.

— Ajde radit, prijane moj!

— Tražim posla, a nema ga. Otpustili me u Radoboju iz tvornice; osam dana već sam bez radnje, a gotovo i bez kruha.

— Pa što se nisi dolje u kuhinji javio? Pasja duša — dolje hodi.

— Nemojte tako — i ja sam čovjek. Molim vas i nešto novaca, da mogu dalje!

Starac Benjoš nije nikad pustio prosjaka iz kuće praznih ruku. Osim toga imao taj čovjek u sebi nešto, da mu se nisi mogao oteti. I zbilja svi segnusmo u džep da ga nadijelimo. Lovrić ga morao na Benjoševu zapovijed odvesti u kuhinju, da mu se dade jelo. Na pređašnji razgovor nije nitko više mislio. Štoviše — za prvih časova zavlada duboka tišina i svi smo šutili. Ne mogu znati kakve misli izazva u staraca taj sitni događaj. No zacijelo mogu ustvrditi da je svaki od njih osjetio nešto kao dodir novoga, posve im stranoga doba. Istina bijaše, da je iz oduljena mračnog lica Benjoševa sijevao jad i zrcalilo se nezadovoljstvo, što je povrijeđen »dužni naprama njemu rešpekt«, te se dandanašnji klatež usuđuje ravno u njegovu sobu. No rekao nije ništa — od stida ili ljutosti. Tek Lacica spomene nešto slično. Benjoš ga istom omjeri sa strane i uzdahne, a Batorić promrmlja: »— Da — da, ne bi se nekoć takvo što zbilo!« Ali ne dođe do psovanja na novo vrijeme. Starci su stali hvaliti prošlo doba, kad je zemaljski gospodin morao skrbiti za svoga radnika kmeta i nije ga mogao otjerati u svijet gola i bosa, kao što sada čini novi gospodar.

Ova uspomena na stare dane povrati brzo pređašnju dobru volju. Starom kurijom opet se razlijegala vesela riječ i još veselija pjesma, te je opet bilo kao da smo pedeset godina natrag, u mladosti mojih staraca. A onaj »memento«, što ga nošaše u sebi adrapovac došljak i koji kao da je sličan bio grmljavini iz daljine u žaru ljetnoga dana, netragom je zamuknuo i nije nam pokvario teka kod izvrsne večere.

Baš mi dovršivali obrok, kad se dolje na dvorištu začuju kola, a koji čas kasnije pokuca na vrata novi gost.

— Tarde venientibus ossa! — strogo, no ipak dobrovoljno reče Benjoš došljaku, čim se je tek pokazao na pragu.

— Ne — ne! Znamo mi, da je kod našega Benka uvijek pečenka u pripravi. Gdje je Jagica — neka kolje — odvrati došljak i glasnim hohotom uniđe u sobu, baci od sebe bundu, strese dugim zamahom od kučme kape snijeg, pa obriše duge riđe brkove rukavicom i onda priđe k Benku, koji ga objeručke dočeka i ogrli.

— Servus — servus, sine — servus Jankica — kliktaše starac sveudilj, dok je gost već prišao k Batoriću, te se i s njim izljubio.

Bio to domaći veliki kotarski sudac Runjević, vlastelin na nedalekom dobru Žubrici, čovjek od kojih pedeset godina, zdrava krepka izgleda, odjeven u kratko lovačko odijelo i obuven u ogromne visoke čizme iz ruske kože. Lov mu je bio najmilija zabava, a svoju službu vršio je pravedno, ne prestrogo, no ipak točno; samo su mu ljudi zamjerali što je previše maha puštao svomu pisaru graničaru, koji je sve tužbe i pravde rješavao, pa je kod toga našao i prilike i vremena, da si sagradi kuću, ponakupuje zemljišta i da se bavi konjskom trgovinom na veliko. Runjević je znao za to, no zaklopio jedno oko, jer »braca Stevo« bio je uistinu marljiv kao mrav i imao bistru graničarsku glavu i krasan kumpanijski rukopis — jednom riječi, spectabilis Jankica mogao se osloniti na nj, da će poslovi kod suda ići. Ako je sudbenu struku nešto slabije pratio, upravnu je službu upravo krasno vršio. U njegovu kotaru bile su ceste u najboljem redu, sve javne zgrade uvijek popravljene i svaki čas je osnovao koju novu pučku školu. Nije kod toga, dašto, seljak prošao bez batina, no Runjević se toga laćao samo u skrajnjoj nuždi.

— A što tebe nosi tako kasno? — upita ga Benjoš, kad se je sudac smjestio uz Ercigonju.

— Ta imali smo danas »konkurencionalnu« raspravu za put preko Žabnice. Bio i podžupan. Došao bi bio i on ovamo, ali sjutra ima malu skupštinu, te je krenuo dalje. Pozdravlja te.

— Hvala — i baš mi je žao, što nije došao. Rekao bih mu radi bakljade.

— Ha — ha — ha! Dakle još se ljutiš?

— Ne ljutim se. — Znam, da Aurel nije kriv, ali opet — što mene zove — starca — pak Ilirca!

— Ali — ja sam ogladnio — daj, zovi Jagicu.

Benjoš lupi nogom o pod i začas dođe Lovrić.

— Reci Jagici da priredi za gospodina velikog suca večeru, kak se pristoji. Buš znal kazati? Ah — pasja duša — neka Jagica sama dojde.

Prođe dosta vremena dok se Jagica pokazala na vratima.

— Što ćeš gospodinu velikomu sucu dati?

— Već sam zaklala »bibeka« i stavila na ražanj.

— No tvoja sreća — našali se starac i dade znak Jagici, da otiđe. No ona ostane.

— Što ćeš?

— Molim nihovo gospodstvo, bi li priredila vodu za čaj?

— Čaj? Dakako — dakako. To je slavjansko narodno piće, mora da se kod mene pije — odluči Benjoš.

— E — da te čuje naš illustrissimus, dobio bi grčeve.

Benjoš se tek prezirno nasmiješi, a onda uzme da pita suca, kad će preduzeti »likvidaciju« njegovih činženjačkih tražbina.

— Sve je kod županije. Mora da ima Brčić kod sebe. Pisat ću mu. A što je to? Čini mi se, kola stadoše pred dvorom.

Sudac se nije prevario. Dođoše dvije ili tri kočije, i za koji čas uniđe u sobu podžupan, veliki bilježnik i još nekoliko gostiju, što su jučer bili s nama kod Balšića.

— Pasje duše — a što tako kasno! Jago — Jagice — gde si? — Ah — živili — da ste mi zdravo! Za danas vam neka bude večera, ali još jednom tako — i Boga mi, neću vas nahraniti. Bene — bene — samo da ste ovdje. Izvoli, magnifice — i ti Markić — i vi djeco sva.

Podžupan Aurel Bašić-Trebinjski, vlastelin na Grahovu, bio je čovjek od nekih šezdeset godina, pa kao svima, tako se i njemu slabo poznavao broj godina. Srednje visine, ne prekrupna tijela, no ipak jak i čil; odlikovao se u cijeloj svojoj vanjštini harmonijom i gipkosti stare gospodske krvi. Dugoljasto lice bijaše više suhonjavo i jasno izraženih crta, koje bi kakova fizionomika na prvi mah utvrđivale da je to uman, blag i ponosit čovjek. Dugi prosjedi brk davaše osim toga licu sličnost sa starinskim djedovskim portretima. I bio je Bašić uistinu veoma uman čovjek, visoko naobražen, izvrstan pravnik a još izvrsniji upravnik, pa i čovjek staroga kova, što se tiče poštenja, blagosti srca i pogleda na svijet, a ljubio je domovinu i stare njezine uredbe. Ovim svojim svojstvima imao je zahvaliti da ga je »slavno općinstvo slavne županije«, poslije što je izašla oktobarska diploma i županije uskrsnule, izabralo prvim podžupanom, mada nije bio u rodu ni s jednom od domaćih obitelji niti je u vrijeme stare varmeđije bio u županijskoj službi. Kao glava županijske uprave odlikovao se nastojanjem oko kulturnog napretka puka i osnovao mnogo toga napredna u svojoj županiji, mada je bio zakleti neprijatelj svake birokracije i nije previše pazio na svoje mlade podbilježnike, da li točno drže uredovne sate. Bijaše uopće blag prama potčinjenima i smatrao se njihovim prvim prijateljem i drugom. Dašto, mnogo puta bi se mogao za to pokajati, ali on je držao da dobra riječ može više nego najveća strogost i da je svaki posao, koji je učinjen iz ljubavi, više vrijedan, nego posao pod moraš. Po svom političkom uvjerenju bio je prije »dušom i tijelom Ilirac«, a i sada nije pristajao uz politiku Kolomana Bedekovića i Levina Rauha, no gotovo je izgarao za starim historijskim savezom s kraljevinom Ugarskom, uvjeren da se samo tako može miloj i slavnoj rođenoj kraljevini osigurati slobodna i svoja budućnost. Upravo stoga nije unatoč svojim rijetkim velikim sposobnostima došao dalje od podžupanstva i naslova »kraljevskoga savjetnika«. Njegova politika nikako nije mogla doći do pobjede, a svoga uvjerenja nije htio žrtvovati.

— Pa kako si se odlučio, magnifice, te si ipak došao? — upita ga sudac. — S menom nisi išao?

— Evo, Marko me stigao na cesti pred Jasenicom i rekao mi da je illustrissimus Kornel ovdje. Sjutra je, istina »mala skupština«, no — pa će mjesto mene predsjedati drugi podžupan. Nema ništa znamenito. A htio sam da vidim Kornela — i Benka. A Marko je isto želio. I tako eto nas ovdje.

— Živili! — kliktaše Lacica, zagledajući na vrata, da li Lovrić dolazi s večerom.

— Da — najnovija novost! Pod raskršćem u Jalkovici sreo sam velikoga župana na putu iz Zagreba. Čitao je kod bana osnovu zakona o županijskoj upravi.

— Pak? — ulete mu svi u riječ.

— Pak — županija po novom zakonu više neće birati činovništva. Imenovat će ih ban.

— Dakle ipak dolazi do toga! — bolno se jave nekolicina.

— Baš kao pod Bachom. — A što ti sada na to, Markiću? — upita ga zlobno Ercigonja. — Je li to tvoj ustav?

— Ode naša sloboda — sad smo u rukama svakoga, tko će imati vlast — zamijeti podžupan. — I tako sam ja posljednji birani podžupan.

— Sad je birokracija na redu! — dometne veliki sudac i lupi bijesno po stolu, da su čaše zazvečale.

A u svačijem licu gledao sam i bijedu i žalost i neko razočaranje — gotovo strah, baš onako, kako se vidi u ljudi, kad im stigne glas da je koji dragi prijatelj umro. I bijaše, kao da je odajom proletio anđeo smrti, ostavljajući za sobom svoj studeni grobni dah. Najzad ta novost im je donijela vijest, da ih ostavlja nešto njihovo od vjekova, a to nešto bila im je njihova mila, drevna, slobodna »varmeđija«, pod sjenama koje mogoše imati »svoju voljicu« i gdje mogahu braniti »slobodicu svoju«. Osjećali su svi, da u toj vijesti šumi i tutnji gromorni korak novoga vremena, kojemu oni više ne pripadaju — i koje nosi i njima samo hladan grob, kao što je doneslo i njihovoj »varmeđiji«.

— Oh, da znadu Hrvati, što rade — rekne po latinski Batorić, — ne bi zacijelo išli uvađati takove novotarije! Tko je kad to vidio, da sami idu ubijati tako slobodnu i samostalnu »inštituciju«, kao što su naše županije sa izabranim »magistratom«? Još u narodâ, koji su posve svoji, ne bi se razboriti prijatelji slobode usudili da na takav posvećeni hrast stavljaju sjekiru, jer bi znali, da se tim lišavaju, ako ne više, a to jedne sloboštine. Nekmoli tek u nas: — ah, u nas je to bio glavni štit protiv svakojakih navala.

— Da — da — a gle — prekine ga Benko — to barem nisu ti »Ilirci« skrivili.

I starci nastavljahu svoje jadikovke, te sam nehotice u sebi ponavljao stari jevrejski psalam: »Pokraj voda u Babilonu sjeđasmo mi i plakasmo, čim na Sion pomišljasmo«. Dođe i večera na stol za novopridošle goste, no dobra volja još uvijek ne dođe. I zdravice su Ercigonji nekako prisiljeno izlazile. Ali naši stari hrvatski ljudi još se uvijek našli i sastali s utjehom oko gostoljubnoga djedovskog stola u tim uskim skromnim odajicama starih hrvatskih kuća. Pa tako bude i ovdje. Stari Ilirac Benko zapjeva ujedared:


Jezika dar dade nam Bog
Bog naš gromoviti...


a za njim se povedu svi: — isti moj Batorić, možda prviput u svom vijeku.

I veselje zavlada opet starim dvorom i pijetlovi se već drugiput javiše, dok se iz stare palače dvorca još uvijek orila glasna pjesma i zvonka kucnjava čaša.

I sjutra još ostasmo svi na okupu, jer je Benko najavio da su u njega koline, kod kojih moramo svi ostati. Da smo i htjeli otići, ne bismo bili mogli, jer je starac dao sa sviju kola snimiti točkove.


* * *


I ja se nisam nikad žalio na taj svoj izlet, gdje ih tolike vidjeh iz »pređašnje generacije«. Sad ih nema više: ili ih proguta bezdno grobova ili ih posakrili tihi zakuci najdublje starosti. A meni je toliko puta teško i pusto bez njih, mada me gleda ista gora, isti bregovi, iste livade i isti potoci. — I bolno moram toliko puta šaptati divni Homerov stih:

Kakav je lišću rod, i ljudima takov je uprav.


Sljedeća stranica