Pod starim krovovima/Beg sa Sutle

← Perillustris ac generosus Cintek

Pod starim krovovima Beg sa Sutle autor: Ksaver Šandor Gjalski

Beg sa Sutle

Slavili smo kod illustrissimusa Batorića godovno njegovo. Kao svakiput, tako se i sada skupila pod drevni brezovački krov sva okolica u najdaljem smislu riječi. No ne radi se o tom. Nije mi nakana da pričam kako smo slavno i veselo sproveli dan i da opisujem veličajno djelovanje stoloravnateljevo, pa da nabrajam sve silne zdravice, što su se redale kod stola. Ja želim da govorim o jednome gostu kojega sam pri ovoj zgodi prvi put vidio.

— To je naš beg ili ako te volja: aga! — reče mi u šali naš sveopći šaljivdžija Kuntek, kad sam ga još prije objeda kod šljivovice zapitao za gospodina, koji se je držao tiho i nešto na strani kod prozora. Od prvoga me časa zanimao ne samo stoga što njega jedinoga nisam poznavao, već poglavito zato što je cijelom svojom vanjštinom bio nešto drugačiji od sviju ostalih. Mislio sam da mu iz lica čitam neki zasebni izražaj samosvijesti i unutarnjeg zadovoljstva, ili volio bih reći: nalazio sam u njega neko silno uvjerenje i sigurno nadanje. Pa i ponosa i opet nekoga, dašto, više kao tražena dostojanstva, bijaše u čitavoj pojavi, mada tome nije baš sasvim odgovarala sva ostala prilika. Uto ga netko iz društva glasno nazove begom, a on usred smijeha drugih — bora mi, gle! — ne poznaje šale, već se pri tom naklanja jedva zamjetljivom kretnjom glave i pruža onome ruku, koju je dosele držao otraga i u kojoj sad spazim dug turski čibuk.

Bio to čovjek srednje dobi: više onizak nego visok; dosta ugojen, crvena lica — gotovo cvao od zdravlja. Dugoljasta mu glava bijaše obrasla gustom i posve kratko ostriženom kosom tako da je lubanja izgledala kao obrijana. Bradu tamnoplave boje nije puštao suviše na dugo, već ju rezao na okruglo, kako se viđalo na slikama turskih generala. Brkovi bili mu valoviti i dugi. Oči bijahu sa svojom modrosivom bojom i tamnim zjenicama očito nalik na sokolove, tim više, što je i orlovski nos tome pripomagao, ali — u njima bilo suviše blagosti i neke naivne bezazlenosti. Nosio se narodno — ali ne sasvim po pravom kroju. Tamnosmeđa surka s tamnocrvenim gajtanima, jasno modri prsluk i tamnomodre hlače: sve to bijaše suviše široko prikrojeno, kao hotimice približeno orijentalnoj nošnji. U ono vrijeme, bilo to na koncu šezdesetih ili u početku sedamdesetih godina, u nas je već sasvim bio prestao zanos za narodnu nošnju, te je naš beg izgledao prilično čudno.

— Daj me, molim te, upoznaj s gospodinom — reknem Kunteku.

— Zar se zbilja ne poznajete? — Drage volje — napokon, što tu treba. Pođi sa mnom. Dakle — gospodin Ivan Korić Cazinski. Ti reci sam, kako se zoveš. Da — ne zaboravi, da stojiš pred begom! — opet se našali Kuntek, da nas u isti čas ostavi nasamu.

— Da — nije baš tako — nisam ja beg! — javi se moj novi znanac, gotovo i ne slušajući me, dok sam mu se predstavljao. — Ali — u pô šale pola istine — nastavi sasvim ozbiljno. — Imadem dolje u Bosni roda — da — prijatelju mladi — roda. Mogu pismima dokazati, da je tako. I taj rod — ili da bolje kažem, ta ista familija, — oni su begovi — bogati ljudi — čitao sam to u knjizi. No zacijelo ste i vi čitali za begove Koriće. Čekajte, nedavno opet — bilo je u novinama nešto iz Bosne — pa opet i tu se pisalo za bega — čekajte, kako ono — teško pamtim imena — da, da — što ne bih znao — beg Osman-beg Korić! Pa imade još i isti plemićki predikat — i piše se Cazinski. O — imam ja pisma; — velim vam — ista obitelj kao i moja. Ah, gospodine, da znate, kako bih želio da što pobliže saznadem o tim ljudima. Da li naliče na mene — na nas ovdješnje Koriće? Mi smo svi plavi — jesu li oni takovi? Djetinjska pitanja; no opet, ja im se ne mogu oteti. Uistinu milo bi mi bilo, da vidim koga od njih — a tek Osman-bega! Taj je valjda glava obitelji, ili kako li je to u njih uređeno. No — bilo kako mu drago — jedna smo obitelj. Oh, gospodine, staro je to plemstvo. Ja imam najmanje deset listina od bosanskih kraljeva.

Zapravo u tome što je dosele gospodin Korić govorio nije bilo ništa novo ni neobično, što bi trebalo da me zanima, ta — barem svaka deseta od naših starih obitelji vuče lozu iz donjih strana, a barem svaka druga od njih tvrdi da je bosanskog porijekla. I nisam prvi put takovo što slušao. No moj novi znanac govorio je to s takvom pozitivnošću i sigurnošću, i opet s nekom vjernom ljubavi, da zbilja nisam još čuo tako govoriti. Ja nisam ni časak sumnjao o istini njegova uvjerenja. Štoviše, njegov je zanos i na me prešao i nas dva više se toga dana ne rastadosmo. Cijelu se večer ne razgovarasmo ni o čem drugom nego o Bosni i o starim bosanskim obiteljima. Brzo sam se uvjerio da znade gotovo naizust i Kukuljevićev putopis iz Bosne i Mažuranićev put u Bosnu. No najviše me zadivilo: moj Korić, rođen na bregovima Sutle, usred nježne kajkavske riječi, govorio je čistim bosanskim narječjem. I nije govorio tek da zadovolji gramatiku i njezine padeže, već i njegov organ primio je sasvim značaj donjega izgovora. Da nisam znao, odakle je rodom, nikad ne bih bio mogao vjerovati da nije iz Bosne ili barem sa Korduna.

— Gdje ste to, dragi gospodine, naučili tako dobro? — upitam ga najzad. Vidio sam, najvolio bi reći, da je u obitelji njegovoj sačuvan i taj govor. Gotovo da je u prvi mah u svojoj razigranosti uzeo već da nešto slično govori. Napokon ljudi smo, puni svakakvih slaboća! No ipak nije svu misao izrekao. Došao k sebi i priznao mi, kako je marljivo učio Divkovića, Jukića i druge bosanske pisce, a opet, službujući nekad u Slavoniji — u Požegi, imao je prilike da i živu riječ prisvoji.

— Pa zar ne mislite da je meni, kao čovjeku starinom odanle, nekako samo po sebi dolazilo da sam se naučio lakše tome govoru nego li tko drugi? Napokon, govor je to djedova mojih! — Vjerujte mi da je to mnogo pomoglo.

Ove misli zacijelo nije naučio iz Darwina i njegove škole; a da je znao kako su veliki ti umnici gotovo za temelj uzeli ovaj princip svojoj nauci, zacijelo bi u tome svome svojstvu nazrijevao samo odjek i glas svojih pradjedova i ne bi više htio priznavati nikakve zasluge svojim knjigama. Ali on za Darwina nije ni znao, niti sam ja htio štogod o tome govoriti, jer vidjeh da mu tu misao nadade ona silna ljubav koju je u srcu osjećao za zavičaj svoje krvi, za domaju pradjedovâ.

Ah, ja bih mogao ispuniti čitave stranice njegovim riječima, mislima, željama i nadama, što sam ih već prvog ovog puta od njega slušao, a sve ove riječi, sve ove misli, želje i nade bijahu samo jeka ove ljubavi i vjernosti. Iz svake riječce, iz svakoga pogleda, dapače iz svake kretnje, čitao sam njegovu veliku bol, da je pored tolike blizine i susjedstva obiju zemalja ipak tako daleko sav onaj svijet preko Save i Une; čitao sam silnu njegovu želju da se duboki taj jaz jednom izravna, tako da ne bi bio njemu njegov rođak Osman-beg Korić Cazinski više neko sasvim strano čudovište, niti on, Ivan plemić Korić Cazinski, Osmanu isto tako neponjatno biće. U onim godinama bili smo još uistinu s ove i s one strane Save i Une jedni drugima dalji i nepoznatiji, nego li su nama najudaljeniji narodi sjevera ili dapače Amerike, a njima čisto je bliža bila — ne tek Anatolija, već dapače onamo Sirija i još dalje.

— Eh, gospodine, nije li to strašno! Mi znademo gotovo za svakog becirksforštanda u Kranjskoj, poznajemo sva moćna imena engleske aristokracije, francuske, njemačke — a pitam vas, tko zna od nas za bosansku vlastelu — tko li za njihove junake? Ili opet tko od njih znade za Draškoviće, Šubiće, Bakače — a gle — bit će ih dosta, koji su po tankoj krvi s njima u rodu? Ili — pomislite još više — eto baš moj slučaj. Sluti li iole Osman-beg da sam ja tu i moja obitelj, a — prije kojih četiri stotine ili još manje stotina godina živio je onaj i ona, ispod čijih smo srdaca izišli i ja i on!

Govorio je sa žarkim zanosom, da onda ispriča baš i svoje sopstvene željice, neispunjene, a toliko gojene. Priznao mi je, kako gotovo čezne za tim da vidi Bosnu, a nažalost nikad nije mogao da tu želju ispuni. Dapače, s nekim čisto smiješnim ili bolje tragikomičnim izrazom u licu i glasu povjeri mi, kako bi već sretan bio, da se može bar upoznati s kojim bosanskim begom — ili što — barem vidjeti kojega od njih.

— No — nikada — velim vam, nikada nisam ni vidio kakva bega. Tek po slikama zamišljam neki pojam! — šapne mi nekako očajno.

Moram priznati da sam bio prinužden da se nasmijem, jer sam u duhu vidio moga Korića, kako pred svakom trafikom gleda s voljnim zanimanjem cimer s naslikanim Turčinom. I nisam bio suviše zloban pri tom. Malo poslije, nakon dovršena ručka, sastavio je kućedomaćina po svom običaju tarok-partiju. Korić bijaše izvrstan igrač, pa je morao sjesti za kartaški stol, mada bi bio volio ostati uza me, da se može dalje razgovarati o Bosni. Morao sam njemu za ljubav sjesti pokraj njega. I što sam brzo opazio? — Moj ti Korić s nekom osobitom ljubopitljivošću posmatra karte. Ja — kako i ne bi! — Sličice na kartama predstavljale su u velikoj većini prizore iz turskoga života s onim tradicionim Turčinom u zelenu kaftanu i sa silno širokim turbanom na glavi, kako luda kakva glava bečkoga risača karata smišljaše da Osmanlije izgledaju. Korić dašto gledao je u sliku s tolikom ozbiljnošću, kao da uistinu gleda pravi naris turskih prizora. Štoviše, opazio sam, da je kojiput volio cijelu igru na kocku staviti, samo da ne treba baciti kartu, na kojoj je bio Turčin.

Za večerom opet je sjedio uza me. Naravno, mi smo opet nastavili svoj pređašnji razgovor. I moram priznati, nije mi bio dosadan. Napokon — u toj njegovoj ljubavi nije bilo ništa politike, nije ni jedna cigla riječca odavala biljeg kakova uvodnog članka iz političkih dnevnika, niti je bila u svezi ma s kakvim političkim programom. To bijaše više — mnogo više: bijaše ljubav, koja je ispunjala čitav život jednoga čovjeka, žarila se toplinom krvi, odisala dahom stoljetne tradicije, svakud prosjana luči, što iz davnih dolazi davnina, te pokazuje kasnome potomku, kud su prolazile staze djedovâ. I baš stoga osvojio me čovjek. Uvjeren sam, da mi i najvatreniji političar s najjezgrovitijim tiradama o uzajamnosti, o potrebi sloge, o narodnoj budućnosti, ne bi bio mogao u duši tako sigurno otvoriti tolike vidike i otkriti tolike istine, koliko taj napola razgovorljivi i dosta smiješni zagorski šljivar, u koga su o politici bili prilično slabi pojmovi; ali — on je preda mnom stajao kao oživjela sveza nečega, što ni vjekovi, ni stoljetni ratovi, ni razne vjere, ni razne kulture ne mogoše prekinuti i uništiti.

On je čitavo vrijeme prilično malo pio, mada je stolaravnatelj podjašprišt Ercigonja bio više nego strog, da se točno vrše ustanove križevačkog štatuta. Ali naš se beg držao svoga reda, zacijelo u želji da bude i u tom što sličniji svojim rođacima u Bosni. Netko je i rekao sličnu šalu, no — on se nije dao smesti, pa se čuvao vina, a šalu opet primio kao polovičnu istinu. A kad se društvo iza večere razigralo, te poslije stalnih stolaravnateljevih zdravica gostima i njihovim drugaricama bila proglašena republika (t. j. dozvola, da može ne samo stolaravnatelj, već svaki gost koju zdravicu reći, isto što je kod modernih banketa vrijeme divljih toasta); onda je naskoro ustao i Korić, da reče svoju zdravicu. Iz lica prisutnikâ sam saznao da znadu unaprijed čemu će nazdraviti; — ta nazdravio je i taj put, kao svaki put, Bosni ponosnoj i junačkomu njenome narodu.

— U kući presvijetloga našega kućedomaćine — tako je počeo — pod starodrevnim gospodskim krovom Brezovice, pristoji se da se poslije naše domovine sjetimo u prvome redu one starodavne kraljevine, iz koje vučemo zajedno sa presvijetlim domaćim gospodinom toliki od nas lozu našu — a to je prva susjeda naša — Bosna ponosna! — i tako dalje.

I on nije se sjetio tek jadne raje i nije isipao samo poznate i za onda toliko krilate rečenice o stoljetnom zulumčaru, o krvnom i vječnom neprijatelju krsta i slobode zlatne. Naprotiv — njegove žarke riječi s istom su ljubavi obuzimale i bijednu raju i požrtvovne fratre, i kaluđere i — the last not least — begove i age, i kadije i muhamedanske balije — seljake. Za onda još nije to bila sitnica, pa moram reći da sam se čovjeku divio: mada nije bio baš najbolji govornik, ipak mi je imponovao svojom samostalnošću i slobodom misli. A što da ne kažem — meni bijaše i nekako čudnovato i nekako neobično, a ipak drago i voljko, kad sam slušao slavne ove riječi o muhamedanskom susjednom svijetu — u toj staroj kuriji, koja je gotovo sva bila ispunjena i prožeta slavom i uspomenama junaka, koji su veselo i vječno pripravni hrlili u boj protiv polumjeseca, pa — ako sam ikada bolno ponavljao starinski stih: Tempora mutantur et nos mutamur in illis — to ga zacijelo sada nisam s istim čuvstvom ponavljao!

I kad se stalo pjevati u društvu, Korić je tek gunđajući pratio pjevanku, da onda za prve zgode intoniše poznatu narodnu pjesmu: Bolan mi leži Kara Mustafa!

Na rastanku morao sam mu za stalno obreći da ću ga posjetiti na njegovu imanju. I ja sam uistinu imao najbolju nakanu da što prije ispunim svoje obećanje. No prilike se tako udesile, te nisam dospio do toga, mada me je svatko uvjeravao kako je doista vrijedno poći do Korića, jer mu je dom u jednom od najkrasnijih predjela krasnoga gornjega Zagorja. Možda ga i uopće ne bih bio pohodio, da mi nije od njega stigao list u kojem me je ponovo pozivao i podsjećao na obećanu riječ (kod čega je mimogredce, u zaporkama, spomenuo, kako je to krasno i plemenito u bosanskih begova, što im je zadana riječ uvijek sveta), a glavno, priopćio mi da je iz pouzdana izvora saznao, da se nalazi na liječenju u Rogacu štajerskom »ili« u našim Krapinskim Toplicama neki bogat i preodličan beg bosanski.

»Pa evo jednom ipak zgode, da mi se ispuni davna želja vidjeti jednoga od njih i upoznati se s njim« — pisao je Korić u tom listu. — »Smislio sam dakle tako da idem u Rogatac ili ako ustreba u Toplice; — od mene nije ni ovamo ni onamo daleko; — za sat i nešto više možeš u Rogatac, a opet ni u Toplice nije dalje. Potražit ću ga dakle — pa što veliš o tome? — Ja ću ga pozvati i k sebi. A Tebi to javljam, jer bi me uvelike veselilo da pođeš sa mnom! Zadano obećanje moraš i onako ispuniti. Spoji dakle jedno s drugim. Istinabog, sad je žetva, ali Ti i onako nemaš kod toga posla, ne treba da si sam kod toga, kao što je primjerice u mene slučaj. A gle, ja ću ipak radije prepustiti žetvu nadzoru djece i svoga špana, nego da bih promašio takvu zgodu. Dođi dakle svakako još ovoga tjedna, najkasnije do subote.«

Do subote, a list taj stigao mi je tek u nedjelu, jer poštanska sveza bila je tako mudro i zgodno udešena da se mjesta udaljena na puškomet, spajahu poštom preko silnih daljina u nedoglednim okruzima. Ipak pođoh na put, samo da mu ispunim svoje obećanje i da se naslušam njegovih razgovora o rogatačkim doživljajima.

* * *

Trebao sam do četiri sata, dok dođoh onamo. Ipak ne požalih ni jedan čas, jer je bilo vrijeme da si ljepšega ne mogoh zamisliti, a put me je vodio uistinu prekrasnim predjelom. No opet, uočivši okolicu Korićeva doma, upravo se zadivih.

Za mnom dosta visoka planina, tamna i gusto obrasla, puna jeke i žubora od brzih plahih izvora, a opet ipak nekako mirna i gluha, na vrhovima nakićena crkvicama, starim gradinama i sredovječnim ruševinama, na podnožju pak svaki čas kojim mlinom nad šumnim potokom ili samotnom seljačkom kućicom, prislonjenom o pećinu kao ptičje gnijezdo ili kao čovjekova molitva, utjeha — utočište njegovo. Bijela široka cesta u neprekidnu vijuganju teče usječena među žutim i sivim stijenama, a moja se kočija smicajući od zapora na zadnjim točkovima spušta nizbrdice onamo, gdje se otvara polje i ja ugledam pred sobom dosta široku ravan, svu zelenu od livada i kukuruza, ispruženu u duljinu, a sredinom razdijeljenu uskom rijekom od koje se zelenkasti valovi hitro tiskaju među gustim granjem vrba i jasena. S jedne strane gubi se ravnica u nejasnim crtama udaljenih zaselaka, gradića i trgovišta te u plavim konturama dalekih gora, a s druge strane baš pravo preda mnom — eto već na dohvatu — uspinje se tik nad rijekom — nad Sutlom — dosta visok brijeg, a vrh brijega stoji kuća, crna, siva i starolika »kurija«, okružena odasvud silnim drvećem, među kojim se krijući pokazuju svakojaki krovovi udaljenih niskih zgrada.

— Eno tamo je! — pokaže moj kočijaš bičem prama brijegu.

— Dakle to je! — odvratim živo i zagledam se gore u malu kuću, da joj taj čas izgovorim i ime veliko: Cerovci Banski, kako se dvor Korićev nazivao cijelim svojim imenom.

Bila to obična plemenitaška kurija na jedan kat, sagrađena Bog zna kada od teških hrastovih piljenica, opasana na prednjoj strani otvorenim hodnikom od sivih dasaka, i pokrivena širokim krovom od šindre, kojemu se u sredini podizao uski tornjić od dasaka sa četiri prozorčića, kroz koje se pokazivalo zvonce. Vrh tornjića bio smješten crveno oličen kokot od lima s isto takvom zastavicom, da označuje odakle vjetar duva. Pred samim dvorom sterala se dosta prostrana visočina, po kojoj su bili nasadi svakojakog cvijeća i grmlja, a odmah s lijeve strane za živicom počinjao vrt, spuštajući se niz brdo i gusto obrastao visokim starim voćkama i drugim drvećem, a s desne strane za trima ogromnim prastarim lipama bilo je smješteno ono pravo dvorište, na kojem su se nanizale mnoge duge gospodarske zgrade. Put iz doline vodio je gotovo upravno na brdo k dvoru, a obrubljen bijaše alejom jablana i mladih kestena, no ovi kao da nisu pravo uspijevali.

Od prijeka sa štajerske strane gleda gotovo ravno na taj dvor gizdav gospodski dom — prastara feudalna gradina sa četiri čvrsta tornja i sa bezbrojem svakojakih prozora i okanaca, čini mi se tada vlasništvo nekoga grofa Attemsa ili kneza Windischgrätza — a s ove strane na podnožju brijega leži elegantna moderna ladanjska kuća, za onda vlasništvo nekog bogatog trgovca iz Zagreba. No ni onaj onamo velikaški dvor, ni ova elegantna kuća ne mogoše spriječiti staroj drvenjari gore na brijegu da ne gospoduje cijelim vidikom, pa da ne bude kao pravo naravsko središte cijeloj ovoj prekrasnoj okolici. I zacijelo, ne samo ja, već svatko koji je ikada dospio u taj kraj, morao je da se unatoč silnoj feudalnoj gradini germanskog velikaša i uza svu elegantnu harmoniju kuće u ravnici najprije zagleda onamo gore k starome plemenitaškome dvorcu i da gledajući na nj nađe tek pravi izraz onoga posebnoga čara, što je u čitavoj okolici. Valoviti oni zagorski brežuljci, uska polja, tuste livade, sitni grmeljci po dolinama i brdima, one nježne kratke šume, više nalik parkovima nego li pravim šumama, pa onda one stare crkvice po bregovima i rastrkana seljačka nastavanja — sve je to puno one vječne poezije, kojom dišu Virgilova bukolika ili Turgenjevljevi zapisci. — I sva ova divna slika kao da je dolazila do potpuna izražaja tek po ovom starom zgnjurenom dvorcu, što se tako slikovito i bezbrižno sterao po najvišem brdu. Tek po njem se od svega toga sastavljala predivna idila, puna i prepuna vječne ljepote, sladosti mira, tajinstvenosti legende i predaje pradjedovâ.

Ovako raznjihan i začaran došao sam pred kuću, najavljen odavna silnim lavežem mnogobrojnih pasa. Korić stajao već pred vratima i pozdravljao me svojim vječno dostojanstvenim načinom rođaka bosanskih begova. Uza nj stajaše visok, mlad čovjek, ugodne, nešto mekane vanjštine, u kojem po sličnosti u licu dobro razabrah sina domaćine. Otac Korić imao je na glavi fes, dok je sin bio pokrit austrijskom oficirskom kapicom. Uza sve nezaboravljeno dostojanstvo Korić je ipak široko raskrilio ruke, čim sam skočio s kočije, te me srdačno zagrlio i izljubio.

— No — tako valja, da si došao! Već te tako dugo iščekujem. Dopusti da ti predstavim svoga najstarijega sina — Vladimira, pravnika, i da odmah sve znaš — poručnika u pričuvi. — A sada — ajde da pođemo u sobu, jer će brzo udariti vrućina na tom našem brijegu.

I otac i sin s najvećom se brigom pobrinuše da se odmorim; ne zaboraviše ni konje ni kočijaša, jednom riječi, ja sam u tili časak osjetio svu onu lagodu i prelest, što je podaje iskren i srdačan mar za tvoj dragi »ja«. Nije prošlo pet minuta, i meni bijaše kao da sam odavna star znanac u kući, a da to nije prvih pet časova moga života što ih tu sprovodim.

Znao sam, da je Korić udovac, i da osim dva sina imade i kćeri. No bližilo se već vrijeme objedu, a ja još uvijek nisam vidio nikoga od ženskih članova obitelji. Najzad sam već pomišljao, neće li se kućedomaćina i u tom povađati za običajima istoka, ta — na koncu konca ipak mi se činio u neku ruku čudakom. Odista moram priznati, u kući mu je izgledalo sve kao i u svakoj drugoj plemenitaškoj kući. One dvije tri sobe, što sam imao dotle zgode da vidim, bijahu u svemu skroz obične. Soba za primanje gostiju bila baš onaki obični »Sitzzimmer«, kao svagdje drugdje, sa nešto staromodnom i dosta istrošenom garniturom, smještenom uz srednju stijenu i to upravo tako, da je kanape bio uz stijenu, veći fotelji uz kanape, do njih manji fotelji, a u sredini salonski stol, prostrt nekim šarolikim pokrivačem, očito kod kuće izrađenim za kakovo godovno ili Božić ili novu godinu. Taj dosadni šablonski raspored nije nimalo umanjivalo što su nad kanapeom visili portreti kućedomaćine i njegove pokojne gospođe. Korić bio je naslikan, za čudo, u smeđem kaputu francuskoga kroja pedesetih godina i bio je bez brade. Njegova supruga — po slici neko bijedno, užasno blijedo stvorenje, s rukama kao od drva načinjenim, bijaše u plesnoj opravi. Druge slike u toj sobi bijahu također skroz nedužne i ni u kakvoj svezi s bosanskim begovima — izuzmeš li malu sličicu egipatskog slavnog paše i prvog kediva Mehmed Alije.

Soba za jelo, ili da kažem po zagorski — palača, nije također bila ni u čem neobična. Stereotipni ogromni stol djedovski zauzimao je svu sredinu sobe. Starinski kožom presvučeni stolci poredali se uz sve četiri stijene skupa s ormarima za staklo i posuđe. Među slikama opet ništa što bi dozivalo u pamet Korićevu ljubav spram begova. Tek u njegovoj sobi o stijeni visili su pod stropom portreti pređašnjih Korića iz konca prošlog i početka sadašnjeg vijeka, a pod njima bile ovješene puške i sablje iz svakojakih doba; ovdje sam mogao po nekolicini handžara i diljki zaključiti da je kućedomaćina dao izraza svojim poglavitim mislima. Da — u jednom kutu visile su sličice raznih Sulejmana, Alija, Muktara — sve turskih generala: sličice, izrezane iz ilustrovanih novina i stavljene u okvire, isprva određene za druge kakve slike.

— No — al napokon i to nije ništa pretjerano! Zar baš samo što se kćeri tiče hoće da slijedi begove? — mišljah u sebi, kad se ni u čas donesene rakije prije objeda još nikako ne pokazaše gospođice, već je inoš sâm donio šljivovice i narezana hljeba.

— A gdje su gospođice sestre? — upitam napokon Vladimira dosta nestrpljivo. Korić mi je dotle pričao o svojim jadima i neprilikama u gospodarstvu.

— Imadu posla, pak se valjada i toaletom zadržaše — znate kakve su ženske! — odvrati mi prostodušno simpatični i milovidni mladić, koji je do sada većinom šuteći pratio očev i moj razgovor.

Mojoj nestrpljivosti bude ipak pomoženo ovim odgovorom, jer saznadoh da ću ih vidjeti. Napokon to me je glavno zanimalo, jer koncem konca na same djevojke i nisam baš toliko pomišljao, dapače kao da sam se i malo plašio od ladanjskog gospodskog načina što sam ga u njih naslućivao.

Korić mi je međutim pripovijedao, kakve je sreće bio u Rogacu. Prama svojoj namjeri išao je prošle subote onamo. Ali — »kome što nije suđeno, nije suđeno« — tako i njemu nije suđeno, da vidi kojega bega, pa ga ni u Rogacu nije vidio. Našao tek nekoga Osmanliju, trgovca iz Rumelije, koji nije znao ni riječi hrvatski, pa se nije ni upoznao s njime.

— Zašto? Ja sam tražio bosanskog bega — a ne Osmanliju. A onaj ludi postmajstor iz Lantšperga — pisao mi je ekspres da je beg u Rogacu. Dobro da nisi došao — bar nisi nasio, kao što sam ja nasio ludomu Švabi. — Ta — malenkost — ali opet žao mi je. Najzad, ja bih zbilja još mogao i umrijeti, a da ne vidim nikoga odanle.

— A nisi išao u Toplice? Možda je već ondje.

— Bio sam i u Toplicama — otpovrne mi s uzdahom.

Malo te se nisam glasno nasmijao kako je dobri moj Korić bolno izrekao posljednje riječi: kako mu se licem uistinu prelio neki tužan — očajnički izraz, u kom se sasvim izgubio njegov dostojanstveni mir. No taj čas upravo uniđu iz pokrajne sobe domaće gospođice.

Predstavljanje bilo je kratko. U prvi čas opazio sam da je Korić naprama kćerima strog i strogo odmjeren, ali iz svake crte u licu, iz svakoga pogleda uvjerih se također da ih strastveno ljubi, gotovo obožava, pa da baš stoga mora da hini nepristupnost i strogost. Nut — djevojke i bijahu dražesne, a bile su tri. Najstarijoj moglo je biti devetnaest ili najviše dvadeset godina; nježno plavokoso djevojče s neobično krupnim modrim očima, licem veoma bijele puti, nježnom rumeni zalivene. Osobito mi oči zapeše o njezine izvanredno sitne, gotovo djetinjske ruke. Ime joj bijaše Ružica.

Mlađa sestra Milka bila joj gotovo sasvim protivna. Koliko je u starije nježnost podavala osobiti čar pojavi, toliko je u Milke bujna snažna prilika stvarala od nje pravu sliku čile mladosti i čiste ladanjske prirode. Gledajući je morao si u isti čas misliti na svježe jutro u slobodnoj prirodi ili na tanku jelu u visokoj gori. Bijaše mnogo viša od sestre, put joj bila nešto manje bijela i više rumena nego u Ružice, oči joj bijahu smeđe, a kosa kestenjaste boje, spletena u dvije debele kite savite oko glave. U svom držanju također se razlikovaše od Ružice. Nije bilo u nje ništa smjerno i podatno, dok je u Ružice svaka kretnja odavala meku, dobru dušu, koja čeka na gospodara. Milka izražavaše više neku samostalnost, gotovo samovolju i — strogu ponosnu nepristupnost. Prema tome kao da joj bio i glas — dubok, neizrecivo ugodan alt. Pa ipak i u nje bijaše dražesti, one slatke mile dražesti južnoslavenskih žena, koje znadu biti i gospodinje — dapače junakinje, a opet i vjerenice i ljubovce, što se svojoj ljubavi bezuvjetno žrtvuju.

Najmlađa sestra Ljubica gotovo kao da nije u obitelj spadala. Petnaest — ili četrnaestgodišnje djevojče posve južnog tipa, počevši od crne vrane kose i tamne zagasite puti do suhonjave pojave, no ipak skladne i harmonične kao najljepša talijanska melodija; dugoljasto — rimsko lice odlikovaše se pravilnim crtama, krasnim orlovskim nosićem i crnim i dubokim očima. Ne bijaše u nje ništa djetinjsko, mada je baš ona bila najživahnija i prva se oglasila milim glasnim smijehom, i to na nekakvu bratovu pripomenu, koja je bila sve prije nego takova da bi morala izazvati smijeh. Ne bijahu također ni jednako odjevene.

Ružica imađaše na sebi običnu modru ljetnu odjeću, ukusno udešenu, ali bez svake pretenzije i gotovo bez ikakva individualizovanja, tek puki, makar vrsni izbor iz kakova modecajtunga. Pravo se više i ne sjećam boje latka. Milka bila je odjevena sasvim u bjelinu, u dulju suknju no što moda dopuštaše (nosile su za onda gospođe odjeće dosta kratke), a isto tako užu, nego što se je u modnim sličicama vidjelo. A što mi je najviše bilo u oči, nije nosila steznika, već se je haljetak — nekako istočnog kroja — slobodno privijao oko krasnog stasitog joj struka. Najmlađa pak bila je odjevena nekako fantastično. Odjeća joj bijaše dosta živih i raznih boja, no vanjština nije od toga ništa trpjela, nasuprot mi se činjaše kao da upravo to mora biti. Svojom je odjećom ta po licu mala Rimljanka nešto podsjećala na istok ili žarki jug — svakako njena neobična pojava kao da je iziskivala, a nekmoli dopuštala, ovakvo ekzotično odijevanje. Dašto, ja sam u prvi mah kod jedne i druge nalazio u tome nešto od one pretjeranosti ladanjskih vlastelinskih kćeri, koja se tako često razvija pod starim gospodskim krovovima. I kao da sam se toga plašio. No u drugu ruku opet nisam nikada suviše odobravao ropsko pokoravanje zapovijedima mode, te sam se utoliko izmirio s »ekstravagancijama« novih znanica. Izmirih se pak sasvim, kad se ubrzo uvjerih da nema ni u jedne ni u druge ni za lijek pretjeranosti, nasuprot, obje da su posve prirodne, prostodušne i mile djevojke — koje imađahu toliko svoga u sebi da se nisu slijepo povodile za propisima mode. Istina, skoro otkrih da imade tu i upliva očeva. Kao on, tako su i one rado pomišljale da im je rod u Bosni.

No ja se suviše dugo zabavih oko triju mojih cerovičkih krasnica. Napokon — kako i ne bih — ta uistinu bijahu predražesna djeca. Zaniješe me i svojom krasotom i svojom dragosti, a zatjeraše me u čudo pravilnim svojim jezikom i što još više — svojim poznavanjem hrvatske povijesti, narodnih bojeva i prošlosti hrvatskih plemićkih obitelji.

Objed je divno prošao. Gostoljublje hrvatske vlastelinske kuće dobro je poznato, a ja sam imao sto i sto prilika da se o njem uvjerim, no — gostoljublje moga prijatelja Korića kao da se još više odlikovalo; — tu gotovo da se ponavljahu preda mnom slike i prilike, kakvih se tek nalazi u davnim davninama istočnih patrijara i šeiha. Čisto me se koji put doimalo kao da se je gospodar kuće odrekao svoga mjesta i eto — postavio mene gospodarom svojoj kući. Tek je žalio, što nije znao, kada ću doći, jer bi bio inače — kako reče — pozvao u goste još koga iz susjedstva, da bude »svečanije«. Zato ipak nije prošlo bez svečanosti. Vidio sam da inoš nosi svoj najnoviji pandurski mondur modre boje s crvenim prslukom i da dvori u bijelim rukavicama. »Bilikum« također ponudio mi se u najvećoj čaši uz čitav govor Korićev, a iz ruku gospođice Ružice.

Poslije objeda, koji se je dosta dugo otegnuo, pođosmo da ispijemo pod hladom starih lipa za dvorom crnu kavu. Sparina ljetnoga dana već je jenjala, sunce dobrano poodmaklo k zapadu i spuštalo k dvoru duge svoje zrake, u kojima je lebdio u dugim snopovima plavi prah kao dašak zemlje i trave. Mi smo sjedili u gustoj svježoj sjeni, tek gdjegdje na tlu prepletenoj potezima i crtama svijetla. Do nas ne dopiraše ništa, do li rijetkih svakojakih zvukova onamo iz dvorišta ili nejasnih dalekih glasova iz polja i pašnjaka. Već se podadoh slasti i užitku, što ga uvijek donosi ovakvo ladanjsko poslijepodne, taj put još više, jer je uza me sjedila s jedne strane Ružica, s druge strane Ljubica, a nasuprot Milka. No uto se najave psi, začuje se topot konja i lomot kočija, te se za nekoliko časova stanu k nama primicati tri gospodina.

Korić skupa sa sinom skoče od klupe i pohrle u susret. Vidio sam da kućedomaćina prima došljake ljubazno, srdačno i s onom neprisiljenošću, s kojom se mogu primiti samo ljudi koji gotovo svaki dan zalaze u kuću. Ja ih nisam poznavao i pogledom upitam djevojke, tko su ta gospoda. Ružica nekako smetena, mijenjajući boje u licu, ne odvrati mi ništa, valjada i nije razumjela mojega pitanja. Milka i Ljubica tek sažmu ramenima. Činilo mi se, kao da im posjet nije zgodno i drago došao.

Međutim se primakoše gosti. Korić ih redom predstavi. Bili su najbliži susjedi. Najgojniji od njih, po izgledu i najdobniji, bijaše vlasnik nove kuće dolje u ravnici, neki gospodin Jovanović, trgovac iz Zagreba, čovjek pristao, muževna i simpatična lica, nešto sa značajem levantskoga tipa. Drugi je bio barun Plessenberg, gospodin blizu četrdesete, s pravim germanskim tipom u dugoljastu licu, s neobično jasnoplavom carskom bradom i ogromnim modrim očima, odjeven u lovačko štajersko odijelo. Treći, najmlađi, bijaše pristao mladić od kojih dvadeset i pet godina, dosta neznamenita i nedužna izgleda, pomno odjeven po najnovijoj gradskoj modi, očito kratkovidan unatoč cvikera debelih stakala. Zvao se je Ljudevit Slamnica, a bijaše odvjetnički perovođa u nekog odvjetnika u susjednu trgovištu. Iz razgovora doznadoh naskoro da je Jovanović došao da posjeti svoju obitelj koja ljetuje u Donjim Cerovcima, a barun Plessenberg da se nalazi — ne mogoh znati pravo u kojem svojstvu, valjada i on nije pravo znao, da se nalazi prijeko na imanju grofa Attemsa, odakle gotovo svaki dan prelazi ovamo u Hrvatsku u pohode k susjednoj vlasteli. Nešto pocrvenjeli, inače veoma aristokratično zavinuti tanki nos, kao da bi mogao odgonetnuti veliku simpatiju za ovu stranu Sutle. Slamnić se je dosta nesigurno, gotovo nespretno približio gospođicama, poglavito pogledavajući ovamo k Ružici. Nisam dugo trebao da pogodim da je Ružica ponajglavniji razlog što ovamo dolazi. No opazio sam također, kao da jedini Vladimir dobrim okom pazi Slamnićevo nastojanje da bude što bliže Ružici. Sam Korić očito se silio da izgleda kao da ne bi ništa opazio, a obadvije mlađe sestre nisu ni prikrivale svojega nezadovoljstva, dok su se Ružica i Slamnić sve više i više gubili u posebnu razgovoru, te je trebalo dva tri puta da otac kaže kćeri, neka pođe u kuću, da učini sve što treba za užinu i večeru.

— Gospoda će ostati ovdje? — Ne — ne! Ne primam nikakovih izgovora. Dakle, molim te, Ružice, udesi sve! — kaže Korić. On još u riječi i Ružica baš u koraku da otiđe, kad se iz vrta kod ljese jave neki pozdravi. Bio domaći župnik s kotarskim pristavom (ili bolje jurasorom) i općinskim bilježnikom. Svu trojicu znao sam još od prije. Dolazili su češće i k Batoriću. Župnik Lacković bijaše na glasu veseljak i poštenjaković. Njegova dva druga ništa manje. Korić je svu trojicu primio s velikom radosti, gotovo i pomno i s veselom bukom, koliko je to u njega moguće pokraj njegova vječitog dostojanstva u svakoj kretnji.

Tako se je ujedared sastalo čitavo društvo. Moram iskreno priznati da mi to u prvi mah ne bijaše po volji. Ja sam se veselio kako ću s Korićem probaviti vrijeme i opet štogođ zasebno njegovo u njega otkriti. Ali zabava se tako ugodno i lijepo razvila, da sam se brzo udobrovoljio. Ružica je uz pomoć sestara i inoša u tili časak stvorila pred nama pun stol, a župnik s debeljakovićem pristavom izgonio jednu šalu za drugom, da se je sve orilo od smijeha. Za večere »konstituiralo se« društvo. Kućedomaćina predade stoloravnateljstvo župniku, koji se je svojski latio posla, nazdravljujući zdravicu za zdravicom. Naravno, da je i ponešto bučno postalo na veliku radost Ružice i Slamnića, koji se mogoše tim lakše podavati svojim razgovorima.

Barun, koji je cijelo vrijeme vjerno vršio propise križevačkoga štatuta i obdržavao starodrevne običaje, očito je zašao u neku vatru, čisto u neku ratobornost i hvalisavost. Stao se čovjek dičiti da je potomak krstaških vitezova, da ima strica, koji je »majoratsherr« negdje u Šleskoj, te ima silnih dobara na austrijskoj i pruskoj strani; da bi po pravu — kako li — i on morao imati nešto od dohodaka tih dobara, ali — ali. Uostalom ništa za to, on ipak ne zaboravlja da je Plessenberg. Najzad stao čovjek nešto čavrljati, kao da tu u Hrvatskoj i nema prave aristokracije, onoga pravoga plemstva — tako nešto. No — tu je na zlo nabasao. Korić, kao ranjen lav, skoči i gotovo patetičnom pozom stane suprot baruna.

— Što je to vaše plemstvo? Ništa zato, što smo siromasi — ali ipak ne dam ja svoga plemstva ni za vaše kneževstvo ili grofovstvo. Što vi mislite barune? Vi ćete u svojoj familiji diljem stoljeća moći da nabrojite tek nekoliko junaka, proslavljenih u boju i palih na ratištu, a znadete li vi, da eto ja — tek plemić bez grofovskog ili barunskog naslova — eto ja u svojoj obitelji gotovo kroz stotinu i stotinu godina i ne nalazim pretka, koji bi bio u svom domu na mekoj postelji umro, već redom i šukundjed i pradjed i djed i unuk — redom — redom — kroz koljena i koljena — padaju na bojnom polju. I tako je tek na jednoj strani obitelji, što znadem — na kršćanskoj — a kako je opet na drugoj — bosanskoj, gdje zacijelo isto tako bivaše!

I sad se bujica Korićevih riječi spustila starim svojim koritom — stao pričati o rođacima begovima. Tu je izazvao ne mali otpor u Jovanovića. Taj je napokon suviše živo nosio u sebi i u duši svojoj tradiciju o stoljetnom jadu i ropstvu bijedne raje, kao i tradiciju o padu carstva srpskoga na Kosovu, a da bi se mogao odmah uzvinuti do shvaćanja Korićevih riječi, kojima je slavio bosanske begove i Turke. Napokon i župnik, pa i svi ostali nisu ga pravo razumjeli. Svima je bilo čudno, kako može Korić da slavi begove i age, o kojima i narodna pjesma i Gundulić i Mažuranić pjevaju da su mučitelji kršćanske raje.

No Korić nije se dao smesti. Suviše bio je uvjeren da pravo govori, pa i suviše je ljubio svoje begove i svoje »rođake«, da bi odstupio ma i za dlaku. Uistinu divih mu se. Napokon u ono vrijeme doista i predsuda i nepoznavanje stanja stvari, i narodna tradicija i politička agitacija, sve — sve — bijaše protivno onakovu stanovištu, kakvo zauzimaše moj beg sa Sutle. Morao sam jednako da sama sebe pitam, odakle tomu čovjeku toliko samostalnosti i slobode u mislima da može biti takova uvjerenja? A nije crpao iz engleskih ili njemačkih političkih listova i brošura. Prije svega on ih nije čitao, a drugo i ne bijahu njegovi razlozi istovjetni s razlozima zapadnjačke politike, niti se njegovo uvjerenje prostiralo istim opsegom. Njegova obrana begova i aga ograničila se uvijek tek na begove i age iz Bosne, i koliko je trebalo da njih brani, toliko je samo uzimao u obranu Turke i muhamedanstvo. Ta očito bijaše, da ga je ljubav spram pradjedovske domaje i ljubav spram potomaka njegovih djedova uzdigla na tu objektivnu visinu, na kojoj ga ne mogaše ništa više dohvatiti što bi priječilo da se istina vidi.

Najzad je iste večeri svojim dubokim uvjerenjem i toplom riječi doveo cijelo društvo — dapače i Jovanovića i župnika Lackovića — da su se barem taj put i oni uznijeli za begove i pozdravljali u njima braću, kad je po svom običaju izrekao svoju poznatu zdravicu Bosni. Dapače kao da se je društvo još više veselilo i još bolja volja nastala od ove zdravice. Pjesma zaori starim dvorom i ne samo pjesma, rođena u seljačkoj kućici uz Sutlu ili pod drevnim krovovima zagorskih vlastelina, već također pjesma iz Bosne, pjevana i od begova i od kršćanske raje.

Gosti ostadoše dugo. Davno prošlo, što se pijetlovi onamo iz dvorišta javiše prviput i drugiput, a stolaravnatelj još uvijek sipa kao iz rukava zdravicu za zdravicom, društvo pak poslije svake zdravice nakon ispražnjenih čaša pjesmom narodnom davaše oduška svojim razmahanim osjećajima. Sam kućedomaćina ipak se je čuvao, da se ne ogriješi o svoje navade. I taj put nije smetnuo s uma da bosanski begovi ne piju vina.

Stao dan svitati, kad je prestala zabava. Ja sam naravno ostao u Cerovcima Banskim, da prenoćim. I nije mi bilo žao, jer sam sjutradan upravo prekrasno sproveo vrijeme. Počevši od samoga Korića do posljednjeg čeljadeta u kući, svak božji gledao je i trsio se da mi što više ugodi. A glavno — sad sam tekar dospio do toga da se sa Korićem porazgovorim o njegovoj najvećoj ljubavi — o srodstvu njegovu s bosanskim begovima i opet da i inače upoznam njegove sve prilike. Tako mi je umah izjutra razjasnio svoj odnošaj naprama Ružičinu zanimanju za Slamnića.

— Ja vidim da nije djevojci ravnodušan — govoraše mi u bašči poslije kave — — a i vidim to, da se i on zanima za nju. Ta — mogao si i ti opaziti. Jučer se opet cijelu večer razgovarahu nasamu; nisam htio da se upletem. Napokon — ti znaš — mi muške glave nismo za takve stvari. A ona — vrag bi znao — kao da nije od moje krvi. Vjeruješ li mi — nju ti ništa — ama baš ništa ne zanima naš rod u Bosni. Ne može se reći, da se zaboravlja — ali opet — opet nije kao što je na primjer moja Milka. Ah, to ti je kao da je kakova Nelipićeva ili Kotromanovićeva. Da, ja ne znam, znade li Ružica, da je našu obitelj opjevao Kačić. A tako — dođe kakav Slamnić — i ona — ona zacijelo nijedan časak ne pomišlja da je on seljački sin — odavle iz sela dolje — otac mu je bio kmet. — Dobro — dobro, danas su drugi nazori. Čuvao me Bog, da ne bih bio liberalan, meni su sve aristokratske ludorije daleko od glave, no opet — teško ti je, kad misliš: od tako stara si roda, da ti početak imena i obitelji seže još u dane kad je Kulin banovao ili Tvrtko kraljevao. No — neka bi i to bilo, ali taj Slamnić — oh — da ga čuješ, kako ne može nikako da shvati mene i moje simpatije za begove!

— Ali — stani der — meni se čini, da je čovjek razuman, nadalje ispitan je, pa i naobražen. Ti ne bi dobro činio da mu se protiviš — uzmem ja.

— Šta ti ja znam — tek ne bi mi bilo milo. I baš što nemam pametna razloga da se otimam kćeri i njezinim željama — baš to me i ljuti. Napokon ja bih volio na njezinu mjestu da ostanem gospođica Korićeva Cazinska, rođaka begova Korića, nego li gospođa advokatica Slamnićka.

Nisam htio da se dalje o tom razgovaram. Navrnem stoga govor na drugu djecu. Upitam ga za sina Vladimira, za Milku i Ljubicu.

— O — ti me bolje shvaćaju. — Milka, kako rekoh, gotova kneginja iz dana starohrvatskih i bosanskih. Neće ona zaboraviti koja joj krv u žilama teče. A Vladimir? Oj — velim ti — ne što mi je sin — ali krasan — junačan mladić. Da je vojnik — uvjeren sam, on bi osvojio mjesto u historiji. Dakako — jedinac sin — pak — pak! No — nećemo o tome. Velim ti jednom riječi: krasan mladić. Taj vjerno čuva tradiciju imena i roda!

Malo po malo počeo je da priča o sebi. Dašto, najviše sam morao slušati iz historije njegove obitelji. Saznao sam da već u trinaestom stoljeću imade traga njegovu plemenu, koje je isprvice bilo nastanjeno negdje u Gackom polju. Poslije se zaklonilo više na sjever i steklo posjeda oko Cazina, Krupe i onih krajeva. Poslije pada Bišća jedan je ogranak pribjegao ovamo u zagrebačku županiju, a drugi je ostao u Krajini, u Turskoj Hrvatskoj, prihvativši muhamedanski zakon.

Grana što je ovamo došla, prolazila je tečajem vijekova svakojako. Bilo je slavnih časova — dašto samo utoliko, ukoliko se misli pri tome na junačko prolijevanje krvi za kralja i dom. Inače, naročito što se tiče zemaljskih dobara, izgleda sasvim kao da su Korići taj dio svoje sreće i blagoslova ostavili u staroj postojbini. Ondje im se prostirahu dobra na daleko, ovdje pak čas dobivaju tek od kojega Frankopana ili Zrinjskoga kakovo dobarce za vjernu i požrtvovnu službu u ovom ili onom pokolju s Turcima, čas od biskupa zagrebačkoga kakav predij, napokon i od kralja jedno imanjce preko Kupe; ali uvijek sasvim na granici osmanskoga carstva, tako da su u prvo doba morali jedva stečeni posjed svaki put naskoro prepuštati osmanlijskome osvajaču, a u kasnije doba — opet gradačkoj komori, da se ustroji vojna austrijska krajina. U osamnaestom vijeku dapače malo što nisu izgubili plemstvo za uređivanja Krajine. Carski generali ne bijahu tek zadovoljni da im dobro njihovo, tada u blizini Karlovca, utjelove Krajini, nego su im znali izmamiti i obiteljska pisma, da ih onda mogu kao krajišnike vojnike skučiti pod vojnu dužnost, i zacijelo im išlo kao i mnogim hrvatskim plemićkim obiteljima, koje su na taj način izišle iz knjige plemstva kraljevine. No Korići su na sreću imali rođaka u zagrebačkom kaptolu, koji je kao svećenik i opet kao član raznih kraljevinskih deputacija imao sveza na bečkom dvoru, te znao po tom osloboditi Koriće od krajiške vojske, pribavivši im natrag plemićke listine. Tako su došli ovamo u najgornji dio domovine, gdje se ženidbama i nasljedstvom iza toga kanonika dokopaše prilična imutka. Pradjed moga »bega« dapače bio je jedan od najimućnijih vlastelina u županiji varaždinskoj. Sin njegov, a djed »begov«, nije povećao tog imutka, no sačuvao ga u istom objamu. Uza to je podigao ugled svoje obitelji time što je u carskoj službi dotjerao do obrstara, te bi bio zacijelo postigao i generalsku čast, da nije u napoleonskim ratovima izgubio nogu, te morao u mir. Njegov sin nije se posvetio vojničkoj službi, već je ostao kod kuće. Bio je to čovjek dosta nesretan i imađaše sto jada i sa svojim kmetovima i sa svojom mnogobrojnom obitelji, koju mu je rodila skromna tiha ženica, po porijeklu Njemica, kći osiromašenog baruna i carskog oficira. Kažimir bijaše njihovo najmlađe dijete i jedini muški potomak. Za njegova djetinjstva već je očev imutak mnogo pretrpio što raznim nezgodama, što mirazima za starije sestre. A kad se je opasao muškom snagom, — ostalo bome od obiteljskoga imutka jedino imanje Cerovci Banski. I on kao da nije bio sretniji od svoga oca. Oženio se s kćerkom susjedna vlastelina, koja mu nije ništa donijela, ali je kao i on bila potomkinja stare hrvatske plemićke obitelji, doseljene iz bosanskih strana. Kad je prestala tlaka, morao je Kažimir u državnu službu, jer nije bilo mjesta za oca i za njega na imanju od jedno trista jutara. U službi nije mu bilo napretka. Ne stoga što ne bi bio vješt ili što ne bi radio, ali je toliko govorio i snivao o rodu svome u Bosni i izricao svakom prigodom nadu, da će apoštolski kralj još vladati u Bosni, te su Nijemci najposlije naslućivali da je on nekakav politički agitator, gotovo panslavist. To mu je pokvarilo svu karijeru — dapače i u šezdesetim godinama nije veliki župan kod obnovljenja ustava za županijske restauracije nikako pristao da ga biraju županijskim sucem. Tako se je vratio na domaju, gdje je naskoro preuzeo gospodarstvo, jer je starac umro. Još na smrtnoj postelji razgovarao sa sinom o Bosni i pitao se, hoće li možda sin tako sretan biti i doživjeti da Korići dobiju opet svoja imanja u Bosni. Na svom dobru živio je poput drugih zagorskih vlastelina, čuvajući vjerno domaće običaje, pateći se dosta gospodarstvom i u vječnoj aritmetičkoj neprilici, da u bilanci svede dohotke u jednaki razmjer s izdacima. Nije bio rastrošan, ali opet od dobrih starih vremena ostale su tolike navike i potrebe, koje su u tim nepogodnim novim danima ujedared postale skupocjene — a opet stara dobra vremena nisu do tih navika ništa drugo za sobom ostavila. Osim toga je nastojao da mu budu djeca u svakom pogledu dobro odgojena i sasvim naobražena. Dao ih je u zavode i u škole. Naravno je dakle — da su Cerovci Banski teško nasmagali sredstva za sve ove potrebe. Morao se bome Kažimir svakojako trapiti i mučiti. A k tomu potpuno zanemarena narodno-gospodarstvena politika u zemlji!

Dosta mi se toga dana izjadao. Gotovo bila u pogibli njegova dobra volja. No zato poslije večere! Padaše kiša, i mi smo morali biti u sobama. Naravno da je zabava brzo pošla najmilijom njemu kolotečinom. I kad se je najjače razglagoljao — a pri tome bijaše dakako na oko uvijek miran i dostojanstven — u jedared bi, regbi usred izreke, prekinuo govor, ustao sa stolice, pošao u svoju sobu, da se za kratak čas vrati, noseći u objema rukama prilično omašnu kutiju — od željeza.

— To su »naše« bosanske listine! — izrekne svečano, uza to ipak s nekom nježnom naivnom crtom u licu, pa me znalično pogleda, što ću ja na to — gotovo činio mi se da se nada te ću se od čuda, poštovanja, čega li, spustiti sa stolice na pod.

— Da vidiš — da nisu moje riječi baš onako bez pravoga temelja! — Tu — evo, gle — u toj kutiji — ima za me više vrijednosti nego li za Rotšilda u njegovim verthajmovkama!

I on najprije sjedne, smjesti kutiju tako da je prilično daleko bila od svjetiljke, dapače — nalije čašu vode i stavi je tik sebe.

— Treba za svaki nesretni slučaj da smo sigurni! — rekne mi, i kad sam još uvijek dosta jasno u svom licu izricao da još ne razumijem čemu čaša vode, onda se dalje objasni: — Eh, nikad ne znaš gdje te vrag čeka. A baš kod takovih rijetkih starina! Molim te, uzmi, može se svjetiljka prevaliti ili raspuknuti — eto onda plamena, moraš dakle misliti da imaš čime ćeš gasiti.

Nisam mogao a da se malko ne nasmjehnem, no u isti se čas zastidjeh toga smijeha, jer napokon ganula me i morala me ganuti ta velika brižljivost, u kojoj se je odavala ljubav — ogromna — ogromna ljubav. I sad mu zbilja vjerovah, da se ono malo prije nije istom našalio, kad je svoje blago pretpostavio Rotšildovu zlatu.

No moje divljenje još nije bilo pri kraju. Vidim najedamput da Kažimir odvezuje svoju crnosvilenu narodnu kravatu, otkapča ogrlicu košulje, zatim puceta prsluka, i gle — uzimlje s gola vrata tanki srebrni lančić, na kom je visio dosta velik željezni ključ.

— Vidiš — ovdje na grudima svojim čuvam ključ, tu je najsigurnije. Samo mrtvu mogli bi mi uzeti ključ — rekne nekim odlučnim — malo ne grubim tonom, pa u isti čas svečanije nego li naš svećenik tabernakulum ili rabin toru, otvori kutiju.

Unutra ležao dosta omašan svežanj požutjelih pergamena i napô trulih papira s kutijicama pečata.

— Evo — najstarije! Iz godine — gledaj — jasno se čita: anno domini — da — 1213. — jest 1213. — izdano u Dubrovniku, gdje se potvrđuje knezovima Korićima da su uvijek bili milostivi prama dubrovačkim trgovcima, te im se zato dopušta da smiju imati u Dubrovniku kuću svoju. A evo ove. Ta je važna. Od bana je Ninoslava, koji im podjeljuje grad Visuć za vjernu službu u ratu. Čitaj godinu. Čitaš? Ta — pazi dobro — kako ne možeš — evo: 1235., dano u Glamoču: — ali ovu — ovu — eto pisanu bosanskim pismom — u starom jeziku. Znadeš li to čitati?

— Kako ne bih! — odvratim i htjedoh da uzmem listinu u ruku, jer me je uistinu zanimala no on mi nježno otpovrne ruku i nestrpljiv mojim azbukovanjem stane sam čitati glasno, gotovo napamet kao kaluđer:

— »V' ime oca i sina i svetago duha, amen. Milostiju božijom mi gospodin Štefan Tomaš, kral Srblem, Bosni, Primorju, Hl'mskoj zemlji, Dalmaciji, Horvatom, Donim krajem i k tomu, dajemo na znanje vsakomu človjeku, komu se podoba i pred koga obraz se iznese sije naše zapisanje s našom velikom visućom obistranom zakonitom pečatju«...

I pročitao je dugu listinu, u kojoj gospodin Štefan Tomaš, »bosanski kralj«, poštenomu vlastelinu Koriću ponovno podjeljuje i priznaje nekakva prava — ne sjećam se više, kakova prava. Da pravo kažem, mene i nije u taj čas zanimao sadržaj listine. Ta — glavno me u jednu ruku osvajao sam prijatelj Korić svojim cijelim držanjem, svojim svečanim glasom, pak — onom velikom ljubavlju, što se je nalazila i u njegovim pogledima, upravljenim čas na listinu, čas na mene, i u podrhtajima njegove riječi — ah, šta — i u samom načinu kako je pergamenu držao u ruci. Napokon osvajao me i sam po sebi šum starinskih riječi kraljevskoga pisma, pisana u domaćem rođenom jeziku, jeka toga kraljevskoga govora u tim starodrevnim zidinama stare hrvatske kuće — ta — gdje bih uzeo pravo pero i čitavu riječ da opišem i izrečem sve one osjećaje, sve one misli, tužne i teške misli, a ipak i nekako ponosne i uznosne, što su mi u onaj par dušom brodile!

Tek — meni se moj »beg sa Sutle« nije više ni malo pričinjao ni bizaran, ni pretjeran, gotovo ni romantičan.

* * *

Godine prođoše. Ja sam morao u tuđinu, pa tako dođe da nisam Korića cijelo vrijeme vidio. Gotovo mi iščeznuo s vida. Samo sam znao da živi svojim dojakošnjim životom, od kćeri da mu se je udala samo najstarija kći i to za Slamnića, a sin da mu je u javnoj službi. Tako dođe ljeto godine sedamdeset i osme. Desio sam se onda u Osijeku u Slavoniji. Ondje svaki dan prolazila vojska, da krene dolje k Savi. Ulice su vazdan vrvile vojnicima svake vrsti oružja, generalima, židovskim poduzetnicima, žurnalistima i silnom kolijom slavonske paurije, što su ih oblasti tjerale k četama, da voze zairu i hranu.

Jednoga popodneva išao sam s nekoliko znanaca na kolodvor, da vidimo dolazak neke regimente čak iz Moravske. Tu na kolodvoru nađem — Korića! U prvi mah nisam mogao očima vjerovati da je to uistinu moj prijatelj iz Zagorja. Ali — tko drugi da tu stoji u uskom narodnom odijelu, nego li moj beg sa Sutle! Pak onih pet šest godina što se ne vidjesmo gotovo ga ništa ne promijeni. I još uvijek je izgledao izvrsno kao ono u Batorića, pa zadržao svoje dostojanstveno držanje, samo — pričinjaše mi se nešto manje miran. Mene i nije opazio, niti je čuo moga doziva. Brzim koracima pojurio nekud na suprotivnu stranu, pitao uza to svakog željezničkog službenika za nešto, jednako uzimao sat iz džepa i pogledavao na nj, da isti čas zirne na kolodvorsku veliku uru.

— Ta — molim te, amice — zar me uistinu ne vidiš i ne čuješ? — ulovim ga najzad.

— Zdravo, zdravo! Baš mi je milo da koga toga poznatoga nađem. — Čekam sina, on treba danas da dođe. — A kako ti? — Morao je još jučer doći — a nema ga i nema! Pa ni odgovora.

— Ali molim te, reci mi, kako si to došao ovamo? I zašto treba da dođe tvoj sin?

— Ti pitaš? Zar ne pogađaš? — U Bosnu idem, pak i moj sin ide! — No oprosti malko — vidim ondje glavara postaje — baš hoću da ga pitam, dolazi li možebiti prije noćnoga vlaka kakav specijalan vojnički vlak — pa će moj Vladimir takovom prilikom doći. Da — i moj mali Ostoja — i on je mobilizovan. Baš mi je milo. Zar ne — i tebi se čini da neće biti pogibli? Uostalom: što Bog dade i sreća junačka!

Jedva jedvice mogoh ga navesti na dulji razgovor i pridržati uza se tek onda kad je i od glavara postaje saznao da do noći ne dolazi više nikakav vlak. Dakako sasvim je nestalo njegova nekadašnjeg mira u kretnjama. Gotovo prekidano i bez saveza ispričao mi, da je na glas o okupaciji i mobilizaciji telegrafično pozvao sina Vladimira, sudbenog pristava negdje u Srijemu, da se kao pričuvni časnik javi vojnoj vlasti za službu kod okupacione vojske. Isto je tako za mlađega sina Ostoju, koji je upravo ove godine služio svoju dobrovoljačku godinu, ishodio da su ga premjestili k bataljunu, koji je već u prvi kraj bio mobilizovan.

— Neka Korići ne fale u Bosni, kad apoštolski kralj, nasljednik bosanskih kraljeva, svoje zastave u bosansku grudu zasadi! — Tek uzmi Vladimira! Niti znam da li je učinio, kako mu brzojavih, niti dolazi li ovamo — ama ništa. A morao bi, jer ga premjestiše od Leopolda k Šokčeviću, valjda onda mora ovamo doći. Stoga i ja krenuh ovamo!

Poslije mi je povjerio da je i on nakan primiti kakovu službu, dakako: »godine mu ne dopuštaju, da bude pod zastavom« — ali bi želio postignuti kakovo povjerenstvo ili takovo što. Dašto, morao mi priznati, da dosele njegovo nastojanje nije imalo nikakova uspjeha, dapače ni povoda da se nada uspjehu.

— Još uvijek drže da sam pogibeljan — što li! — A Slamniću ponudiše sami, da im ide kao ratni komesar ili pravni savjetnik — tako nešto. I taj čovjek odbio! Pa taj imade moju kćer!

Teškom ga mukom nagovorim da dođe sa mnom u grad. Htio je da do noći čeka na kolodvoru. Ova briga, da li se Vladimir odazvao njegovu pozivu, bijaše jedini osjećaj u duši njegovoj, što je mutio od časa do časa njegovu veliku — gotovo ogromnu radost, koja je presvojila cijelo njegovo biće s pomisli da je eto došao čas gdje se Bosna povraća pod pravu krunu i k pravome svojem kralju, pa da se »djeca starodrevne obitelji Korića« u objema svojim granama sastanu pod istim vladalačkim žezlom. Onoga popodneva još se nije znalo da će Hadži Loja razviti bojni barjak i usprotiviti se odredbi Evrope. Sam Korić je po prilici od riječi do riječi prihvaćao smisao Andrašijeva govora u delegaciji, pa je bio s te strane sasvim miran, premda je nekoliko puta spomenuo izreku: Što Bog dade i sreća junačka!

Cijele večeri gubio se u svakojakim pitanjima, kako će to novo doba nastati, kako će on sa svojim rođacima begovima najprije moći da se nađe i upozna, a onda opet umovao, komu bi se preporučio za službu u Bosni.

— Jer — znaš — drugačije bome — teško da bih mogao doći dolje.

— Tko ti je na imanju?

— Moje dvije kćeri — oh — bolje ti one gospodare od mene. S te strane lako. Sad mi je glavno Bosna! Eh, amice moj, da Vladimir — uzmimo tako — nađe dolje sreću svoju, eto nas onda opet u staroj našoj domaji. Pa kako bi to krasno bilo, na primjer — no da — ja tek ovako — na primjer: ondje su begovi Korići, nešto dalje su vlastela Korići, pa opet braća — pa dobri među sobom — aj — kažem ti — krasota! Napokon, zar se i ne bi moglo tako desiti ili barem slično? Uostalom kako bilo da bilo, za nas dolazi novo vrijeme! Bože, Bože; da je to mogao otac moj doživjeti!

U hotelu, gdje se je nastanio, čekaše ga brzojav. Vladimir mu javlja da je učinio po njegovoj želji, te se javio vojnomu zapovjedništvu na službu, koje ga je i odmah primilo, pridružujući ga četi koja je mobilizovana. Korićeva radost bila je silna. Jedva jedvice sam ga sklonio da je oko treće poslije ponoći pošao na počinak.

Pa onda sjutra, kad je Vladimir osvanuo, onda prekosjutra, kad je otišao u Brod, ah — starac Korić gotovo nije izlazio iz svoga slavlja. Na sebe i svoju želju, da dobije kakovo zvanje, nije sada ni mislio; tako je bio sav zaokupljen ponosnim i sretnim osjećajem da su mu dva sina na putu u Bosnu.

Kad je jeknula prva puška, što je svijetu objavila da se baš svi Bošnjaci ne slažu sa zaključkom diplomata evropskih u Berlinu, Korić se je ponekle trznuo. Javio se u njemu otac, koji je očima velike roditeljske ljubavi ujedared zamijetio u kakvu je silnu opasnost vrgao djecu svoju. No tek časomice bijaše slab. Brzo je odrinuo od sebe svaki poriv straha i zabrinutosti, da se tad još jače stane opajati zanosom svojim i nadama svojim. Uza to bude od dana do dana nestrpljiviji što ne može nikako postići da ga zovnu u Bosnu na službu. Već je smišljao, ne bi li makar nastojao i tražio da dobije kakovo mjesto u kojega od poduzetnika trgovaca, što su vojsci dobavljali hrane. To ga je držalo u Osijeku.

Jednoga popodneva dojuri sav radostan i veselo razigran, te mi priopći da je našao zgodu da pođe prijeko. Neki trgovac vinom da ga je namjestio. Još nije gotovo u pô svršio svojega pripovijedanja, kad u sobu uniđe brzojavni raznositelj, te mu predade telegram.

I meni čisto da se otima pero iz ruke. Gotovo nemam volje ni snage, da opišem svu nevolju — svu strašnu nesreću, koja je mojega prijatelja, »bega sa Sutle«, najednom snašla, da ga zavrti u bijesno kolo i da ga sasvim uništi.

Brzojav mu javio da mu je mlađi sin kod Jajca pao. Starca je zahvatila omaglica od boli i očaja. Gotovo ga smrvi, kad je nekoliko vremena kasnije dobio od Vladimirova prijatelja pismo, u kojem mu je javljao da je Vladimir u bega Korića našao sakrita oružja, pak je po nalogu generala morao toga bega predati da ga strijeljaju, ali da je još iste večeri to vršenje svoje bojne dužnosti morao platiti životom, jer ga je sin begov usred carsko-kraljevskog tabora ubio iz pištolja, i da je pô sata kasnije ratni sud begova sina odsudio na smrt.

Tako se »rođaci« našli u Bosni, da jedan drugome zataru pleme i ime, a moj Korić ostade posljednji svoje krvi, da i on brzo poslije toga zauvijek sklopi trudne oči. A njegovih Cerovaca Banskih više i nema, jer je praktični Slamnić izračunao da će najbolje biti ako se imanje dobro među seljake rasproda. A dvije mlađe kćeri? Čuo sam nešto, da su u Bosni — u nekom samostanu — ili pak učiteljice.

Povratak na vrh stranice.