Poštenje

← Naslovnica

Poštenje autor: Antun Gustav Matoš

Na gimnaziji se odlikovaše od drugova jedino time što bijaše bradatiji od profesora Ivića i što dobi u sedmom razredu prve pô godine drugi, a druge treći red. I K. postane pisarčić, spremajući se za ispit općinskog bilježnika.

Bijaše vam to običan mladenac, a ako je bilo u njega što neobično, bijaše to neobična njegova običnost i lijevo stakleno oko sa kojim nije bio nezadovoljan jer ga nije boljelo, jer ga je spaslo od vojne dužnosti i jer je zbog njega mogao nositi cviker. Cviker je sitnica, ali K. je baš do sitnica mnogo, najviše držao. Uvjerio se da je cviker jedino što daje njegovom — i licu mnogih uglednika — važan izraz, ozbiljan karakter, i opazio je da ga ljudi nikada prvi ne pozdravljaju kada nema na nosu cvikera. Pored toga zlatnog pince-neza najviše mu zaokupljaše duh odijelo. Vazda se divio izdaleka sjajnoj braći plem. Pajcekovićima, Gejzi i Arpadu, kojima bijahu otvoreni prvi zagrebački domovi jer su — osim najvećih glupana — bili najveći fićfirići u Trojednici.

I K. uze nositi zelen šeširić sa bradicom od divokoze na potiljku; pantalone sa kockicama ili bez kockica iz Oršićeve radnje; svijetle prsluke — sat sa zlatnim lancem u džepu od čakšira; narukvicu na lijevoj ruci — poput oficira; lakovane, žute — i zelene cipele, a kosu dijeli udvoje, maže pomadama i zaklisio je »dajčmajsterski« na sljepočicama. Pisarska plaća, dabogme, ne stizaše, i momče pored nje trošaše materinu mirovinu. U lijevom mu džepu od redingota posjetnice za fukaru: Ivan pl. K., činovnik, a u desnom: Ivo K., bilježnički kandidat. Na ulici pozdravlja duboko i lojalno sve znamenite Hrvate, to jest sve, poznate i nepoznate, više činovnike, i cijele im noći »kibicuje« po kafanama — samo da bi mu se pružila prilika priskočiti kojemu u pomoć sa 15 do 20 for. bez kojih nikada ne bijaše njegova novčanica, ukrašena likom poglavara zemlje. Pošto je jedared ovako izvukao iz škripca dra Futača, narodnog zastupnika na zagrebačkom i peštanskom parlamentu, i odnio ga »vlastoručno« zorom, iza srećnog »ferbla«, u fijaker — jer se Njegova Velemožnost ne mogaše služiti svojim organima za kretanje — opije se i K., prvi put u životu, jer ga čekaše stalno bilježničko mjesto.

— A znate li vi praviti izbore? — zapita ga, zaplićući jezikom, dr Futač, pošto mu K. šaputaše o protekciji, o lojalnosti.

— Ustrijeliti dva-tri muža, šta je to, illustrissime? Muž mora tako i tako crknuti, a bolje da crkne brzo i lako od žandara nego od teškog beteka.

— Ta ti je pametna, vi ste zgodan dečko...

Od listova čitaše tek službene novine (sve okrom »Izroka« i »Natječaja«) i Interessantes Blatt. Montépin i Marlitt su mu najveći evropski pisci, Bijeli kos najbolji roman. Grofovi i grofice mu postadoše tako visoka bića, da govoraše »grofovski« gotovo iza svake druge riječi, kao neki što često govore »reko«, »kazati«, »domine«, »brate«. Zbog toga ga prozvaše Grofom. Upoznavši jedared na Vrazovom šetalištu najmlađu kćerku propalog grofa N-a, K. se u nju zagledao, »zatelebao«, te je stao ćelaviti od silnog »brenovanja« kose i mirisati kao barbirnica ili apoteka.

Svijet, ljude smatraše neopisivo glupima, jer je dosele svakoga nasadio, premda sam sebe ne držaše bogzna kako prepredenim. Vjerovaše da kanonici na Kaptolu živu od vjere, kao rodoljubi što živu od patriotizma; vjerovaše da cijelim svijetom vlâda — vláda i da će ljeto biti vlažno ako na Medardovo padne kiša. Knjigama ne vjerovaše, jer mišljaše da opisuju stvari drukčije nego što jesu, jer mišljaše da lažu, otvoreno, kao na primjer Vražje lutke. Antuna Starčevića, svog komšiju, preziraše kao sve ljude bijedno odjevene i smatrao bi ga najluđim čovjekom na svijetu da nema Strossmayera koji je tako bezazlen da narodu daje novaca mada ga grde novine.

Šetajući jednoga kišovitoga dana Opatičkom ulicom, nađe krupan denjak adresiran na Ministarstvo financija u Budimpešti i odnese ga, skanjujući se, na policiju.

U zamotku bijaše oko 50.000 forinti.

— O, ja bolvan! — udaraše se K. na ulici u čelo, a kod kuće ne mogaše ručati i gledati majci u oči. Poslije podne se ne mače, iako bijaše muzika na Zrinjevcu. Uveče, izišavši radi duvana, čuje trućanje dvojice, s ulice, ispred dućana.

— Aaa... to je dakle on!... Ne izgleda ipak tako glup, kako sam mislio...

Došavši u Narodnu kafanu »kibicovati« gospodi činovnicima, dočeka ga sa svih strana tišina, pa šapat, pa smijanje... Pogleda se u ogledalo i zarumeni se od stida. — Prvi put otkad ode iz škole — zaboravio je kod kuće cviker, zlatni, važni svoj cviker i — stakleno svoje oko za koje ovdje niko nije znao, a bradicu od divokoze navalio na čelo mjesto na potiljak!

— Kako ste mogli biti tako glupi! — reče mu povjerljivo konobar, posluživši ga kao »štamgasta« bez zapovijedi bijelom kafom. Plašljivi bi ga K. ovaj put zacijelo bio ošamarao da mu se sučelice ne prikuči crnobradi sudija Puklerović, veseljak i »vicmaher« od zanata, kojemu K. često pomože — razumije se bez kamata — pri taroku.

— Je l' istina, moj Grofe, što trube novine? — zapita ga Puklerović svojim šeretskim naglaskom.

— Šta kažu novine? Ja rijetko kada čitam novine — veli K., sakrivši desnicom oči, žut kao mrtvac.

— Ne pravite se, moj Grofe, luđi nego što jeste! Je li istina da nađoste na sokaku pedeset hiljada rutavaca i da bijaste tako...

— Tako glup...

— I da bijaste, kako velite, tako glupi, da odnijeste taj grdan novac na varošku kuću? Ej, moj K. moj K.! Biti pošten, K. moj, ja to, moj K., razumijem. Ali biti, moj K., prepošten, odviše pošten, to je, K. moj...

— Glupost — dahnu K. i udegeneči se suzna oka na divanu.

— Glupost, da... glupost, tako je, moj K. Vi ste sa tim novcem mogli u Ameriku, u Tursku, K. moj. Mogli ste najposlije, ostati i ovdje da niste glupi, oprostite mi, kad je na žalost, tako, da niste glupi kao pandur, kao budža, K. moj.

— Državni novac, gospodine Pukleroviću!

— Državni novac? Šta je to? Državni novac je ničiji novac. Čiji je to novac? Taj je novac, Grofe moj, novac svih državljana, dakle novac moj, ... novac vaš, moj Grofe. Vi ste bacili u Savu vaših pedeset hiljada rutavaca. Vratiti novac državi je luđe nego vratiti pare Rothschildu. A s tim ste kapitalom, moj Grofe, mogli postati slobodan čovjek... kô ptica. Ovako ostajete vječan papirolizac, vječan rob. Govorim vam, Grofe moj, u četir oka, prijateljski, kô prijatelju, i tako misli sav pametni svijet. Nikada ne bih bio pomislio da ste tako glupi, Grofe moj...

K. se one večeri silno opije — po drugi put u svom životu. Došavši dockan kući, nađe majku budnu, uplakanu.

— Kaj im je, mamica?

— Kak si mogel biti tak bedast, tak strašno bedast? Ti si preveć bokčec za biti preveć poštenjak...

K. zalupi vratima, ode u svoju sobicu i nađe na stolu pismo!

Velecienjeni gospodine!!!

Sa ucviljenim srdcem sam čula za Vašu nesreću! Naći pred sobom sreću, odrinuti ju nogama, to je glupost, a kada ju učini čovjek koji ljubi, kada ju učini jedan siromašni diurnist koji ljubi jednu plemenitu, ali ubogu djevojku, onda se glupost pretvara u opačinu, u zločin!!!

Da ste povratili peneze kakvom siromahku, ja bih Vas razumjela, ali vratiti peneze hrvatskom vjekovitom lihvaru i guljaru, vratiti naš narodni novac nesitom Magjaru, to je — to je tako glupo, to mi je tako nepojmljivo, te mi se čini da ste sve to učinili samo radi Vaše paklene slavohlepnosti, samo zato da o Vašoj malenkosti pišu jedno popoldne novine. Ah, ja bih bila još bedastija od Vas, cienjeni Gospodine, da još dulje ljubim ovakovog taštog gizdelina, ovakovog talmi-gigerla i talmi-plemenitaša!!!

Vaša nesudjena

Ivka kontesa N...

P. p.

Broš koji ste mi poklonili za imendan, poslati ću Vam prvom prilikom. Nije mi ni najmanje žao, jer je tandler Levi ovih dana rekao, da nije zlatan, nego od mesinga. Vi ste dakle, hudi čovječe, rekli neistinu kada ste govorili da je taj nakit kupljen kod draguljara. Ne, gosp. Grofe. Vaš broš je iz sekskrajcerbazara, a Vi ste ga mogli dati kojoj kuharici, a ne jednoj poviestnoj plemkinji. Ja Vas prezirem!!!

K. ispije iz jedne boce ostatak šljivovice, izađe iz kuće i, doteturavši do prvog policiste, stane vikati:

— Vodite me do najbližeg komisara!

— Zašto?

— Da mi vrati mojih... mojih pedeset tisuća! Mojih čujete li, mojih, jer što je državno... to je naše, to je moje, glupane!

Otmjeni pisarčić pade na pločnik, pijan, sulud. Prenoći kod »Crvene lampe«. Iz zatvora ga otpremiše u bolnicu.

Preboljevši jedva jedvice tifoznu groznicu, dobije jedno od najboljih mjesta općinskog bilježnika u Slavoniji.

Za nedjelju dana iza toga uhapsiše ga na Rijeci — zbog pronevjerenja. Dok čamaše u istražnom zatvoru, umre mu samohrana majka.

Kada ga na nekoliko godina Lepoglave osudio njegov kafanski znanac, pupavi veseljak i »vicmaher« od zanata, Puklerović, zaškripi K. zubima i cikne: — Hulje! — tako glasno da se dobričini Pukleroviću učinilo e kresnu iskrom i lijevo, stakleno oko K-vo.

Vrata se za bivšim općinskim bilježnikom još ne sklopiše, a on pade porebarke, krvav, modrih nokata i usta, pod tvrdim ličkim pesnicama pandurskim.

— Zdipio carske pare pa još vežga na čestite sudije! Tako ćemo mi tebe, krivorepa patarice, pas ti se mesa napotezao!

Brankovo kolo, 1901; Umorne priče, 1909.

Povratak na vrh stranice.