Pjesme o Stjenjki Razinu

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Pjesme o Stjenjki Razinu
autor: Aleksandar Sergejevič Puškin, prijevod: Dobriša Cesarić

1826.





1
Zaplovila oštrokljuna lađa,
Zaplovila po Volgi širokoj.
Na lađi su smioni veslači,
Sve Kozaci, sami momci mladi,
A na krmi sâm gospodar sjedi,
Sâm gospodar, strašni Stjenjka Razin.
Pred junakom ljepota djevojka,
Zarobljena perzijska carevna.
Ali junak ne gleda carevnu,
Nego gleda u majčicu Volgu.
I besjedi strašni Stjenjka Razin:
"Oj, ti Volgo, rođena majčice,
Od maloće si me uzgajala,
U noć dugu ti si me ljuljala,
Ljuljala me, uspavljivala me,
U olujno nosila me vrijeme,
Za mene se brinula junaka,
Momke moje darivala blagom,
A mi tebe nadarili nismo."
I skočio strašni Stjenjka Razin,
Podigao perzijsku carevnu,
Pa je baca u valove mutne,
Da se Volgi majčici oduži.

2
Pošo Stjenjka Razin,
U Astrahan pošo,
Da trguje robom.
A vojvoda poče
Tražit od njeg dare.
Daje njemu Stjenjka
Dragoga kamenja,
Dragoga kamenja,
Svile zlatotkane.
Al vojvoda traži,
Da mu dade bundu.
Prekrasna je bunda!
Novi su joj skuti.
Jedan skut na bundi
Od dabrova krzna,
Drugi skut na bundi
Od samura skupa.
Ne da Stjenjka Razin,
Ne da svoje bunde.
- "Ne šali se, Stjenjka,
Skidaj s plećâ bundu!
Dadeš li je - hvala,
Ne dadeš li - ja ću
Objesiti tebe
Usred polja ravna
Na zelenu hrastu,
A u psećoj bundi."
Misli Stjenjka Razin,
Misli svoju misô:
"Dobro, neka bude.
Uzmi sebi bundu,
Uzmi sebi bundu,
Da ne bude kavge."

3
Nit je topot konjâ, nit je ljudska riječ,
Niti ječi truba s polja bojnoga,
Već oluja strašna huji, zavija,
Huji, zavija, u sav zove glas.
Zove ona mene Stjenjku Razina
Na šetnju po moru, moru sinjemu:
Oj junače hrabri, smjeli hajduče,
Smjeli hajduče i kavgadžijo,
Diži se, na lađe svoje pohitaj
I razapni svoja jedra platnena,
Pojuri po moru, moru sinjemu,
Do tri ću ti lađe vjetrom dognati.
Na prvoj je lađi zlato crveno,
Na drugoj je lađi srebro bijelo,
A na trećoj lađi divna djevojka.