Pjesme (Cliff)

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Pjesme
autor: William Cliff, prijevod: Tomislav Dretar




1.


jedno se oko promoli iz dimne sjene
i prihvati mene u svoj jasni svod
ali ja mu nisam znao razmaknuti prohod
i njegove istražiti domene
moj grubi korak čovjeka posrnulog
vrati se po uličicama posrtati
ondje gdje po mojem moždanju nanovo sijajući sjaj
iz oka koje se radi mene otvorilo
ne prestaje više snažnim udarcima rukoveti
kažnjavati moj postupak nevoljni

2.


i sanjajući ja sebe vidjeh u slastima
najavljenim tim pogledima bajnim
i ljubeći lijepe usne sestrinske
čiji oris tanan i neumoljiv
bi bio izgovorio najljepše riječi
da me privuče lukavim tajnama
zahvaljujući kojima prodirući žalac tučka
u najmračnijim tajnama tijela
ja si otvaram posve novo srce a ono isto
kida konce najstarijih nesklada

3.


moj korak prođe uobičajenim uličicama
moj je jezik oslinio poznate riječi
(čovjek odozdo je zaspao a čegrtaljka
nesnosna njegov radio nastavi mi
odašiljati svoju škripu bosonog
ja siđoh bubnjati po njegovim vratima)
ô snu o sreći ti me nagoniš
opet prema blagostanju kreveta punog dobrote
ali novi dan odašiljajući svoje kohorte
već me opominje da novi napravim čaj

4.


no moji tomovi nagomilani po zidovima
čine mi se stopljeni s njihovom žbukom
ni jedan mi ne nudi sebe na čitanje
što kipteći išće moja duša
živo slovo ono uistinu čestito
koje u ovaj čas trebam za prijeći
kroz hladne valove dana
tražim ga uzalud po tim policama
gdje svi moji autori nagrđeni nosom
ne čine drugo no me sunovraćuju natrag

5.


i ovaj napis nije li također grimasa
koju ja utiskujem s ovim silabima na
ovaj papir kojeg ja nemam milosti
zacrniti jednim sigurnijim govorenjem?
(čitajući jučer Saint-Johnove škrabotine
nisam vidio u njima drugo do pretenciozno
znanstveno hinjenje lijepo naslikanih fraza
kojima se on opija uvjeravajući sam sebe
da nije kao svaki drugi danji princ
koji će s večeri umrijeti u tami)

6.


ja bijah u Parizu da bih potpisao zbirku
izdanu kod Gallimarda
ufajući se da će stanoviti baciti pogled
na ove stranice zacrnjivane pričama
iz dana u dan pisane radi saznanja
iz dana u dan da bi se prošla godina dana
ali nije li to bilo uvelo lišće
sve te pjesme izgrebane žudnjom
da se spašavam iz dana u dan
ritmom zapisanog ludila
 

7.


izbezumljen bivstvovanjem na ovoj planeti
s dvije noge dvije ruke jednim licem
koje bi htjelo biti licem pjesnika
zauzetog jednom zadaćom čistom i tegobnom
ucrtati na površini jednog zida
trošne riječi koje mu išće vrijeme?
jer ima hitnosti u sječivu
koje se uzdiže i koje prekriva treba probiti
na dan ono što ljudi i žene
ne popuštajući iznose iz prošlosti
 

8.


kojoj oni zamjenjuju očnjake koji ih razdiru
François Villon moj učitelju molim te
vodi moju ruku u mjesecu prosincu
da ne bi zapisala nikakve gluposti
koje ja vidim poredane na policama
ovih zidova ili vjerskih dućana
koji ih prodaju kao juhu u limenkama
koje svojim preobiljem zagušuju
vino za kojim ljudi imaju toliko potrebe
ali mu ne kušaju ni najmanju kap
 

9.


bijaše jedno vrijeme kad se čovjek nadao
lijepom kraljevstvu punom svjetlosti
katkada je on čak vjerovao da opaža
tu svjetlost kako silazi na zemlje
na žalost ovo stoljeće i njegovi bešćutni ratovi
smišljeni jednom groznom glupošću
toliko su opustošili vatre tih nebeskih
pirova i toliko zagasili njihov kvasac
da svjetlost kao stara crknuta karoca
s užasom se stropoštala
 

10.


ali ne! ne recite da se svjetlost
stropoštala jer ju vi vidite
doći kod vas kroz to tavansko okno
uobičajeno na tom krovu koji prošle godine
zamalo nije odletio s tavanom
pod pritiskom jedne lude oluje
to jasno svjetlo nije li možda
kao ono svjetlo običnog sunca
koje međutim dolazi kazati zemlji
da na njoj nikakav led nije vječan
 

11.


smrzavica govorimo o njoj drobi moje biće
u ovu oštru zimu kad pišem
uz neprekidno brujanje starog kalorifera
uz koji sam poput miša
sam s velikim razrogačenim očima noći
da bih prisluškivao opasnosti koje vrebaju
moji udovi drhte moja se koža ježi
moj nos slini zubi me bole
bojim se da se na ulici ne bace
na mene kao na plijen od nešto malo kovine
 

12.


stare žene slabo utopljene
ježe svoje bore na vjetru koji ulazi
u kožu njihovog lica nagrđenog
godinama strpljivog ponižavanja
i kad ja vidim njihove jadne noge
kako drhtavo plešu po mučnoj cesti
mislim na jedan drugi naravniji ples
koje one upoznaše dok su se otvarale
starim zadovoljstvima oplođavanja
kojem one upoznaše sreću i mučeništvo
 

13.


oh! kako su ruke moje usahle
mošnje moje živokotne žlijezde
sezona me ispunjava drhtavicom
i ako lopata ne može rovati zemlju razlog
je tome ovaj led koji skrućuje i suši
smeđu koru škrte zemlje katkad
u sred hladnoće koja me satire
i strah da ne budem sam na ovom svijetu
jedna topla zraka iznenadno siđe ljubazna
radost postojanja me nadahnu i nabuja
 

14.


u ime Oca Sina i Duha Svetog-
koji se trude pomoći mi u ovom pisanju
kojeg se poduzeh da bih slavio njihovo biće
je to što sam sjeo u ovaj dan današnji
s perom u ruci i ukrućene kralježnice
pod jasnim jutarnjim svjetlom
to je za to što su me oni htjeli takvog
                        kakvi su oni sami
budući da njihove tri osobe u njihovim grudima
sadržavaju svako biće kao što moja ruka
sadržava svu umjetnost za stvoriti ovu pjesmu
 
 

15.


ja znam da Židovi i muslimani
ô Oče Sine Duše ne priznaju
vaše osobe u nebesima
božanstvenost je dakle ono zbog
čega ja hoću vama uputiti ovu pjesmu
i priznati kršćanstvo
kojim je moja priča sva natopljena
bilo da ljubim ili mrzim nju
ona mi čini sve ja sam rođen
i umrijet ću pod vašim trostrukim carstvom
 

16.


na mojem krštenju znak križa
bi nacrtan na mom čelu od jednog svećenika
i po mojoj smrti on će označiti ja vjerujem
taj isti znak na blijedom obličju
mojeg mrtvog tijela opruženog u blatnoj
ravni koja će me prožderati kad
bijah dijete služio sam misu i često
molio Dobrog Boga da sasluša moje
sirote rečenice jer ja vjerovah da
jedno uho vjetra u nebu zaustavlja
njegovo veliko putovanje
 

17.


za prignuti se i primiti riječi
koje u svom srcu i na francuskom
jeziku uputih Gospodinu koji odozgo
naginje se da bi saslušao moje budalaštine
kad sam porastao nastavih na crkvenim
klecalima nuditi oba svoja koljena
na nedjeljnoj misi skla-
pah svoje ruke da bih uputio
svoje molitve Isusu ili Djevici
¨kod nas¨ svim svojim srcem ja pjevah
                        ¨budite kraljica¨

18.


čak i poslije kad imah dlaka na bradi
ja sklapah ruke i pružah jezik
za primiti svetu pričest
pod uvjetom da sam se pokajao
nad svojim grijesima bi mi veoma nelagodno
oh! ja se stidjeh žudnji tijela
i željah one čija grižnja
ne izjeda dušu kad su žudnje
tjelesne koje mi daju veliki ushit
ali da se ne usuđujem nikad suosjećati
 

19.


tako ja vrlo rano uđoh u dob
ne gubeći izgled mladog djevca
koji čuvaše u sred lica
jasni pogled djeteta u zipci
od Williama Blakea primih pečat
definitivno neraspadiv i htjedoh
preporoditi svaki dan vatrom
radosti koju nježno djetinjstvo proglasi
idi tijelo moje idi igrati s očima
tijela ali ti dušo moja budi plamen
 

20.


ledene studi koje bjesnješe ovdje
učiniše noći cvokotave tada
kad jutro najzad zabijeli
sa svojim sjajem nebo učini se da
mi iziđosmo iz jednog studenog sarkofaga
da mi izmakosmo jednom grobu od leda
nos je začepljen koža je ispucala
zbog napada mraza
mi stavismo velike podstavljene ogrtače
da bismo sišli i pojeli svoje objede