Pjesanca vrhu očenaša

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca vrhu očenaša
autor: Mavro Vetranović


Oče naš, koji si u višnjijeh na nebi,
   gdi se sam uzvisi vrhu svijeh po sebi,
pristol'je blaženo gdi gori obra sam
   gdi je nebo ognjeno i gdi je vječni plam,
gorušte ljubavi gdi je taj država,
   bez konca u slavi gdi t' se hvala dava,
od onijeh najliše, ki s tvojom milosti
   tebe su najbliže u vječnoj svjetlosti,
ter takoj svi gore pri tebi moj bože
   a od njih nitkore zgoriti ne može,
ner li se radišu to veće svaki čas
   i većma uzdižu pojući slađi slas,
gdi tvoj hip pribiva u slavi tuj stoje
   i slatko priživa blaženstvo toj tvoje.
Aj bože, tko more pod nebom na svijeti
   blažene te dvore jezikom izrijeti,
i slavan taj ures, pristol'jem gdi si sio,
   te dvore od nebes kojim si uresio
sa svijemi nebesi, koja su nad nami,
   višnjijemi telesi a navlaš zvijezdami,
gdi uzmnožna i sveta, moj bože, tvoja vlas
   sve sedam planeta učini, da svak čas
nebesko toj kolo, o stvorče priblažen,
   sve vrte okolo po vas vijek i amen.
Tijem vode i kraj suh i vas stvor ostali
   i svaki živi duh slavi te i hvali,
zač si bog svijeh boga i tolik gospodar,
   nad kim nije drugoga ni će bit nikadar.
Svaki čas i vrime zatoj se svetilo
   prislavno tve ime, kako je prije bilo,
i kako jest sada, jak blažen taj istok,
   ki ne ima zapada ni drugi nijedan rok,
svetinji u kojoj svi sveti ostaju,
   ki za te bože moj umrijeti ne haju,
a navlaš izbrani, mučeni ki biše,
   i u krvi oprani trudnu smrt primiše;
i ki se svetiše i sveti ostaju,
   ki dijevstvo shraniše i u dijevstvu dni traju,
ter krune i vence pronose na glavi,
   razlike zelence u vjekuštoj slavi;
i razlika cvijetja, [ka] zemlja na saj svijet
   ni naša proljetja ne mogu objavit.
Nu velmi tuguju i ne imam pokoja,
   zač vidim i čuju toj mnoštvo bez broja
od ljudi i žena svudi po sve strane,
   ki dijevstva blažena ne mogu da shrane;
ner saj svijet obljube ter za tuj malu stvar
   taj venčac izgube i toli slavan dar,
i u tužnu polaču doli prit ne haju
   gdi vajmeh u plaču vječnomu ostaju;
i mnozi na svijeti ne mogu nikadar
   za boga podnijeti protivnu nijednu stvar.
Nijedan vlas na glavi ti ljudi umrli
   rad božje ljubavi mnim ne bi podrli,
a kamo u boju za onogaj takmeno
   da budu krv svoju proliti hrabreno,
kako ju on proli, na križu viseći,
   vaj gdi se poboli nam zdravje želeći,
ter svojom smrti sam s tolikom ljubavi
   otvori višnji kram človječjoj naravi,
svak tko je izranjen strilicom pakljenom
   neka je ozdravljen tom krvi blaženom.
Nu smo mi svi zlobni i zledi sve puni
   ter nijesmo dostojni blaženoj toj kruni,
koja se dariva dušici pravednoj,
   gdi se raj uživa u slavi blaženoj.
Zač gdi je slava taj i vječno vesel'je,
   nije čuti nijedan vaj ni nijedno dresel'je,
ni tužbu ni žalos, ni dugo ni u mao čas,
   ner ljubav i rados bez konca po vijek vas.
Tijem pridi tve carstvo ter milos ne krati,
   ter naše neharstvo u ljubav obrati,
u vječnoj svjetlosti da hip tvoj vidimo,
   pri tvojoj milosti po vas vijek da bdimo,
vjekušti gdi je dan bez sunca zapada,
   gdi nije moć vidjet san telesni nikada,
jak ovdi vidimo u grijehu tmastu noć
   ter gdje prije želimo, ne da nam tamo doć
navlaš grijeh, za koji u oštromu sjeveru
   đaval nam razdvoji svoj zakon i vjeru,
i zledi ostale, koje su sijeh dana
   bez broja postale po svijeti svijeh strana,
s razmirjem gdi je rat, što nije moć za sada
   bez plača pobrajat bez tuge i jada.
Plač, žalos i tužba zač se sva pobraja,
   crkovna sva družba ar se sad razdvaja,
crkovni dom i stan ter se jur skončava,
   gdi obnoć i obnoć hvala t' se sazdava,
gdi trudni klikuju tebi se moleći,
   ki jadno tuguju u tužbi stojeći,
bez broja da duše tva milos pomože
   taman svijet ke druže i đavlje raskoše.
Zač ve su jur mali izvrsne dobrote,
   ki nijesu upali u đavlje tonote,
pakljena ter napas njeguje pogane
   i čini, da svijet vas u smeći ostane.
Tijem se jad pripravlja s razmirjem u rati
   od turscijeh sabalja, ke nije moć smišljati,
poganske ter sile, pravo se rijet more,
   jurve su pokrile sve kopno i more.
Tijem oče pomili, sabljudi i shrani
   i tvoj puk okrili i oda zla obrani;
zač vrime prišlo jes, da k zemlji pogledaš
   od zgara vrh nebes i da nam milos daš.
Tuj milos s ljubavi daj otče izbrani,
   roditelj ku pravi sinovom ne brani;
učini da puk tvoj trpjeti ne bude
   toliki nepokoj i žalos i tuge.
Ako smo i krivi i griješni i zlobni,
   otče milostivi, i karu podobni:
ti tvojom milosti i otčinom ljubavi
   vječne nas žalosti i tužbe izbavi,
pokli se dostoja, pokli se dopušta,
   prijazan taj tvoja i ljubav gorušta
s nebescijeh visina da čini od zgar prit
   jedinoga sina Jesusa na saj svit,
ki proli krv svoju u trnovi kruni,
   da volju svu tvoju svršeno ispuni;
naš rasap videći ter vajmeh izdaše,
   na krilu viseći, za grijehe za naše,
ter svoja smrt prijeka i taj krv blažena
   slobodi človjeka od vaja pakljena.
A za toj, a za toj, o višnji otče naš,
   pogledaj na puk tvoj, spasen'je da mu daš,
za ludu neka nije onaj smrt s boljezni,
   tvoj sinak ku podnije rad naše ljuvezni,
trpeći sve muke tvoj sinak prisveti,
   davši se u ruke grješnikov propeti.
Nu molbe s plačem sve, ke s plačem spravljamo,
   u ruke i u krilo tve na volju stavljamo,
ne onoj da nam daš, što mnimo podobno,
   ner samo oče naš, što je tebi ugodno.
Tijem volja tva budi, kako je na nebi,
   takoj se sva zbudi na zemlji pri tebi;
zač tebi priz volju ne može vas saj svijet
   u gori ni u polju najmanši sazdat cvijet;
ni otajnom naravi bez tebe, moj bože,
   jedan list na travi vladat se ne može.
Tijem zaman svi trude, želeći lje zaman
   potajne tve sude objavit na bil dan,
i očito vidim ja da sunce vrhu svijeh
   jednako od zgar sja vrhu dobrijeh i zlijeh,
i u vrijeme u svako taj kripos velika
   zgar kvasi jednako pravedna i grješnika;
i očito vidi svak, da voda od dažda,
   od zgara iz oblak vrhu svijeh ka pada,
taj zemlju neplodnu i u zabit ka stoji
   i plodu podobnu jednako napoji;
ter zemlja uredna, ku daždic taj poji,
   pritila i mledna vlagom se tom goji.
Po tvojoj ljubavi ktil si toj sazdati,
   da kripos naravi ne bude lipsati.
Desnica lje tvoja odpušta i usteže
   i vlada svakoja, i driješi i veže,
i pravo svijeh plaća, kako se trebuje,
   za jednu sto vraća, kako tko djeluje.
Nu moj duh misleći zahodi sebe van,
   i javi i speći i obnoć i obnoć,
o višnja visino, ter mučim i trudim,
   zač mimo sve ino ne imam svijes da sudim,
kolik je otče moj u višnjijeh na nebi
   mudros i razum tvoj rasplodan pri tebi;
ter ne vijem taj tko je, tko milos tuj steče
   neizmjerne sve tvoje da sude izreče.
Zač nije svijes ni uma človječje visine,
   od tvoga razuma da iskusi dubine.
Pokli nije taj razum, da može tančinom
   sve trude i tvoj drum iskusit načinom,
ni od sada po vijek vas neće bit nitkore,
   beza dna tuj propas izmjerit da more,
potajna sva tvoja tva kripos da goji,
   ke slaba svijes moja ne može da zbroji:
lje mislim u sebi, što otče jednoga
   pritežeš sam k sebi, a nećeš drugoga,
svi sinci pokli smo i tvoj plod, otče moj,
   koji se rodismo po krvi prisvetoj,
ku proli sinak tvoj, kad na križ pristupi,
   da narod i puk svoj od robstva iskupi.
Još Jesus prislavan, kako zna svijet ovi,
   Jordanom bi opran, da zakon ponovi,
ter mnozi narodi spasen'je primiše,
   po krvi i vodi oprani ki biše;
a velik puk tone, gdi cvili i tuži,
   ki tvoje zakone ne hotje da obsluži.
A ne vijem otče moj, je li tva odluka,
   bez mjere tolik broj da gine od puka,
a mnozi shranjeni da se tuj nasele,
   gdi dusi blaženi vazda se vesele.
Ovaj stvar pritanka ne da mi na svijeti
   pokoja ni sanka tihoga vidjeti.
Tijem hrlim, da ostavim na druzijeh ovi sud,
   da ovdi zaglavim svršeno vas moj trud;
zač dalje što hodim pučinom gazeći,
   dublje dno nahodim, zaman se kvaseći.
Nu lonac ne pravi lončaru nikako:
   zašto mi pristavi ručicu naopako?
Tijem nemoj nitkore sumnjom se tom trudit,
   zač otac taj more pritegnut i osudit;
i svojom prijazni taj otac po sve dni
   i kara i blazni, kako se njemu mni.
Nebeski moj otče, o slavo jedina,
   vladaoče i stvorče oda svijeh živina
i stvari ostalijeh, ke vlada vlas tvoja,
   po riječi stvorenijeh, koje su bez broja,
vazdašnji otče kruh daš nam ti daj danas,
   neka nam lačan duh nasiti rajska slas,
neka nas slas rajska, moj otče, nasiti,
   ku narav zemaljska ne dava na sviti;
jer tko je bude sit, ne može nikada
   u tijelo svoje prit boljezan od glada.
I slatkom ljubavi taj slados blažena
   većekrat ozdravi človjeka ranjena.
Još rajska taj slados vrhu svijeh sladosti
   obraća u rados razlike žalosti,
ter tko ju skrušeno bez grijeha blaguje,
   svasma se svršeno bez konca raduje;
tko li ga vazima u grijehu, suđen jes
   i sebi zažima na grlo pakljen vez.
Zatoj svak tko žudi blagovat tuj slados,
   sam sebe ne sudi u tužbu i u žalos,
ner misal razberi, ako je ka zloba,
   suzom ju operi, kako se podoba;
pak križu priteci rascviljen za dosti
   skrušeno ter reci: Jesuse oprosti,
molim te pridrago, Jesuse izbrani,
   čin' da me tve blago u kruhu sahrani;
ti moj duh nasiti brašanca svetoga
   i žednu da' piti kladenca živoga,
ne od vode studene, ner koja izvira
   od krv i blažene, ka zlobe opira;
zač nije toj brašno, ko s neba padaše,
   ter mnoštvo toj lačno pustinjom hranjaše;
zač nije toj voda, ku piše jur mnozi,
   ku starac vojvoda u boga isprosi,
ter čini kamen suh da ju bude pustiti,
   da je se svaki duh na volju nasiti;
ni kako hljeba pet, koje ti na gori
   Jesuse moj prisvet u mnoštvo satvori,
tolik puk videći u miru i u goju
   na sijenu sjedeći, da čuju riječ tvoju:
Jesuse ner si ti taj krušac i voda,
   ki mnoštvo nasiti od mnozijeh naroda,
ter milos ne krati, Jesuse medeni,
   ki tijelo obrati u krušac blaženi,
da lačni blaguju prisvetoga blaga,
   neka se raduju s tobome jednaga.
Očita zač je stvar, da taj kruh pribijeli
   za vele slavan dar izbranijem razdijeli,
Jesuse slatki moj, za stolom sjedeći,
   skončani nepokoj od smrti videći,
s tolikom ljubavi ter tužbe svakoje
   taj hljebac izbavi izbrane te tvoje,
i sva se raduje taj družba jednaga,
   gdi gori kraljuje tva milos pridraga.
A sad te ja molju, daj otče ti meni
   blagovat na volju taj krušac blaženi,
brašance neka toj, kako se pristoji,
   i tijelo i duh moj nasiti i opoji.
Nu samo hljebac taj ne daj mi samomu,
   ner li ga otče daj obilno svakomu,
neka taj rajska slas, višnji dvor ku čtuje,
   nasiti narod vas i u vijeke njeguje.
Nu iskusit tko more, tko li će darov taj,
   da jedan kruh more nasitit vas svijet saj!
I ako se razdvoji i dijeli u sto dil,
   cio vazda lje stoji, kako je priđe bil,
mrvica najmanša ter od te sladosti
   telesa sva naša i duše kriposti,
koliko hljebac naš, za ki te molimo,
   da nam ga danas daš svijem ki ga želimo.
A sad nas tve sluge nadari milosti,
   ter naše sve duge odpušti i prosti,
s ljubavi tolikom prosti nam ti samo,
   dug našijem dužnikom kako mi praštamo.
Da božja riječ ovaj cvili me i znobi,
   videći vas svijet saj zapleten u zlobi
i tanke tonote, ki s grijehom umiru,
   ke plačne sirote od svoga odiru;
a kamo da druga, i žedna i lačna,
   oproste od duga i tužna i plačna.
Mala bi toj bila, nu je druga veći jad:
   pravda je zaspala i nije je vidjet sad,
ner stoji sijeh dana ne vijem gdje u krovu,
   daleče prognana; zaman ju tijem zovu,
u krovu zač stoji i neće da čuje,
   da joj se jad zbroji, u kom svijet tuguje.
Vaj znano da mi jes, gdi pravda taj tuži,
   molio bih moju čes, da me š njom sadruži,
da me čes provodi, ako se može rijet,
   po kopnu i vodi deri tja na on svijet.
Prva bi riječ moja, da se gdi š njom stanu:
   kamo se vlas tvoja zastani na stranu?
Gdi ti je mač svijetli taj, jak sunce ki sjaše,
   s kojijem ti vas svijet saj u kruni vladaše,
na stolu kad staše ter mačem na dlaku
   na poli cijepaše na stoli stvar svaku?
Sve kopno, sve more a sada zlopati
   i sud se ne more bez mita imati;
i tko ima imati, togaj sud poziva,
   pravedan da plati, a dužan da uživa.
Njeka se još druga koštrava uplodi,
   i žalos i tuga meu svijemi narodi,
dvoduplijem jezikom vaj gdi se praštaju
   a s himbom velikom u omrazi ostaju.
Na stolu jednomu s himbom se blaguje,
   a jedan drugomu želi smrt da čuje,
i licem se ljube, nu je celov taj zaman,
   potajne zle zube zač neće skazat van;
ner hoće od druga drug s himbom na svijeti
   u omrazi iz kruga srdačce podrijeti,
pokoli drugu drug u omrazi stojeći
   ne prašta grijeh ni dug, s himbom ga topeći.
Kako se nadaju ki u srcu toj nose,
   kad milos pitaju, da milos isprose,
prid tvojom milosti kad reku pritužni:
   moj otče oprosti, krivi smo i dužni,
prošten'ja pitamo za duge da nam daš,
   kako mi praštamo dužnikom vas dug naš!
O višnji u višnjijeh, nebeski otče moj,
   prašta li taki grijeh i pravda i sud tvoj?
Zašto se meni mni, da s molbom od tebe
   pitaju po sve dni osvetu vrh sebe;
zlosrdi narav svoj zač neće toj reći,
   što reče sinak tvoj na križu viseći,
da onimijem prostiš grijeh, ki mu smrt zadaše,
   mučenu vrhu svijeh za zledi za naše;
ner takoj, ner takoj, stojeći u omrazi,
   napokon sud ih tvoj i pravda porazi,
ter doli vajmeh tač u vječnoj tamnosti
   slijedeći vječni plač provode žalosti.
Nu si ti milostiv ter taj gnjijev od zgara
   grješnika, što je kriv, s naglosti ne kara,
vrjemena ner čekaš, da suzom dug plati,
   i da mu milos daš, ako se obrati;
zač će prije svakoja svijem svijetom lipsati,
   ner da se riječ tvoja moj otče prikrati.
Riječ ovuj reče sam (a ti toj dobro znaš),
   grješnikom neka nam ufan'je vječno daš:
ja neću smrt prijeku, ner želim da je živ
   onomuj grješniku, ki plati što je kriv.
Što je drugo plaćen'je, moj otče, nego li
   skrušeno vraćen'je, tko za grijeh svoj moli,
moleći ter plače skrušeno do groba,
   da plačem oplače svu nečist od zloba,
i s veljom žalosti da toli umiljen
   onomuj oprosti, s koga je uvriđen.
To li je inako, on ki je vrhu svijeh
   neće mu nikako dug prostit ni svoj grijeh.
Vaj tijem se vrati svak ter svoj dug zaplati,
   zač je plač zaman svak, kad život tvoj skrati;
zaman se pak cvijeli, zaman je pak uzdah,
   kad se duh razdijeli a tijelo gre u prah.
Nije tadaj prositi prošten'ja od boga,
   tko neće prostiti dužnikom prije toga,
zašto je pravedan nebeski otac taj,
   za smrtni grijeh jedan ter dava plačni vaj.
Lje mnoštvo od zloba tko veće dni trati,
   tomuj se podoba da veće zlo pati,
i duša ka pada u donje mrklosti,
   veće se ne nada prić k višnjoj svitlosti;
od višnjega otca zač je sud i odluka,
   ni svrhe ni konca da ne ima taj muka.
Nu malo toj haju, u omrazi ki stoje,
   da doli padaju za zledi za svoje.
Ne samo svjetovni u tomuj porazu
   ma jošte crkovni timijem se zlom pasu,
a navlaš sijeh dana taj se zled prigodi,
   da vezan vezana driješeći slobodi!
Mnim takoj ki vežu i takoj ki driješe,
   da većma vez stežu i većma sagriješe,
ter o čem nastoje, moj otče blaženi,
   od pravde od tvoje tijem će bit plaćeni.
Najveće pastiru ovoj se priklada,
   u velikom nemiru ki obor svoj vlada,
ter vajmeh stado toj po sve dni zlopati,
   zač mira ni pokoj ne more prijati;
ter ti se ne plodi, niti mu raste broj,
   ner svak čas dohodi na manje stado toj;
i s togaj nemira, u oboru ki bješe,
   stado se rastjera i daleč pobježe,
ter gdi su lugovi ali pak u polju
   bez straže vukovi ovčice te kolju.
Što li je ostalo od stada od toga,
   veće je poznalo zlo ner li prije toga;
zač se jur skončava toj, što je ostalo,
   ar pastir prodava sve ovce za malo,
ter trudne te ovce ni blazni ni ljubi,
   ner ište trgovce, da ih prije izgubi.
Tijem otče blaženi, slatko te ja molju,
   na on svijet proženi s omrazom zlu volju,
neka nije nemira, ni omraza, ni svada,
   od togaj pastira do tužnoga stada.
Čin ovce sve, koje ostaše na domu,
   u goju da stoje i u miru vječnomu,
neka ih tva ruka zlosrdja izbavi
   od bijesnoga vuka, ki stada krvavi
i zubi razdira ovčice, bože moj,
   i čeljus opira u krvi pravednoj.
Tijem tvoje toj carstvo jednaga s pastiri
   sve ostalo krstjanstvo općeno namiri.
Još otče nemoj nas, ako se podoba,
   uvesti u napas po sve dni do groba.
Nu ne dim ja takoj, prislavna tvoja vlas
   do vijeka da stvor tvoj uvodi u napas,
ner tvojom oblasti dopustiš kad godi,
   da človjek s napasti trudan boj provodi,
ter napas kad čuje, velik trud oćuti
   i velmi tuguje u tijeli i u puti.
Lje svak čas i vrime, što većma tuguje,
   to većma tve ime na pomoć klikuje;
zač vojnik sam sebe ne može braniti,
   moj otče, bez tebe ni život shraniti,
neka se poznava po trudu od boja,
   koga je narava uzmnožna vlas tvoja,
tvoja vlas prislavna, ka u dne i u noći
   vazda je pripravna svakoga pomoći,
a navlaš vojnike, ki u te ufaju
   udarce velike ter u štit primaju,
i javi i u san, prislavni bože moj,
   i obnoć i obnoć bijući trudan boj.
I svudi kud hode, po moru i suhu,
   svudi rat nahode u tijelu i u duhu;
navlaš tri poznaju meju sve ostale
   ki nam boj zadaju i trude ne male:
đavao, svijet, naša put, moj otče pravedni,
   s razmirjem boj priljut daju nam po sve dni.
Čemeran taj poraz nu vojnik dobiva,
   suzami svoj obraz ki često umiva,
tko uzdiše, tko cvijeli, tko posti kad može,
   i pjenez tko dijeli, da uboga pomože,
tko teče i hrli, da Jesusa prisveta
   skrušeno zagrli na križu propeta;
vodicom blaženom još tko se poštrapa,
   s molitvom skrušenom bez mača i štapa,
po božjoj oblasti bezgrješan kad bude,
   rečene napasti taj grješnik dobude.
Četvrti njeki boj jošte je na svijeti,
   od koga nepokoj trudan je podnijeti,
vaj komu nije lijeka da svoj bijes utaži,
   ner samo smrt prijeka telesa ka praži;
zač vodom blaženom, kad smo š njim u rati,
   ni molbom skrušenom nije ga moć prognati;
kad li se krstimo, križa se ne haje,
   ner veći primamo trud ki nam zadaje.
A kamo, tko pravi: tko je taj, rec' meni,
   gorčije naravi ner đaval pakljeni?
Dim, da je človjek zao, od koga narav svoj
   gorči je ner đavao u jami pakljenoj.
Tijem pisma govore: đaval je naravi,
   zled koju ne more djelovat po glavi,
djeluje po kudi; jošte se nahodi,
   da človjek zlom ćudi đavola nadhodi.
Tijem otče, upasti ne daj nam doli tač
   u propas napasti, bezgrješni gdi je plač,
nego li izbav' nas i čuvaj i bljudi
   svijeh zala po vijek vas a navlaš zlijeh ljudi,
neka t' se hvala da, moj otče priblažen,
   i sada i vazda po vas vijek i amen.
Zač ino ne želi duh naše slabosti,
   ner da se veseli pri tvojoj milosti,
u kramu u tvomu s tobome zajedno,
   ki je spravan svakomu, tko žive pravedno,
tko himbu ne slijedi, ner li pun dobrote
   i trudnijeh ne vrijedi, a navlaš sirote;
tko slijedi drum pravi i ljubi svakoga,
   goruštom ljubavi uredbom od boga.