Pjesanca u vrijeme od pošljice

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca u vrijeme od pošljice
autor: Mavro Vetranović


Leute tvoja slas vaj što se prikrati,
   u toli plačan glas ter skopos obrati?
Koje se tužice s jadovi stekoše,
   s kolijenci sve žitce ter se tač smetoše,
smeteno ter sada u plačan glas zvoniš
   kako sve od jada suzice da roniš,
ter scijeni život moj, da u plačnoj nezgodi
   jadovit uzdah tvoj na on svijet prohodi?
Moj dragi leute, toj li su tve službe
   da moje minute ponavlja sve tužbe!
Leute ljuveni, nijes li tvom sladosti
   razgovor bil meni u svakoj žalosti?
A sad se, sva rados i rajski skopos tvoj
   obrati u žalos i u plačni nepokoj,
zvonjen'je toj tvoje s veljega nemira
   s korijenkom ter moje sve srce podira;
zač moje sve pjesni i moju svu rados
   u plačne boljezni obrati i u žalos.
Vaj ne vijem, što bi toj ter tužbu tuj spravi,
   da trudan život moj s tijelom se rastavi,
i željno uzdišu u muci i trudu
   gdi tvoj buk uslišu, jak gusli gdi gudu.
Zatoj sad svaki stvor vapiju, da čuje
   moj plačni razgovor gdi sa mnom tuguje,
da čuje plač priljut, vaj ki mi domori,
   zašto se moj leut u gusli satvori.

Elikonsku družbu s planine tijem zovem
   na moj plač i tužbu, u suzah gdi plovem,
da čuje taj družba od gore zelene,
   što je plač i tužba i muke pakljene,
gdje mene sad prijeka zatiječe tužna smrt,
   jak trudna jeljenka prid lovci bijesan hrt;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

O vile vodene, molim vas jadovan,
   iz vode studene izljeste malo van,
jezera od vode s kladenci ostavte,
   na moje zle zgode ter se sve pripravte,
ter ćete vidjeti vode van stojeći,
   kako je cvijeleći, jadove brojeći;
jadovan najliše, s kojim je čes huda
   gdi željno uzdiše od muke i truda,
ter se tuj od jada, gdi roni suzice,
   živ kamen raspada od velje tužice;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

O vile ljuvene od polja i od ravnin
   i od gore zelene aliti od planin,
od svake zelence, ako cvijet berete
   u gizdave vence, što tamo pletete
pri vodi studenoj, o družbo gizdava,
   u gori zelenoj, gdi je vaša dubrava,
rad božje ljubavi slišajte uzdah moj,
   po zeleni travi ne berte cvijetje toj.
Vaj, to li u zoru pojete pjesance,
   livadom u horu izvodeći tance,
o družbo pridraga, blazneći satire,
   da s vami jednaga i poju i svire:
skratite tančac taj, skratite i pjesni,
   a čujte tužan vaj i moje boljezni;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

Satiri, molim vas, ljuveni i mili,
   slište moj plačan glas, jadovno ki cvili,
i tamo ostavte dubrave i luge,
   i svi se pripravte na moj plač i tuge;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

Vaj morske sirene, jeda još može bit,
   truđahna vi mene nemojte oznobit,
nemojte za vas svijet rad moga poraza
   toliko slatko pjet pučinom iz glasa;
iz dubin na kraj suh nego li pridite,
   rascviljen ner moj duh u tužbi vidite:
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

Arion dragi moj, ako se sad brodiš
   u plavci u kojoj mrnare ter dvoriš,
koji ti govore prijeteći i prave,
   da tebe umore i s blagom rastave;
priz volju ter poješ pučinu brodeći
   iz dubin ter zoveš dupina moleći,
da tebe riba taj po svojoj ljubavi
   na zdravje na suh kraj pučinom priplavi:
tako ti zdravo prit tuj morsku pučinu,
   nemoj me ostavit u tužbi gdi ginu;
molim te rad boga, Arion gizdavi,
   do mene neboga hrlo se sad spravi,
tere ćeš vajmeh čut tere ćeš poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li gdi hodeći Orfeo gizdavi
   u liru zvoneći hodiš po dubravi,
pojući prislatko, ter gdi glas tvoj čuje
   zvijeren'je tuj svako za tobom putuje,
i ptice ne poju protivnijem naravom,
   gdi slados tuj tvoju biraju dubravom;
zemlja, lijes i kami još gdi glas tvoj slišu
   i zvijezde na[d] nami od slasti uzdišu;
od pakla prid vrati to li si sad prišal,
   da ti se povrati, što želi tvoj misal,
skladaje tuj tužbu ter poješ i zvoniš,
   pakljenu da družbu na milos prikloniš,
ter tvoj plač primaga pakljenu usilos,
   Euridiče draga da t' se da za milos:
tako ti dobiti tuj tvoju družicu,
   nemoj već zvoniti, skladaje tužicu,
ner li se hrlo sprav', tegući put mene,
   da vidi tva ljubav gdi život moj vene;
tere ćeš vajmeh čut tere ćeš poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li gdi planduju pastiri kon stada
   tere se raduju bez tuge i jada,
i gdi se vesele pri vodi stojeći
   pod sjenom od jele u dipli zvoneći:
ljuveno sad molju pastirsku tuj družbu,
   da čuje nevolju i moj plač i tužbu,
groznije gdi plačem i gorče od jada,
   ner da mi tko mačem srdačce propada
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

I vi sve djevice, i vi sve gospoje,
   slišajte tužice i jade sve moje
i velju boljezan, gdi trudi svijes moja,
   da javi ni u san ne imam pokoja,
ner plačnu i tužnu duh se moj skončaje,
   jak robu i sužnu, ki u vezu dni traje;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

I ostala mladosti, molim vas boga rad,
   slišajte žalosti i s tužbom gorči jad,
gdi mene vajmeh tač tolik trud rascvijeli,
   jak bolna smr[t]ni mač kad s duhom razdijeli;
ter vajmeh u tužbi suzice roneći
   skončam se na službi, nesrjeću dvoreći,
nesrjećni jeda čas svrnut se kad bude,
   ter tužan moj poraz s plačem se zabude;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li je gdi gusar u gori zelenoj
   na toli plačnu stvar sadružit život moj,
da vidi i čuje i pravo da sudi,
   kako taj tuguje, tko prijeku smrt žudi,
jak ranjen taj človjek ki jedva kopore,
   ranici svojoj lijek gdi najti ne more;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati

To li je gdi vojnik oružan u boju,
   i pješac i konjik, za ljubav za moju
oružje vrz' svoje ter malo gojno stoj
   a tužbe sliš' moje i trudni nepokoj,
gdi vene i blijedi u suzah me lice,
   a plač mi moj vrijedi u srcu ranice;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li je gdi sužan, koji se dreseli,
   okovan i tužan slobode ter želi:
zabudi tužan jad i ostalu zlu volju
   ter moju vajmeh sad razbiraj nevolju,
vaj gdi se uzdah moj od srca podira,
   jak smrtni nepokoj da u sebi razbira;
i duh se moj dijeli suzice roneći,
   kako kuf pribijeli kraj rijeke stojeći,
videći smrtni čas kraj rijeke studene,
   ter pusti željan glas, travica da vene;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

O ptice razlike, sve koje bog stvori,
   drobne i velike u polju i u gori,
u slavnom proljetju kad žuber spravite
   po travi i cvijetju ter se tač slavite:
ostavte žuber taj po cvijetju i travi
   a slište tužben vaj i moj plač krvavi,
gdi trepti m' moja put ne inako, pravo dim,
   ner kako gibak prut kad vihar svije njim;
aliti taj sužan, ki čezne i preda,
   životom ki je dužan ter prijeku smrt gleda;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

Zvijeren'je ostalo, rad božje ljubavi,
   veliko i malo, razlike naravi,
postojte u goju ter vajmeh pridite,
   da tužbu svu moju i žalos vidite,
gdi mi se svaki vlas izvija na glavi,
   smišljaje moć i vlas od smrtne naravi,
ka svojom krijeposti strilami luk spravi
   ter život ne prosti mladosti gizdavi;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li gdi ostaje mlada udovica
   ter joj smrt zadaje ljuvena strjelica,
molim ju rad boga, da ostavi čemer taj,
   a na me neboga i tužna pogledaj,
nepokoj gdi mene u vječni plač stavi,
   od družbe ljuvene koji me rastavi;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

Toj li je gdi majka u plaču i tužbi,
   stara i nejaka nesreći na službi,
kojoj smrt prostrijeli jedinog[a] sinka,
   ter tuži i cvijeli iz glasa i vika:
tuj majku ja molju, rad božje ljubavi,
   da svoju zlu volju i svoj plač ustavi,
a k meni da pride, gdi vajmeh tuguju,
   nje oči da vide i uši da čuju,
kako ja suzami terem se vajmeh vas,
   da puca živ kami, slišaje moj poraz;
zač ne vijem na svijeti ja tužan nikadar
   jezikom izrijeti toliko plačnu stvar;
da puca tvrd mramor i zemlja da tuži,
   i zene suh javor, da moj plač sadruži,
u suzah gdje plovu prije mrtav ner li živ,
   i svaki stvor zovu na moj plač bolježljiv;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li je sestrica gdi plačna ostala,
   kojoj je strjelica srdačce propala,
ter se sva od jada za bratcom cvjeleći
   u plaču raspada dušicu dijeleći,
i odira svoj obraz i nokte krvavi
   skubući pram i vlas od tuge na glavi:
molim tuj sestricu s velikom ljubezni,
   do ostavi tužicu i svoje boljezni,
da veće ne tuži i bratca ne žali,
   ner mene da združi meu vas stvor ostali,
gdi me smr' oznobi ter s veljom žalosti
   sad mi se svi zglobi rastaju od kosti,
i tužno me srce vaj sve se podira;
   jak na čas od smrce, kad bolan umira;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li gdi grlica jadove razbira
   kojojzi tužica srdačce podira,
i s plačem i s tugom gdi pušta uzdah svoj,
   cvileći za drugom na grani na suhoj;
ali pak gdi muti vir bistre vodice,
   svršeno da ćuti ljuvene tužice:
bogom ću tuj pticu zaklinat ja sade,
   da parja tužicu i svoje sve jade,
neka se uputi put mene ljuveno,
   da čuje što ćuti me srce ledeno,
koje se u sto dil jadovno raspada,
   jak da ga jedan stril objestran propada;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   gdi mi se moj leut u gusli obrati.

Napokon javor suh klikuju iz gore,
   da vidi gdi moj duh smirit se ne more,
ner li se pripravlja to većma svaki čas,
   da moj trud ponavlja i tužni moj poraz,
gdi neće moj leut uzrok mi kazati,
   u čemer toli ljut što slados obrati.
Vaj suhi javore, ter tužna svijes moja
   ni moj duh ne more prijati pokoja,
moj leut rajsku slas gdi vajmeh izgubi,
   a toli plačan glas s jadovi obljubi.
Tijem suhi javore, gdi moj duh sad tuži,
   jaoh ako bit more, trudna me sadruži
u tužnoj boljezni, ka srce me dvoji,
   pojući u pjesni gdi se plač moj goji;
tere ćeš poznati, koje su tužice
   komu čes obrati svu rados na nice,
tere ćeš vajmeh čut tere ćeš poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li je gdi lovor u gori zelenoj,
   sliš' plačni razgovor i tužni uzdah moj,
s kolikom boljezni provodim sve trude,
   u plačne boljezni gdi leut moj gude;
i leut moj mili od velje tužice
   grozno me rascvili u jadne suzice,
a neće za vas svijet, za ljubav i milos,
   tužbu mi svoju rijet ni plačnu usilos,
ni svoje zvonjen'je jadovno gdi zvoni
   na moje moljen'je da vajmeh prikloni,
s goruštom ljubavi vaj gdi ga sad molju,
   da mi trud objavi i moju nevolju.
A za toj, a za toj, lovore zeleni,
   spravi se na plač moj, vaj meni, vaj meni,
tere ćeš vajmeh čut, tere ćeš poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li je gdje jela sred gore zelene
   granice nadvela vrh vode studene,
ter svojom zelencom gdi rajski hladak svoj
   nad živijem studencom jezero brani toj,
i čini dobar štit i ne da za ništa
   sunčanoj zraci prit sva ljeta i godišta:
na plač ću zvati moj tuj jelu visoku,
   da vidi nepokoj i tužbu žestoku,
koje su boljezni i žalos i tuga,
   gdje srce me bijesni podrijet se iz kruga;
zač tolik nepokoj ne može nositi,
   gdi neće leut moj veselo zvoniti,
ner svak čas od jada plaču mu sve žitce,
   ter većma priklada k jadovom suzice;
ter ćete vajmeh čut ter ćete poznati,
   kako se moj leut u gusli obrati.

To li je zelen bor, ki čini hladište,
   gdi je vilam razgovor i rajsko plandište,
proljetjem najliše sred zelene gore,
   gdi slavic biljiše s večera do zore,
u kom je stražica vilinjoj naravi,
   dokoli danica bio danak objavi:
pritihi slavicu, ljuveni slavju moj,
   ostavi stražicu toj družbi vilinjoj,
neka spe u cvijetju te vile svoj sanak,
   a ti tač u pijetju ne čekaj bio danak;
čin' vile da budi dubravom i lugom
   grlica ka trudi cvileći za drugom,
vaj a ti sadruži, molim te boga rad,
   moj život ki tuži i cvili grozno sad,
a sa mnom ti plači, moj slavju gizdavi,
   ter ve mi tomači, što leut moj pravi.
Zašto se meni mni, zašto ja činim sud,
   moj leut ljuveni da slijedi plačni trud,
koji trud nitkore, govoru ja tebi,
   poznati ne more ner sam bog na nebi,
ter neće zvoniti kako je naučan
   ni svoj trud odkriti, zašto je tač mučan.
Samo mnim, da veli: plačna je stvar ovoj;
   iskusit tko želi moj pakljen nepokoj,
sliš' mene leuta ter ćete poznati,
   što je tužba priljuta i grozno plakati.
U vrime u svako, svaki čas do sada,
   zvonil sam prislatko bez tuge i jada,
i učini ma slados, koju sad bog skrati,
   razliku da mlados u mramor obrati,
od mnozijeh jošte vil činil sam mom slasti
   da bude ljuven stril srdačca propasti;
činil sam još mnoštvo od djevic i gospoj
   staviti u robstvo ljubavi pod stijeg svoj;
i činih većekrat, da mnoge gospoje
   van sebe budu stat sladosti rad moje;
mnokrat je uzdisal još mramor studeni,
   kada je uslišal moj skopos ljuveni;
i činih suzami suh javor oprati,
   i da se živ kami gori dnom obrati;
ma slados tolika čini panj plakati
   i oružna vojnika s konjica sjahati,
ter pješa[c] sta muče, gdi slatko zvonjah ja,
   i oružje sve svuče i od sebe smetnu tja;
rad moje ljubavi još činih po glasu
   vukovi i lavi s jaganjci da pasu;
još činih njekada srjed guste dubrave
   pastiri sva stada da u zabit postave,
goveda i krave i ostalo što bješe,
   ni sijena ni trave ter pasti ne htješe;
i sve pse stražnike jednaga sa ovcami
   od slasti tolike moj skopos zamami,
vaj svi se smamiše te bijesno u prijeko
   po zemlji proliše sir, maslo i mlijeko.
Još čini satire prislatki skopos moj
   da u dipli ne svire u gori zelenoj,
i u svakom kako mraz da srce ostane,
   dokli moj slatki glas zvoneći pristane.
Još čini travica, gdi skopos moj zvoni,
   po zemlji na nica da listak prikloni;
jošte ma velja slas zvoneći učini
   serenam vazet glas po morskoj pučini,
kako panj ter staše vrh vala morskoga
   i svaka uzdaše zvonjen'ja rad moga.
A sad se ma mlados prem svasma prikrati
   i ljuven moj skopos u žalos obrati,
zač hotije moja čes, jadovno da tužim
   i žalos i boles cvijeleći da združim,
videći gdi onaj, ka od tijela duh svlači
   i koja vas svijet saj i pleše i tlači,
kraljica ohola u kruni stojeći,
   s tetivom vrh kola napet luk noseći,
i tužna nakazan na bedri na suhoj
   nošaše napasan strijelami trkač svoj!
Tužniju vajmeh stvar pod nebom na svijeti
   ne bješe nikadar očima vidjeti,
vaj razmi gledati od puka gdi mnoštvo,
   gola kos' i gnjati, vođaše u robstvo;
vođaše vezane care i česare,
   i kralje i bane i mlade i stare;
pape s gardenali jošte tuj vođahu,
   zlati pluvijali na kijeh se svijetljahu,
i dmitre bogate nošahu vaj meni
   biserne i zlate s drazijemi kameni;
biskupe ostale još viđah, gdi hode
   ter tužbe ne male meu sobom provode.
U robstvu u tomu svezani još stahu,
   u oružju svijetlomu jak sunce ki sjahu,
hrabreni vojnici, vitezi pristali,
   pješci i konjici, ki bi svijet rvali,
i mladci gizdavi, ljuveni i mili,
   s vukovi i lavi koji bi boj bili.
Razlicijeh gospoja još bješe vidjeti,
   ke od plača svijes moja ne može izrijeti,
a navlaš kraljice, krunjene ke bjehu,
   i uresne dijevice, jak cvijetje ke ctijehu.
Još mi se objavi, gdje bješe mnoštvo toj
   djetinske naravi vidjeti velik broj,
meu sužne ostale još se tuj viđaše,
   mladjence gdi male u robstvu vođaše,
mladjence nejake, ke bješe nje sila
   od prsi od majke zlosrdo zgrabila,
od ženske utrobe ki bjehu prem pali
   a grijeha ni zlobe ne bjehu poznali,
ter tužni i plačni počeše pihati,
   jak žedni i lačni da hoće sisati.
Još tužba velika bješe svijeh država,
   razlicijeh jezika, što narav sazdava;
i kad čuh jezik moj cvileći u plačan glas,
   gorčiji nepokoj ne oćutih do danas.
Ovo je ona, rijeh, tjelesi ka vlada,
   za prvi koju grijeh na saj svijet bog zada.
Ter se plačne čuju s jadovi suzice,
   gdi majke tuguju i plačne udovice,
i od tužnijeh sestrica ke bratju izgubiše
   ter blijeda sva lica suzami poliše;
vaj ter su (ne mali) žalostni jadove,
   drag draga gdi žali a u suzah svak plove.
I počeh gledati vrh robstva vrh toga,
   mogu li oznati od drazijeh gdi koga;
i poznah za dosti u tomuj vaj mnoštvu
   razlike mladosti i starijeh u robstvu,
jednaga u stadu, što bješe plijenila
   u našemu gradu prijeka smrt nemila.
Meu mlados ostalu tuj poznah jadovan
   i Krista i Lalu, ter ostah mramoran,
gdi u pored hođahu, roneći suzice,
   i smrtne nošahu na grlu uzice,
čijem veže svakoga nagla smrt i puti,
   odluku od boga kad godijer oćuti;
ki uzao ni vez taj nije moć razdvojit,
   čijem bude vas svijet saj plamom se ponovit,
mramoran tač stoje i leden kako mraz,
   sve rane ter tvoje povrijeđa svaki čas,
a ti si toli blag, Jesuse ljuveni.
   Jesuse moj pridrag, Jesuse blaženi,
ter čekaš grješnika, jeda se obrati
   prije ner mu smrt prijeka svoj život prikrati.
Neizmjernu tvu ljubav ter mogu poznati,
   gdi nećeš mač krvav s nebesa poslati,
da budeš poklati svijeh ki te kunu tač,
   i u propas poslati, gdi je s trudom vječni plač,
vaj neka te duše tač tvrde od grješnik
   i cvile i tuže u pakli po vas vik;
zemlja, lijes i kami, zač ne vijem moj bože,
   i nebo zvijezdami gdje trpjet to može,
suzami ter sve toj neće se satvorit
   ali pak bože moj vas svijet se oborit,
vaj, svijet se oborit, kako bi hotil sud,
   da bude poklopit grješnike za zlu ćud,
neka svijet ne čuje človječe neharstvo,
   gdje kune i psuje toj tvoje božanstvo;
zašto je strašna stvar, da človjek zlosrdi
   zlobno te za nehar psujući pogrdi,
spomene od smrti a neće učinit,
   ka ga će rastrti i u pepeo rasčinit,
i da će vrijeme doć, kad se će rastvorit,
   i kad se neće moć za zledi pokorit,
ni grijeha rijet svoga ni da se pokaje
   jaki sve od boga tko u zabit ostaje.
O srce mramorno, vaj srce ledeno,
   o srce jadovno, vaj srce kameno,
što se saj led i mraz u tebi njeguje,
   ter boga i božju vlas priklono ne čtuje?
što je taj tvrdina u tebi ostala,
   vrhu svijeh živina, što je narav sazdala,
ter nećeš omekšat, kako bi razlog ktio,
   i onomu hvalu dat, ki te je satvorio?
Moj oče nebeski, o višnji vladaoče,
   o kralju anđeoski i stvari svijeh stvorče,
sva hvala i slava samomu se tebi
   bez konca sazdava u višnjijeh na nebi.
Nebeske države sve od zgora nad nami
   hvale te i slave jednaga s zvijezdami;
ne samo višnji dvor hvalu ti sazdava,
   ner jošte svaki stvor razlika narava,
sve zvijeri, sve ptice, hvalu ti sazdaju
   i k zemlji na nice prid tobom padaju;
sva dubja, sve trave, sve vode i kamen
   hvale te i slave, u vijeke i amen;
svi brijezi, sve gore, rudine i polja,
   s ribami sve more, svi otoci do školja;
slavi te i hvali u mnoštvu, moj bože,
   i vas stvor ostali, koji se rijet može,
stvoren'je ter svako, koje ti objavi,
   slavi te prislatko s goruštom ljubavi.
Još dusi prokleti, ki u paklu vijek traju,
   moj bože prisveti očito poznaju,
stvoritelj da si taj, po riječi ki stvori
   s nebesi vas svijet saj i pakal ki gori,
i da ćeš jošte prit u oblacijeh prislavan,
   po plamu ponovit ovi svijet pritaman.
Moj bože blaženi, prid tobom ter trepte
   svi dusi pakljeni od jame proklete,
i velmi tuguju pakljene sile sve,
   kad godi začuju mjentovat ime tve;
ali križ prisveti kad čuje đavlja vlas,
   na kom se propeti tvoj sinak da za nas,
na nica padaju, o slavni bože moj,
   zač svasma poznaju, da je Jesus sinak tvoj,
ki se tuj poboli, nam zdravje želeći
   ter dragu krv proli, nam zdravje želeći;
i s tvojom oblasti pak slavan pristupi,
   od vječne propasti ter vrata razlupi,
ter slavna vlas svoja i svoja usilos
   sužanstva bez broja izvede na svitlos.
A človjek vajmeh sam stvoren'je mimo sve
   zabivši strah i sram, pogrdi ime tve!
Tijem čudno u sebi razbiram ovuj stvar,
   što človjek tuj tebi pokaza zlu nehar,
ter bože blaženi ne pošlješ ti sada
   vrh nas plam ognjeni i krupe od grada,
i š njimi daž krvav, sumpor i crnu mas,
   človječi da narav oćuti tvoju vlas,
da človjek može rijet: pravi je sud hotil
   onogaj, ki je svijet s nebesi satvoril,
uzmnožna svoja vlas za zlobu prokletu
   zgar posla vrhu nas zlosrdu osvetu,
i pride brijeme toj, da plača ne lipše
   i vječni nepokoj neka nas pedipše;
stvoritelj pravi naš, koga smo psovali,
   posla nam krvav daž i ovi trud ostali,
neka se dreseli svaki nas vijek vijekom,
   ki ga smo prokleli poganskijem jezikom,
a zvjere divjačno poznava božju vlas
   ter hvalu intačno dava mu svaki čas.
Latinko velika, tebi se jur sada
   sva ovaj prilika s boljezni priklada;
zač si ti sama taj, neka t' je toj znati,
   rad koje plačni vaj krstjanstvo sve pati.
Latinko prikrasna, zao sanak zaspala,
   probud' se iza sna, dvigni se iz kala.
Dosta se s' gojila u gnusnu ležeći,
   jak svinja pritila žirom se toveći.
Molim te boga rad, sliš' tužan uzdah moj,
   hrlo se dvigni sad i skrati sanak tvoj,
i krioce sve razim' ter vajmeh sred krila
   pjesancu ovuj prim', koja t' se posila,
koja je sijeh dana od mene neboga
   u plaču skladana s naredbom od boga.
Tijem otvor' tve uši i stani vrh sebe,
   svaki stvor gdi tuži prid bogom na tebe.
Zač tvoje neharstvo i tvoja oholas
   ne haje božanstvo ni božju moć i vlas,
i ti si najveća na svijeti ostala
   stontina smrdeća svijeh grijeha i zala;
i taj smrad u tebi, ki se je uplodil,
   bogu je na nebi i svetijem dotrudnil;
žalosti i tuge ter neće lipsati
   od glada i kuge i boja i rati.
A sama čini sud, hoće li na svijeti
   od tebe tolik trud višnji bog podnijeti;
zač se ne pristoji, zašto je grjehota,
   u gnusnu da stoji taj tvoja ljepota.
Zač nije tvoja čas, da gnusiš u kalu
   gizdavi tvoj obraz i svu put ostalu,
zašto si gospoje vaskolik ovi svijet
   u vesel'ju stoje vladala mnogo lijet;
a sada tva hvala i s dikom oholom
   u gnusu ostala nesrjeći pod kolom,
od Nila ter rijeka ni vode ostale
   ne bi te do vijeka od gnusa oprale,
razmi plač i suze, bogu se moleći,
   konopac i uze na grlu noseći.
Da sam bog na nebi po svojoj milosti
   sgriješen'je sve tebi i tvoju zled prosti!
Zatoj mi rec' malo: što srca ne spraviš,
   isprazna pohvalo, ter boga ne slaviš,
ner većma tko more u tvojoj državi,
   kune ga to gore bez nijedne ljubavi.
Zatoj se ustavi, nemoj ga kleti tač,
   zač ve se jur spravi s nebesa krvav mač,
s kijem će bog poslati rasrdu i gnjev svoj,
   da bude poklati s državom kotar tvoj.
Vaj što li ne bude poklati krvav mač,
   sve će toj poznati s tužicom grozni plač,
u tužbi i u mukah po sve dni trudeći,
   tuđinom u rukah u robstvu služeći.
Ne samo krstjanom stati ćeš na službi,
   ma jošte poganom u plaču i tužbi.
Zač ve se korablje s istoka spravljaju,
   i kopja i sablje, da tebe karaju
i plijene i robe; zač hoće božji sud,
   za grijehe i zlobe da trpiš tolik trud,
ter ti će bit zaman po tom se kajati
   i obnoć i obnoć tvoju zled plakati,
zač veće ni kamo vuhovat ni tlapit,
   ni sjemo ni tamo repom se podštapit;
ter žalos i tuga, smišljaje taku stvar,
   tko t' je prije bil sluga, da t' je sad gospodar!
Zašto bez razloga u tebi manen bijes
   i svetijeh i boga proklina u nesvijes.
A sad te ja molju, jaki sve gospoju,
   da ne imaš zlu volju na pjesan na moju,
usilan zač sam bio, prišlo je pravo rijet,
   da ovo što sam pio, priz volju budu pjet.
Zač naglos vaj prijeka od njekuda priješi,
   ter s moga jezika tvr' uzao odriješi,
i usta otvori, oh, neka u pjesni
   jezik moj govori tolike boljezni,
koje te čekaju za grijehe i zlobe,
   u tuzi i vaju da tebe oznobe.
Zatoj nije za ništa od mene rič ovaj,
   ner ti se naviješta očiti plač i vaj,
neka pak ne mož reć Latinka neboga:
   ne mogoh ljubav steć ni milos od boga,
ter ne bi nikoga pod nebom na svijeti,
   da moj plač prije toga i žalos navijesti;
ter bih zled parjala, velmi se boleći
   i moj grijeh oprala suzice roneći.
Tijem dvigni glavicu i u gnusu ne sjedi,
   ter ovuj zdravicu, kako znaš, ocijedi,
koju ti posila Latinko, vajmeh, sad
   istočna sva sila i sjever i zapad.
Ljuta je i gorka, pravo se može rijet,
   nu je malo još roka, da ju ćeš svu proždrijet,
da ju ćeš svu proždrijet ter vidim u duhu,
   da će sva izgorjet sirova uz suhu.
Zatoj me grozni plač, Latinko, sustiže,
   sve srce tužno tač da željno uzdiše;
zač priješi plačni dan, neka t' je toj znati,
   da s krivcem pravedan jednako zlopati.