Pjesanca suda napokonjega
| Pjesanca suda napokonjega autor: Mavro Vetranović |
Kolik je ljetnji dan i duga zimnja noć,
ne more tihi san na oči moje doć,
nit me trud ostavlja ni čemer priljuti,
ner mi se ponavlja nepokoj minuti,
da vajmeh svijes moja s večera do zore
tihoga pokoja prijati ne more,
i od zore dan bijeli do sunca zapada
plačno me rascvijeli, da srce ispada,
trpeći tolik trud ki nije moć izreći,
tvoj bože strašan sud u sebi misleći;
ter što ću da pišem u plačne me pjesni,
gdi jedva uzdišem od velje boljezni,
gdi obnoć i obnoć taj čemer i tuga
korijepi vajmeh van me srce iz kruga,
svaki hip i svak čas slišaje nad nami
toliko strašan glas pun plača s tugami,
pun tužna poraza, moj život ki čuje,
anđelska iz glasa gdi trublja klikuje,
triješteći s nebesa: ostavte vječni san,
sva mrtva telesa, ustante zemlje van,
zove vas bog slavan, ki grede da sudi
s razlogom pripravan svaku vrst od ljudi.
Tijem mi se rastvora svaki zglob u kosteh
jak ribi van mora trepteći na osteh,
i javi i speći, svak čas bez pristanka,
tolik trud misleći od sudnjega danka,
najliše od straha, tko će živ ostati,
kad mrtvi iz praha budu se dvizati,
taj mrtva telesa, ka će bit sva cijela,
vodeći od mesa, kako su prije bila;
lje blijeda, lje žuta, lje tužna i mračna
od jada priljuta i truda priplačna.
Zač mrtve te kosti kad budu ustati,
lje će [sve] žalosti i tužbe ostati,
ke tužbe nitkore pod nebom na svijeti
jezikom ne more po vas vijek izrijeti.
Sve od svijeta vesel'je zač se će prikratit
i u plačno dresel'je s boljezni obratit;
zač neće nijedan grad pod nebom ostati,
ki neće rat i glad i pomor poznati.
Sve more, sva polja i od mora svaki kraj,
svi otoci do školja ćutit će plačni vaj
od morske vaj smeće i od mutnijeh valova,
človjeku gdi neće lipsati jadova,
ter svaki živi duh od človječje družbe
priti će blijed i suh od tolike tužbe.
Još se će poboljet svaki duh živući,
i smrti poželjet u suzah plovući,
sunačce nad nami krvavo videći
i mjesec s zvijezdami u mraku stojeći,
ter sunce neće sjat rad tužne pomrake
i mjesec neće dat svjetlosti ni zrake.
I k tojzi pomraci priti će velik vaj,
zač tmasti oblaci prikrit će vas svijet saj;
a kamo magline s pomrakom i tmasti,
sva polja i ravnine koje će popasti,
i brijege i gore, svudi po sve strane,
i sinje sve more bez zrake sunčane!
Ter neće nitko moć, videći tolik trud,
što je dan što je noć, učinit pravi sud!
Još ne vijem od jada, tko će živ ostati,
zgar krupe od grada gdi budu padati,
i gdje će dažd krvav s kamen'jem dažditi,
človječja da narav tužbe se nasiti,
i ostalo živuće da plačno u tuzi
u suze privruće jadovno prosuzi.
Tko li će na svijeti, moj bože jedini,
od straha pozrijeti k nebeskoj visini,
s pramenom nad nami tolik broj videći
od zvijezda s kudami po nebu leteći;
a mnoge na tli zgar s neba će padati
za toli plačnu stvar, ku nije moć zbrajati!
A kamo gromovi i mun'je ognjene
i strašni trijeskovi, da trudan duh svene!
još vajmeh na svijeti živ človjek budući
da želi umrijeti tolik trud misleći;
zač neće bit doma ni zida na svijeti,
kako prut od groma ki neće treptjeti!
Tužnije jadove još tko će pobrojit,
svi od svijeta gradove gdi se će oborit;
toliko trudan vaj ter se će vidjeti,
kad pride rasap taj svijem ljudem na svijeti.
K tomuj bih rad znati, tko ne bi prosuzio,
gdi neće ostati u zidu kamen cio;
na zemlji ni u zidu, ner se će sve stući,
sve tužbe da obidu svaki duh živući;
od truda i vaja kamen'je gdi puca
i gdi se razdvaja meu sobom i tuca.
Tužbe su priplačne još vajmeh smišljati,
sve zvijeri divjačne gdi se će sastati,
ostaviv planine dubrave i luge,
prišad u ravnine od vaja i tuge,
s pitomijem ter će tač jednaga u družbi
s cvijelen'jem grozni plač skladati u tužbi,
skladaje tužan glas po svojoj naravi,
da trepti svaki vlas človjeku na glavi.
Tijem javi ni speći ne može svijes moja
u sebi misleći prijati pokoja!
Tko da se ne smuti u sebi, bože moj,
kad vajmeh oćuti rikan'je strašno toj,
strahoću toliku vidivši na svijeti,
vaj kojoj priliku ja ne vijem izrijeti,
gdi kako maneno zvijeren'je sebe van
u stadu takmeno skita se noć i dan,
ter vajmeh od jada sve u tužbi ostaje,
a žeđe ni glada nijedna stvar ne haje.
Vaj bože, vaj bože, za toj bih znati rad,
procijenit tko može toliko plačan jad,
u stadijeh gdje hodi zvijeren'je divje toj,
i s tužbom provodi čemeran život svoj;
a neće na volju vukovi ni lavi
dobitak da kolju zlosrdnom naravi,
o tuzi priljuti ner se će zabavit
i običaj minuti s jadovi probavit.
A kamo tužice meu tužbe ostale,
letušte sve ptice velike i male
gdi se će sastati, u jata leteći,
i od truda jadati pokoja želeći,
i ke su od grabše i ke su blagosne,
neće se po na se razlučit žalosne,
u jatu ner takoj kad budu sve biti,
svaka će narav svoj od truda zabiti;
ter vajmeh plah sokol ni orao okrunjen
neće bit tač ohol zlosrdja napunjen,
golube i grlice da kolje i davi
i ostale sve ptice da nokti krvav i.
Tko li će još vaje tolike izreći,
grifone i zmaje, arpije videći
združene u jatu, gdi takoj u družbi
svaku vrst perjatu vaj slijede u tužbi,
ćuteći tolik vaj, skončan'je videći,
i od straha vas svijet saj prid sudom trepteći.
Nadmeno pak more s plimom će vajmeh prit,
planine i gore tere će sve pokrit;
žalosti ter take nije bilo po vas vijek!
Vodice ni slatke neće bit ni za lijek;
toj ribnjoj naravi velik će strah dati,
po pustoj dubravi kad bude plivati
od ribe vrst svaka, ter neće vidjeti
ni vaoga ni braka nigdjere na svijeti,
ni koralj crveni ki more sazdava,
ner morske zeleni razlika narava,
od planin i od gora koje se bez vode
po kopnu kraj mora i goje i plode.
Još ko bi svoj obraz ne polio suzami,
priplačni taj poraz da vidi s tugami,
gdi ribe plivaju po pustoj dubravi
u tuzi i vaju s vukovi i lavi,
i zvijeri ostale ke nije moć izreći,
velike i male kon sebe videći.
Mnim, da će ribe rijet: kamo smo mi zašle,
ovo smo drugi svijet plovući mi našle!
Vaj kamo zajdosmo iz slana mora van,
ter ovdi najdosmo u gori plačni stan!
Mnim još će cvileći uzdisat od tuge
svijeh strana videći dubrave i luge,
i trave posušne i grmje ostalo,
priplačne i tužne, veliko i malo;
i bil'je i rakitje i ostale voćke,
i razliko cvijetje ko ne ima prilike
u vodi u slanoj, gdi ribe prije toga
slijeđahu narav svoj po daru od boga.
Mnim još će rijet ribe: nije nam gdi počinut,
prišle su pogibe, svijetu je poginut;
prazan svijet ostaje i on čas prihodi,
da se sve skončaje po kopnu i vodi.
Slano će pak more odkriti planine,
brijegove i gore, polja i ravnine;
ter se će vratiti u prjednji bitak svoj,
i život skratiti živini živućoj.
Vaj sve će izdahnut što živo kopore,
a pak će prisahnut do kaplje sve more;
i slatke sve vode, ke vajmeh zemlje van
tekući ishode i obnoć i obnoć,
sve se će prisušit prid pravdom prid pravom
i sebe razdružit s vodenijem naravom.
U tojzi nezgodi ter svaka stvar živa,
po moru i vodi što lazi i pliva,
neće moć shraniti u vodi život svoj,
ner se će staniti na zemlji suhotnoj,
na kopnu ležeći svudi po sve strane,
vodice želeći i slatke i slane.
Ter tko će izreći žalosti tolike,
na kopnu videći nakazni razlike!
I ribe ostale svakoga narava,
velike i male, što more sazdava!
Gdi groze i cvile, dahteći mora van,
i s duhom se dijele, videći sudnji dan!
Tijem tko bi kamen bio, recte mi svi sada,
da ne bi prosuzio gorčije od jada,
toliki nepokoj u sebi misleći,
ki trudan život moj ne može izreći,
od tužbe žestoke i plačne nevolje
videći otoke, mrkijente i školje,
i sjeke strana svijeh, znane i neznane,
u morscijeh valovijeh koje su prije prane.
Ter brijezi i gore svud se će vidjeti,
gdi je bilo prije more svijeh strana po svijeti;
ter će brak prisahnut, ki plodi morski kraj,
i riba izdahnut, kad pride danak taj;
ter će bit posušno, gdi je more prije bilo,
lje plačno i tužno morem se stvorilo;
nakazni ter take biti će svijeh strana,
bez vode bez slatke i bez mora slana;
i s božjom oblasti, za čudo ne malo,
mrtvo će sve pasti što je živo ostalo.
Neće bit človjeka, ni zvijeri ni ptice,
zač će sve smrt prijeka privrnut na nice.
Nu život moj trudi, misleći tolik vaj,
pustošan bez ljudi gdi će ostat vas svijet saj,
bez slatke vodice, bez slanoga mora,
bez zvijeri, bez ptice, od ravnin i od gora;
bez ribe napokon, zač će sve lipsati
i smrti pod zakon priz volju pridati.
Nu ne vijem vajmeh sad, tko može izrijeti,
toliko tužan jad, ki će bit po svijeti,
gdi se će razgnjiti sva mrtva telesa
i taj će smrad priti do višnjijeh nebesa!
Vihri će pak silom svijeh strana po svijeti
s korijenkom i žilom svu zelen podrijeti,
da nigdir na svijeti zelene travice
neće se vidjeti ni od grma granice,
poljem i ravninom ner se će u tuzi
sve svrnut gori dnom dubrave i luzi,
do lista travice ner će sve poginut,
da noga od ptice ne ima gdje počinut.
Zač će taj vihar plah svudi, po sve strane,
popražit sve u prah, da ništar ne ostane
od luga i dubrave u polju i gori,
od bil'ja i trave, sve što sam bog stvori;
ledinom ter stoje bez ploda vas saj svijet,
zemlja će sve svoje zelence poželjet.
Trudna je misal taj razbirat, vaj meni,
gdi se će vas svijet saj rastavit zeleni,
i od voća i od ploda i od stabar i od trava,
i od svijeh naroda ljudskoga narava,
bez rijeke, bez blata, bez bistra jezera,
bez srebra, bez zlata, bez bijela bisera,
napokon bez rude, ka se je kopala,
velik plač i trude ka je svijetu zadala,
lakomos gojeći s početka do danas,
u oružju zvoneći, splesavši razlog vas;
lakoma ter sila, kako zna višnji bog,
nogom je skljusila i pravdu i razlog,
ter nije moć sud pravi nigdjere vidjeti,
ner se svud krvavi oružje po svijeti.
Moj bože, togaj rad učini ruda taj,
rat nemir i nesklad da vlada vas svijet saj.
Tijem sada mislite razbludni svi ljudi,
ki vajmeh živite s raskošom u bludi,
za sabrat iman'je ki mnozijeh cvijelite
i tuđe vladan'je oružjem dijelite,
što ćete tadaj reć, kad vaše sve kosti
u smradu budu leć grdobno za dosti,
po zemlji van groba, od mrtvijeh gdi nije stan,
kako se podoba da je človjek ukopan?
gdi vam će bit dvori polače i stani
i bijeli mramori sa zlatom pengani?
gdi vam će bit vrti s razlikom zeleni
i konji i hrti i viri studeni
od bistre vodice, gdi se su gojile
mirisne travice i s cvijetjem plodile?
Misleći tko more još suze ne ronit,
gdi se će sve gore s brijegovi oborit,
ter se će sravnati, u trudu da takoj
svasma se zlo pati u stvari u svakoj.
A pak će na svijeti toli poraženo
u istoku izvrijeti jezero ognjeno,
u kom će isteći gorušti plamen taj,
koji će požeći i spražit vas svijet saj;
i s desna i s lijeva i ostale sve strane
stvar mrtva ni živa da nigdir ne ostane;
ner će svijet skončati živući taj plamen
i u prahu ostati zemlja, lijes i kamen.
Tijem kad se spomenu, kako će srda taj
u živom plamenu popražit vas svijet saj,
ne mogu suzice uzdržat u glavi,
od velje tužice moj se duh zatravi;
ter tako u trudu plačnoga rad vaja
sam sebe zabudu, da ne znam tko sam ja;
ter kako zatravljen, ter kako nesvijestan,
ter kako vas smamljen, aliti vina pjan,
ostanu kako pjan, svijesti se dijeleći
i obnoć i obnoć strašni sud misleći.
A kamo glas oni, a kamo strašan glas,
nada mnom ki zvoni u trublju svaki čas,
s velikom žalosti ki vajmeh govori:
mrt[v]ačke vi kosti dvižte se sve gori,
zač grede uzmnožan bog i sudac pravi
činit sud razložan človječjoj naravi,
toj trublji na posluh ter će svud po svijeti
od mrtvijeh svaki duh tijelom se odjeti.
Tko ne bi svenuo, vas trepteći kako prut,
na toli strašan glas jadovit i priljut,
tolika videći neizmjerna čudesa,
zemlje van vrveći sva mrtva telesa,
gdi se će poznati i drazi i mili,
i u tijeli sastati kako su prije bili!
Vaj tuj će poznati, gdi bude mnoštvo toj,
i otac i mati od srca porod svoj;
i porod rodjake od krvi i od ploda,
od vrsti od svake razlicijeh naroda.
Svoj vrsti na svijeti još se će tuj takoj
na prseh vidjeti vaskolik život svoj,
ter se će poznati, tko je prav, tko li svet,
i tko će ostati osuđen i proklet,
Misal me lje hini, gdi će stat mnoštvo toj
u maloj dolini, komu se ne zna broj,
svi od svijeta narodi zajedno gdi će prit,
ke človjek rasplodi, odkli je stvoren svijet!
Nu slavni moj bože, nu stvorče stvari svijeh,
sve tvoja vlas može po djelih otajnih,
pokle si nebesa satvoril i saj svijet,
i taj se čudesa po tebi mogu rijet
da su tač sazdana potajno po tebi,
taj mala poljana da uzdrži na sebi
narode tolike, kojijem nać nitkore
u broju prilike, moj bože, ne more,
razmi ti ki si sam pun hvale i slave,
ki otvoraš višnji kram i višnje države,
ter slavan ishodiš ter sobom, bože moj,
nebeske izvodiš kriposti i dvor tvoj,
u oblacijeh prislavan na duzi sjedeći,
ovi svijet pritaman pun zloba videći,
da sudiš pravedno i mrtve i žive,
na skupu zajedno i prave i krive,
neka se svijet ovi, kako se podoba,
po plamu ponovi i očisti od zloba.
A pravda i tvoj sud vijem da se ne krati,
pravedno za svoj trud svakoga da plati;
nu ne vijem od tuge što ću ja tadaj rijet,
u oblacijeh vrh duge da prideš na saj svijet
svom višnjom kriposti nebescijeh dvorana,
u većoj svjetlosti ner li je sunčana?
Koli će tadaj bit, o višnji bože moj,
grješnikom strahovit s pogledom obraz tvoj;
a pravijem toli blag i toli umiljen,
ugodan i pridrag zlosrdjem razdijeljen!
K tomuj duh moj muči u misleh i trudi,
kad anđel razluči od dobrijeh zle ljudi,
ter duše izbrane dostojne svoj slavi
da se sve sahrane ob desnu postavi,
a s lijeva sve zlobne s velikom žalosti,
koje su podobne pakljenoj tamnosti:
kolik će grozni plač ukladat te duše,
od dobrijeh ke se tač na lijevo razdruže!
suzice roneći kolik će prijat trud,
ob lijevo stojeći, čekavši strašni sud,
i trudne i mučne i jadne za dosti,
i svasma razlučne od višnje radosti!
U plaču gdi takoj, toli rascvijeljene,
čekat će konac svoj s blaženstvom diljene,
gdi neće moć uteć, ni skrit se ni uvrijeti,
ni od boga milos steć ni himbom oprijeti,
prid sudcem sve stoje, da bi se odkrile
za zlobe za svoje koje su stvorile;
i ufan'ja nijednoga neće moć prijati,
pred sudom od boga da im se sud skrati,
čekaje tužni čas, kada će upasti
u toli strmen jaz pakljene propasti.
A kamo strašni glas pun jada i tuge,
kad klikne božja vlas sjedeći vrh duge:
prokleti ko ste vi za zlobe od mene,
u vječne pođte svi žalosti pakljene,
gdi je plač i tužba i uzdaha za dosti
i skržit od zuba i vječne žalosti;
gdi neće nitko vas bez konca i amen
pozrijeti moj obraz ni moj hip priblažen!
Mnim, da će potreptjet prid vihrom kako prut
nebesa i vas svijet, kad budu toj začut!
Toliko grozan plač, tko li će izrijeti,
kad anđel krvav mač tuj bude podrijeti,
zgoneći u taj čas dušice suđene
u ognjenu tuj propas od jame pakljene,
ku zemlja otvori, sud boži hoteći,
crna mast gdi gori i sumpor smrdeći;
ter će jaz proždrijeti sve grješne dušice
i u propas zanijeti od vječne tužice.
Gdje će plač prostrijeti i u tmastoj mrklosti
neće moć pozrijeti sunčane svjetlosti,
u tijelu i u duši u paklu da takoj
cvijeli se i tuži i ćuti nepokoj;
roditelj gdi sina ali sin rodjake
s prikorom proklina u psosti razlike,
kunući hip i čas, kad su se rodili,
i od svijeta hitru vlas, s kom se su gojili,
u priplačne pjesni, ke nije moć zbrajati,
od velje boljezni ke ću sad parjati,
neka se ustavi ovi plač priljuti,
i svasma zaglavi nepokoj minuti,
bez tuge i vaja ostaviv zlotvore
da vrata od raja dobrijem se otvore.
Nu ne vije život moj, ni javi ni speći,
vesel'je slavno toj svršeno izreći,
koje će tadaj steć pravedni u taj čas,
kad bude sudac reć u toli smiljen glas:
pridite pravedni u moje kraljevstvo,
gdi ćete po sve dni uživat blaženstvo!
pridite u moj kram, urešen i slavan,
od vijeka ki je vam obećan i spravan!
gdi ćete pribivat bez tuge i vaja
i slavu uživat s vesel'jem od raja.
Ter će plač priljuti i tužno dresel'je
tuđer se svrnuti u rajsko vesel'je,
s tolikom radosti ka će tuj nastati,
ku mojoj slabosti ni dano zbrajati;
s tolikom svitlosti ka će zgar sinuti,
i s božjom milosti pravedne dvignuti
vrhu svijeh oblaka, blaženi gdi je dvor
i polača rajska od boga čudan stvor.
Lje kad se dvignuti svi budu jednaga,
pjesan će kliknuti taj družba pridraga:
svet, prisvet i blažen, jedini stvorče naš,
po vas vijek i amen svakoja ki vladaš;
blaženi i on čas meu djela ostala,
kad nas je tvoja vlas na saj svijet sazdala.
Tuj se će sva sastat vesela taj družba,
gdi neće veće znat što je plač i tužba
u višnjemu kramu, u slavnoj državi,
goreći u plamu od vječne ljubavi.
A svijet će ostati opušten svasma tač,
i smrt će spasati od bedre luk i trkač;
zač veće nigdjere neće se na svijeti
ni ptica ni zvijere ni človjek vidjeti,
ni nijedna stvar živa, na kopnu ni u vodi,
što leti i pliva, što ljeze i hodi.
I svijet će biti tad bez nijedne ckvrni čist,
jak čisti gristalad i od zlata čista list!
K tomuj se neće znat godišta ni ljeta,
ni se će tko nadat skončan'ju od svijeta.
Vječni će biti dan, sunce će sve sjati,
nu ne vijem noćni san gdi se će tajati,
vrjemena ni roka zač neće bit tadaj,
ni sunca istoka, ni tmasti zapad taj,
s kijem sunce zahodi, bio dan kad mine,
a jutrom ishodi u istoku i sine.
Ter zapad ter istok neće mrak poznati,
i stat će na jedan rok po vas vijek i sjati,
bez sinjijeh oblaka, bez snijega i dažda,
bez tmasta pomraka, bez slane, bez grada.
Tolike svjelosti ter tko će scijenit moć,
kad s božjom milosti stlači se tmasta noć,
kad vječni dan svane protiva naravi,
ter se s tmom rastane po božjoj ljubavi!
Nit se će vidjeti jutrnja danica,
da zorom posvijeti gusarom stražica,
ni zvijezde ostale, kijem slaba svijes moja,
velike i male, ne može znat broja.
Svjetlušta taj kripos zač zvijezdam ostalijem
vazet će svu svitlos, velicijem i malijem;
i svjetlos taj će sjat po vrjemena svaka
i sunce neće znat ni misec pomraka.
S načinom pravedno zatoj bih rad znati,
godište naredno gdi se će tajati?
kud li će krovom proć, kad svasma odluči
sunčano kolo oć, kad se š njim razluči?
kako li dan bijeli da tadaj osvane,
kada se razdijeli od zrake sunčane?
kako li tmasta noć tadaj će ostati,
kad mjeseć neće moć promjene poznati?
Gdi sunce sahrani proljetja i ljeta,
i jesen nastani na koncu od svijeta,
i zimnja vrjemena sjevernijem porazom,
mosura ledena gdi neće bit s mrazom!
Gdi li će narav stat razlike zeleni,
ka veće neće dat bez konca po sve dni
ni ploda ni sjeme, ner će tač trajati
neplodna sve vrijeme, gdi se će tajati!
Dim vrijeme čudno toj, ko neće nikadar
skončati konac svoj, toli je čudna stvar!
Moju svijes nejaku tijem ne vijem ja spravit,
toliko stvar tanku da budem objavit.
Tijem činte pravi sud ter ćete svi reći,
da je to velik trud podnesti vrh pleći.
Nu ako me tko pita, kada će toj biti,
skončan'je od svijeta kad li se zgoditi:
nitkor me ne kusi, ner misal privrati,
zač ni ja ni druzi ne mogu toj znati,
razmi sam da bi bil da mu bog objavi,
davši mu svoje dil gorušte ljubavi.
Zlamen'je lje svako kaže se na svijet saj,
u vrime u kratko da će prit danak taj.
Zač je svijet pun zloba, ke človjek zao tvori,
za ke se podoba da u plamu sve zgori,
i da se svijet ovi rad božje osvete
po plamu ponovi za zlobe proklete.
Tijem višnji prihodi i s tobom vas svoj dvor
u slavi izvodi, da sudi svaki stvor,
da veće po vas vijek za zledi prihude
za sjeme živ človjek ostati ne bude.
Zač kad sud odsudi, vaj neće ostati
nijedna vrst od ljudi, ni zemlju plesati;
ter sudac gnijevan taj, ki strašan prihodi,
činit će vas svijet saj da se zla slobodi.
Strašan će prit i doć s nebeske visine,
prognati tmastu noć, vječni dan da sine;
nepravdu videći zlosrdo ner sada,
vas saj svijet cvileći kraljuje i vlada,
u oružju u nagu, ter puna svijeh zala
pri iman'ju dragu pravdu je prognala
pod zemlju na on svijet, ter vajmeh sijeh dana
pravo se može rijet: pravda je prognana.
Nije veće razloga, pravo se ne sudi,
nije straha od boga ni stida od ljudi,
i cijele nije vjere, vrijedni se ne čuju,
dobri se svi tjere, a zlobni kraljuju;
i od grijeha tegote velje se razbiru,
cvile se sirote i na mijeh odiru;
plaču udovice i u tužbi dni traja,
i čiste djevice slobodu strađaju,
djevičnoj mladosti uresnoj najliše
ter nigdjer žalosti ni tužbe ne lipše;
zač taman ovi svijet i rasap zlijeh ljudi
od dijevstva rajski cvijet trga im i prudi.
Drugi je grijeh veći, protivan razlogu,
koji ja izreći od stida ne mogu,
u kom je tolik smrad i nalijep priljuti,
tijem ga ću muče sad od stida minuti.
A kamo oni grijeh, zlosrdja napunjen,
vrh zloba vrhu svijeh neharstvom okrunjen,
ki oca i sina i duha svetoga
i svetijeh proklina i sebe samoga;
ter duh moj ne može procijenit po sebi,
gdi saj svijet toj može uzdržat na sebi,
neharno gdi takoj stvoritelja čtuju,
da tijelo i duh svoj đavolu daruju.
I sva zla ostala, koja se mogu rijet
vaj da su nastala odkli je stvoren svijet,
goje se i plode svaki hip i svak čas,
i mnoge zavode dušice u propas.
Nu s' tvoje biče slao i trude velike,
kimi si pedipsao narode razlike;
slao si rat, slao si glad i pomor, kako znaš,
i svaki plačan jad za zledi i grijeh naš,
i k tomuj svaki trud, jeda kad ostave
loštine i zlu ćud, ter tebe proslave;
da sebe spoznaju, spoznavši da takoj
nečiste parjaju nečisti i grijeh svoj;
ter nije noć ter nije dan, ter nije hip ter nije čas,
odkle je svijet sazdan mogu rijet do danas,
da zloba grješna taj zlijem duhom u družbi
ne vlada vas svijet saj u plaču i tužbi.
To li bi tko rekal, prašaje mene sad,
od kud je istekal prvoga grijeha smrad:
dim, da ga objavi najprvo vrhu nas
u višnjoj državi anđelska oholas,
najljepši božji stvor ter anđel vajmeh sam
izgubi rajski dvor po sebi i taj kram,
oholo misleći: ja ću bit po sebi
s pristol'jem sjedeći najviši na nebi;
pokli sam svjetlji ja, ner pridragi kami,
i sunce koje sja nad svijemi zvijezdami,
vrh zvijezda vrhu svijeh slavan ću gori prit
višnjemu u višnjijeh priličan ter ću bit.
Tijem bože ne ktje toj trpjeti tvoja vlas,
anđela ner stvor tvoj zgar vrže u propas,
ki bješe tač ohol da u pakli pribiva,
od anđela đavol ter se sad naziva.
Nu što ću sad rijeti od prvijeh rodjaka,
kijem bješe na svisti podložna stvar svaka!
Sve imahu na volju, sve bjehu sabrali,
čijem napas đavolju ne bjehu poznali;
a navlaš smrt prijeka ni drugi nepokoj
da vijekom do vijeka ne može život svoj
od tijela rastavit, od tijela toga rad,
ni u zemlju postavit kako ga stavlja sad.
Tijem bože, tijem bože, daj mi znat tve carstvo,
procijenit tko može človječje neharstvo,
davši mu tolik dar, ki ne vijem zbrajati,
za toli malu stvar da život svoj skrati,
od žene u ruke davši se vladati,
svaki trud i muke i sve zlo da pati.
Ti bože človjeka sam sazda na saj svijet,
da tvoja prilika vazda se može rijet;
i rebro od kosti kojemu otvori,
po tvojoj milosti ženu mu satvori,
da je š njime u družbi, i blaga i zbožna,
i njemu na službi da je vazda podložna.
Davši njim tolik dar na[d] tvoje sve stvore,
ki nitko nikadar izrijeti ne more,
meu dobra ostala zemaljski da im raj,
gdi vajmeh do mala kraljeva družba taj;
zač voće prislatko, što za te ti shrani,
u vrime u svako ter ga njim zabrani,
vaj da ga sabljudu, da je cijelo voće toj,
da po tom u trudu ne traju život svoj:
od voća toga slas nu od zmije napasti
učini u taj čas da budu upasti
u tužbe priljute, da nazi u trudu
radosti minute cvileći zabudu;
gdi nazi ostaše, cvileći ter takoj
sve zledi spoznaše i svaki nepokoj.
Ter taj grijeh i nečas i nesreća huda
čini smrt vrhu nas kraljevat do suda,
i svoje neharstvo za grijeh ki obljubi
vjekušte česarstvo na zemlji izgubi,
i paklu otvori na volju sva vrata,
vječni plam gdje gori, grješnikom gdi je plata.
Drugi grijeh na svijeti i zloba bezredna
učini umrijeti človjeka pravedna,
koju stvar misleći ne može svijes moja
ni javi ni speći prijati pokoja.
Ku Abel zled stvori, ter ga tač bratac svoj
jak zvijere umori u gori zelenoj!
Objeruk, svom snagom, zlosrdom naravi,
kljanastom matragom smlati ga po glavi!
Zlosrdo ter toli, s velika priroka,
pravednu krv proli, ne imavši uzroka.
Nu Kain dug plati, svijem dobrom razdijeljen,
i život svoj skrati od svojijeh ustrijeljen;
ter njega u gori jak zvijere divjačno
svoj porod umori jadovno i plačno.
Zač sam bog posla sud s nebescijeh visina,
da prija tolik trud s rođenoga sina,
ustriljen strilicom u gustoj dubravi
ter se tač s dušicom izranjen rastavi.
Mnoga su jošte zla, ka nije moć izrijeti,
za koja bog posla rasrdje na svijeti,
jeda se zli ljudi na pravi put vrate,
ter svoje zle ćudi i zlobe prikrate.
Nu se zled umnoži u grijesijeh i u zlobah,
ter pride prst boži iz oblak u vodah,
ter božja osveta i potop voden taj
učini opeta ponovit vas svijet saj.
Nu se bog smilova ter svojom ljubavi
velik dar darova človječjoj naravi,
človječi skončat plod ter ne ktje po vodi,
iz nova da narod opet se rasplodi,
i ostale živine, kojijem se ne zna broj,
da vasma ne izgine u vodah narav svoj.
Nu ne bi za dosti človjeku na svijeti
vodene žalosti s potopom podnijeti,
moj bože ti isti, što posla potop taj,
neka se očisti od zloba vas svijet saj;
nu malo teče toj, što bože svijet ovi
i pravda i sud tvoj potopom ponovi:
svaki čas i vrijeme zač koje prihodi,
veće se zlo sjeme njeguje i plodi;
zloba se rasplodi svijeh strana po svijeti,
meu svijemi narodi, ku nije moć izrijeti;
u vrime u svako da velje žalosti
ne lipše nikako ni tužbe za dosti;
ni rasap ni šteta od mnozijeh država,
što božja osveta za grijehe sazdava,
kraljevstva ter mnoga gori dnom obrati
pravi sud od boga, neka se grijeh plati,
od kojijeh i danas u naša vrjemena
ostaje pusti glas i s raspom spomena.
O višnji moj bože, nu ljubav taj tvoja
trpjeti ne može, da duše bez broja
u ponor padaju od vječne žalosti,
da vijekom strađaju nebeske radosti;
ter milos ne skrati prijazan tvoja taj,
Jesusa poslati s nebesa na svijet saj,
neka se uputi u tijelo sinak tvoj,
da svaki oćuti s boljezni nepokoj,
sve od svijeta boljezni da bude podnijeti,
s goruštom ljuvezni za narod na svijeti.
Podnese sve muke blag Jesus prisveti,
davši se u ruke grješnikom propeti,
gdi obra smrt prijeku i gdi se umori,
da vajmeh človjeku višnji raj otvori,
da nam da toj carstvo u višnjoj državi,
ko naše neharstvo u zabit postavi.
Potreba dake taj dala je uzrok vas,
sin boga na svit saj da bude prit za nas,
da svojom ljubavi i svojom milosti
narod se izbavi pakljene žalosti.