Prijeđi na sadržaj

Pjesanca smrti

Izvor: Wikizvor
Pjesanca smrti
autor: Mavro Vetranović


Trudna t' je vajmeh stvar čekati hip i čas,
   da smrtni poklisar prida mi tužan glas,
ki hrli i teče za svu moć na pospjeh,
   da meni prije reče: grješniče vrhu svijeh
ostavi bludni san, zač će hip skoro doć,
   ki ti će bijeli dan u tmastu svrnut noć;
tijem dvigni glavicu ter popi' naglo sad
   čemernu zdravicu, s kojom je miješan jad,
koju ti posila, ka mnozijem nije draga,
   s kojom je taj sila, ka vas svijet primaga,
koja je u slobodi ter kud stijeg obrati,
   uzmnožnoj gospodi svoj život prikrati;
i nije taj gospodar što na svijet bog sazda,
   slavan kralj ni česar, ki pri[d] njom ne pada,
ni vitez oružnik, ki za čas bije boj,
   ni pješac ni konjik, ki se ne prida njoj;
i svako gospoctvo, kada se usplaši,
   postavlja u robstvo i u pepel popraži;
i vrime ne gleda, ner kosom ku nosi
   zlosrdo bez reda prid sobom sve kosi,
ter stara i mlada tijem darom nadijeli,
   i tko se ne nada, prjeđe ga rascvijeli;
vaj takoj taman svijet gorkosti napuni,
   gdi vidi ljepši cvijet prjeđe ga obruni.
Sad ne vijem, bože moj, kad bude k meni prit,
   gdi se ću sluga tvoj prid njome ja sakrit?
Zač tko bi sve gore obašal i polja,
   sakrit se ne more, gdi je taj nevolja;
a doli kad pozrim, gdi je dvor pakljeni,
   taj čas se vas stvorim u mramor studeni,
i ostaju kako mraz rascviljen za dosti,
   zašto je taj poraz bez tvoje radosti,
i žalos i tuga i muke razlike,
   i tu je smrt druga ka ne ima prilike;
od svjetlosti tvoje još je tuj lipsan'je,
   i koji tuj stoje, svi gube ufan'je
od tvoje milosti, ka gori pribiva,
   u vječnoj svjetlosti ka suncu odsijeva.
A k nebu kad gledam da uteku u tvoj skut,
   od straha vas predam trepteći kako prut;
ovaki zač zloban, kako sam ja sade,
   nije bože podoban u tvoj kril da upade.
Nu bože pokli ti, jedina kriposti,
   taj pehar da piti, ki sinku ne prosti
ni dijevi blaženoj, ka Isusa porodi,
   kojom se velik broj sužanstva slobodi:
o bože ljuveni, o bože uzmnožit,
   prišlo je i meni zdravicu tuj popit!
Pokli mi ne može vajmeh bit inako,
   pošlji ju moj bože, pošlji ju tutako.
U vrijeme u svako, kad bude k meni prit,
   ljuveno i slatko mislim ju ja popit.
Blaženo zatoj bud' prislavno tve ime,
   zač mi tvoj bože sud prodlji rok i vrime;
ter mene ne umori taj smrtni nepokoj,
   dočijem se pokori od grijeha život moj.
Lje stojim vrh sebe u misleh dan i noć,
   mogu li prid tebe slobodno tamo doć?
Zač ljudi govore (kako se može znat,)
   da vas svijet ne more boljezan tuj sazdat,
dostojna koja jes, da čini človjeka
   tuj slavu od nebes uživat do vijeka.
Nu si sam rekal ti: neću smrt od grješnik,
   ner tko se obrati, živjet će po vas vijek.
Veselo tijem ću stat i obnoć i obnoć,
   i s vesel'jem čekat, moj bože, smrtni san,
ki me će rastavit s telesnom boljezni,
   a s tobom sastavit, o vječna ljuvezni.
Zač si ti onaj slas, ku nitkor na svijeti
   ne može po vijek vas jezikom izrijeti!
Ter tko se nasiti te tvoje sladosti,
   vječne će dobiti s blaženstvom radosti;
jedina taj slados dresel'je ter skrati,
   i tužbu i žalos u pokoj obrati;
i vas trud skončava i svaki nepokoj,
   ki saj svijet sazdava naravi človječjoj.
Zatoj te ja molju, ti meni milos daj,
   da mene na volju nasiti slados taj;
nasiti slados taj, ako mi bit može,
   ku vijekom vas svijet saj skončati ne može,
te slasti neka sit, Jesuse slatki moj,
   k blaženstvu budu prit, gdi je kram i dvor tvoj,
gdi je tvoj dvor i kram u višnjoj državi,
   gorušti gdi je plam od vječne ljubavi;
gdi se plam gorušti s vesel'jem razbira,
   gdi je život vjekušti i gdi se ne umira;
i gdi nas tužna smrt, kada se tamo gre,
   ne može u prah strt, kako nas ovdi tre,
i tre nas i tlači, davši nam sve tuge,
   i u zemlji jednači kraljeve i sluge.
Jesuse prislatki, toga rad na svijeti
   ne marim trud svaki na ramu podnijeti,
ni smrtnu usilos, ka je jača ner li lav,
   ako je tva milos pri meni i ljubav,
koju je moliti, da moj duh izdvori
   blaženstvo dobiti, kad me smrt umori.