Pjesanca san

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca san
autor: Mavro Vetranović


Sliš sad svak boljezan i jade svijeh jadov,
   što meni noćni san pokloni za darov,
ter ćete, vajmeh, čut pojući u pjesni,
   što je tužba i plač ljut s razlikom boljezni,
što je tužba i žalos i ko se zlopati,
   komu čes svu rados gori dnom obrati,
a navlaš, od Boga kad srda pride zgar
   naroda vrh svoga, ko li je trudna stvar,
za mnoštvo od zloba kad projde svijeh strana,
   kako se podoba, da je bičem frustana,
vaj, svaka država da trpi tolik trud,
   da se tač poznava što je s pravdom božiji sud.
Tijem ne bi isprazan, tijem ne bi zaludu
   ovi moj plačni san, ki vidjeh u trudu,
nu ne vijem u ki čas lje bješe prije zore,
   kad vidjeh taj poraz, ki se izrijet ne more,
ter duh moj uzbjesni u sanak moj speći,
   tolike boljezni i trude videći,
od truda ter takoj me srce i sva put
   za tolik nepokoj potrepti kako prut
s tolikom strahotom, ku nije moć zbrajati,
   zač s mojijem životom mnjah se ću rastati
i da će u taj čas živa me na svijeti
   pod zemlju taj poraz tutako zanijeti,
gdi izajde Medžera, ne vijem kom oblasti,
   iz mutna jezera pakljene propasti,
nakazan, vajmeh, taj ter tužno sestrami
   zamuti vas svijet saj u plaču suzami.
Ko li mi gledati jadovno bješe toj,
   gdi bičem pomlati od ljudi tolik broj,
s tolikom žalosti gdi svoj bijes ne skrati,
   sve od svijeta radosti, da u plač obrati
pribijesna taj neman gdi se tač uplaši,
   kako lav okovan kada se razdraži
i kad se spomene od lova i luga
   i gore zelene, ali ti od druga,
ter se bijesan makne od želje ljuvene
   i o sebi razmakne okovi gvozdene
i kako mahnita nakazan strašna taj
   obteče i obskita u bijesu vas svijet saj,
sve vode, sve more, sve otoke do školja,
   sve brijege i gore, rudine i polja
i k tomuj svaki grad, sve župe i sela
   s istoka u zapad obide do čela.
Prosuzi živ kami, procvili život moj,
   gdi po tleh nogami poplesa mnoštvo toj,
mnoštvo, dim, od ljudi razlicijeh jezika,
   da cvili i trudi i tuži do vika
sestrami u družbi, ter tako bijesneći
   sve stavi u tužbi, sve stavi u smeći.
Koji bi mramor bio tvrde tač kriposti,
   da ne bi prosuzio od velje žalosti,
gdi mlade i stare, bogate i uboge,
   kraljeve i česare sve skljusi pod noge,
gdi tlači kraljice, u slavi ke stoje,
   žene i djevice i ostale gospoje.
I vrsta još svaka človječje naravi
   prid njome proplako u taj plač krvavi;
nada sve lje dub moj u plaču tuj staše,
   toliki nepokoj gdi u tužbi gledaše,
njekoga gdi tlači nogami poda se,
   a mnozijeh gdi vlači po zemlji za vlase.
Tužna bi još vidjet, gdi se krv prolijeva
   i gdi se vas saj svijet crnilom odijeva,
još je trud i muka, gdi zemlja plakaše,
   mladjence iz ruka gdi majkam grabljaše,
pri prseh ki stahu u povoj poviti
   i mlijeko sisahu suzami politi,
mladjenac nu od svijeh nijedna zled ne biješe,
   ni smrtni nijedan grijeh, za ki trud podniješe,
ner zloba od otac istočni ali grijeh,
   prije reda na konac privesti čini svijeh.
Tko bi taj tužan stog toliki pribrojil,
   razmi sam višnji Bog, ki ih je satvoril,
mnim prije bi moj jezik od pčela leteći
   pobrojil roj velik u hustu stojeći,
ner duše te mnoge i mnoga telesa,
   Medžera pod noge što skljusi i splesa,
i počeh gledati, jeda ću gdi koga
   očito poznati od mnoštva od toga,
nu da bih ne poznao, očito ke poznah,
   manje bih plakao, pri toga ner plakah;
nu neću za vas svijet ja plačan i tužan
   imena sad rijet od mnoštva tijeh sužan,
zač razlog nije pravi, ni će sud od Boga,
   da duh moj objavi imenom nikoga.
Ni javi ni speći lje odkle stvoren bih
   do sada trud veći ni ćutih ni vidih,
razmi sam ovi san pritužna narava,
   ki velju boljezan bdeći mi zadava,
misleći svaki čas taj poraz i trude,
   hoće li božja vlas, da istina toj bude,
zač, da bi, vajmeh, bio ovi san stanovit,
   mnim, bi se ponovio iz nova ovi svit,
tijem, Bože, ovi sud u milos obrati,
   da toli plačan trud tvoj narod ne pati
i tužbu, ku vidim, ako se rijet more,
   da projde, kako dim i magla vrh gore.