Pjesanca o Jobu
| Pjesanca o Jobu autor: Mavro Vetranović |
Odkle si svijet stvoril, do sada bože moj,
nitkore nije vidil s razmirjem veći boj,
razmi boj od Joba, s kijem se je rvala
himbena hudoba i trud mu zadala;
zada mu trudan boj s razmirjem u rati,
da trudan život svoj u tijelu zlopati;
zada mu tužice i velje žalosti
i sve mu na nice obrati radosti.
Najprije ga oznobi, zač gusa njegove
sve s plijenom porobi u polju volove.
Veće mu još vaje gusari zadaše,
zač mu sve rataje do jednoga poklaše;
taj zamah nu dobi strpjen'je od Joba,
i ne da hudobi vladat se za roba,
niti Job prisveti tuj srdu požali,
na raspu i šteti ner boga zahvali.
I reče: bože moj, blažen bud i slavan,
a ja sam sluga tvoj na svaki trud spravan.
Ti si mi dal bože i tvoja vlas sveta
vazet mi sve može na volju opeta.
S neba se pak spušta ognje[ne] plahosti
usilos gorušta zadat mu žalosti,
da napas prokleta kriposti Jobovoj
ponovi opeta s boljezni pravi boj;
sve ovce u paši ter taj plam toli plah
s ovčari popraži i obrati sve u prah.
Jobova nu duša s božjom se ljubavi
tutako oruža i u taj se boj spravi,
jak vitez pripravan s hudobom boj biti,
venačac prislavan da bude dobiti;
na tojzi protivi ter bogu zahvali,
iz neba plam živi što mu tuj popali.
Ni u tom ga ne može čes hude naravi
rastavit, moj bože, od tvoje ljubavi,
ner li se potvrdi u tvojoj milosti,
ter taj trud pogrdi s velikom kriposti.
Na bi toj za dosti hudobi prokletoj,
Jobovoj žalosti što zada tolik boj,
ner posla na troje kaldeosko posil'je,
tere mu sve svoje plijeniše kamil'je;
kamil'je pognaše gusarske potjere
i sve mu poklaše do jednoga pastire.
Tijem tuga i vaja nu se Job na svijet saj
ništore ne haja i udarac primi taj
u tilak pravi svoj, s kijem bješe pripravan
do groba biti boj, jak vitez prislavan.
Huda čes pritužna ma nu se još spravi,
da Joba za sužna pod svoju vlas stavi,
ter vihar pustinjom svivši se svrh gore
svrnu mu gori dnom polače i dvore,
i u tojzi polači taj rasap od zidov
spraži mu i stlači vas porod od sinov.
Taj rasap priljuti stlači mu sinove,
svi trudi minuti da mu se ponove;
zač tužna nezgoda pakljene naravi
od svoga poroda svasma ga rastavi.
Moj bože, trud veći može li na svijet saj
živ človjek izreći, ner li bi rasap taj,
ki s veljom naglosti, u vrijeme u kratko,
sa svom ga radosti razluči tutako!
Vaze mu dobitak, kamile i volove,
i ostali vas žitak i sinke njegove;
vaze mu sve blago, sa svijem ga rastavi,
ner golo i nago tijelo mu ostavi.
Nu ni taj rasap vas ni trudi minuti
ne imaše nijednu vlas na grijeh ga prignuti;
za kripos jedinu nu s togaj poraza
rastrgnu naglinu, ostrugan, bez vlasa,
po zemlji poniče, vas prostrt ter takoj
skrušeno pokliče: hvala ti bože moj,
sva hvala i slava, jak bogu pravomu,
tebi se sazdava na daru svakomu.
Ti s' bože dal meni i ti mi s' vazel sve,
u vijeke po sve dni blaženo ime tve.
Moljen'je sliš moje, neka se bože moj
ispuni sve tvoje hotjen'je i sud tvoj.
Ni tuj ga trudan boj ne može rascvijelit,
ni od božje duh se svoj milosti razdijelit.
Himbena hudoba nu se još povrati,
da kripos od Joba gori dnom obrati,
i s većom naglosti u boj se pripravi,
da s trudom žalosti veće mu pojavi;
ter Joba blažena hudoba prokleta
učini ranjena s vrh glave do peta,
ranice priljute da puti Jobovi,
sve trude minute jeda mu ponovi,
jeda ga obhine, jeda ga rastavi
od prave istine i božje ljubavi.
Ni taj trud krvavi nu njega ne može
od tvoje ljubavi rastavit, moj bože,
ner ranjen do kosti od česti prihude
s velikom kriposti podnese sve trude,
i svaki nepokoj strpil je u tijeli,
da od tebe duh se svoj moj bože ne dijeli.
I s tvojom oblasti, jak vitez izbrani,
ženskoj se napasti hrabreno obrani.
Kad ktješe taj napas vrhu svijeh napasti
činit ga u propas pakljenu upasti,
ni ženska taj zloba ni čemer priljuti
ne može od Joba stranputnu riječ čuti;
ner ranjen u trudu trud ženom pogrdi
ne rekši riječ ludu, da boga rasrdi.
A kamo tri druzi, himbena narava,
ki prišad u tuzi, da Joba ranava
pohode u gnoju gdi smrdeć leži vas,
dušicu da svoju zavedu u napas,
himbeni razgovor meu sobom spravivši,
jeda Job božji stvor s bogom se razdruži,
u gnoju da takoj vas ranav smrdeći
prikrati život svoj s bogom se dijeleći.
Lje se Job rvaše ter trudan po sebi
višnjemu davaše svu hvalu na nebi,
da ga bog sabljude i da mu da milos,
da sebe dobude i đavlju usilos,
i saj svijet da spleše kripostnom naravi,
ki puti i veže himbenom ljubavi.
Stranputnu nijednu stvar ni zatoj ne izusti,
ter toli slavan dar bog njemu dopusti,
bez konca po vijek vas dušica da svoja
uživa vičnu slas bez rati i boja
u višnjoj državi, gdi je dvor priblažen,
gdi se bog sam slavi po vas vijek i amen.
Dobivši dake boj taj vitez izbrani,
učini da duh svoj strpjen'je sahrani.
Strpjen'je toj dake tko s trudom provodi,
od tužbe od svake jednom se slobodi,
potrjebno kad bude, kad skonča život svoj
ter vas trud zabude pri slavi nebeskoj.
Dim tko se pripravi, da gorko i slatko
strpjeno probavi i u vrijeme u svako,
ter ništor ne scijeni svjetovne žalosti,
ke gori promijeni u višnjoj sladosti.
Jesuse prislatki, slavo milostiva,
pokli se trud svaki strpjen'jem dobiva,
Jesuse blaženi, o vječna ljuvezni,
strpjen'je daj meni u trudnoj boljezni,
rad koje život moj ne može prijati
tihi mir i pokoj bez boja i rati;
zašto je vajmeh moj mimo sve na svijeti
toliko trudan boj, ki ne vijem izrijeti,
ki javi i u sni svak čas me skončava
tolikom boljezni, koju mi zadava.
Razlike nebogu dava mi tužice,
da mnokrat ne mogu pojmiti dušice,
boljezniv lje tako gdi plačno tuguju,
u vrijeme u svako tvu milos klikuju,
i obnoć i obnoć cvileći u suze,
da mi si na pomoć, moj slatki Jesuse,
sve od svijeta boljezni neka ja pogrdim,
pri tvojoj ljuvezni da se vas potvrdim.
Jošte ću sluga tvoj skrušeno moliti,
čin' da ovi trudan boj ja budem dobiti,
boj đavlje napasti, koj me ne ohodi,
u vječne propasti ner li me zavodi.
K tomuj me još bljudi prislavna vlas tvoja
od himbe zlijeh ljudi, kojih je bez broja.