Pjesanca nesreći

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca nesreći
autor: Mavro Vetranović


Nesrećo, družice vaj meni nebogu,
   jur veće dušice pojmiti ne mogu;
zač je moj skončan glas u jadu i tužbi,
   cvileći svaki čas, odkli t' sam na službi.
I veće što jadam, u tužbi stojeći,
   veći trud prikladam, suzice roneći,
jeda hip, jeda čas zgodi se kad godi,
   da me moj plačan glas od tebe slobodi,
od tebe ki sam tvoj, ka me tač nadijeli,
   da trudan život moj bez pristanka cvijeli,
ter vajmeh po vas dan, ter vajmeh po svu noć
   ne može tihi san na oči moje doć;
tihi mir i pokoj još nije moć prijati,
   da prije život moj prijeka smrt prikrati,
ter moj plač i tužba neće me parjati,
   ni tvoja taj družba sa mnom se rastati,
nesrećo družice, prije ner li poginem,
   da od velje tužice daj malo počinem.
Ako se podobi, nemoj me cvilit tač,
   vaj da me ne znobi toliko jadan plač,
plač, tužba i žalos i ostali nepokoj,
   vesel'je i rados gdje strađa život moj,
nesrećo prihuda, gdje toli bolježljiv
   sam ne vijem od truda, jesam li vajmeh živ,
mrtav li vaj hodim, gdje trude velike
   s tobome provodim i tužbe razlike.
Još ne vijem jadovan, koji sam vajmeh stvor,
   stup sam li mramoran, ali sam suh javor?
Trpeći tolik trud, rascviljen i utruđen,
   a ne vijem za ki sud tebi sam prisuđen,
da mi daš nebogu tolike boljezni,
   koje se ne mogu pobrojit u pjesni.
Jur ne vijem tolik broj od ljeta i od godiš
   da trudan život moj za sobom zavodiš,
putem i stranputa svudi te slijedeći,
   da tužba priljuta vrijedi me cvileći,
u gvozdju okovan da od velje tužice
   i obnoć i obnoć prolijevam suzice,
vječni rob i sužan odkli se tvoj zovem,
   bolježljiv i tužan u suzah da plovem,
suzami ter se vas ja nebog opiram,
   to veću svaki čas gdje tužbu razbiram,
rascvijeljen život moj ter željno uzdiše,
   to veći nepokoj gdje me svud pristiže,
ter gorče od jada moj uzdah jadovit
   objestran propada živ kamen na on svit,
srdačce a moje taj čemer gdje ćuti,
   neće se na dvoje od jada puknuti,
niti se podrijeti s korijenkom iz kruga,
   gdje svudi po svijeti slijedi me taj tuga,
ka sada ni po tom neće me ostavit,
   dokli smrt životom bude me rastavit.
Ter javi ni speći ne prijam radosti,
   pri sebi gojeći sve od svijeta žalosti;
ili spim ili bdim, tijem život moj vene,
   pri sebi gdje vidim sve trude pakljene.
Velmi se još bolim, zač vajmeh u vaju
   suzice ke ronim, ne vijem kud padaju.
Vaj nu se meni mni, i pravo mogu rijet,
   da u ponor pakljeni padaju na on svijet,
da moj plač priljuti i od suza usilos
   ne može svrnuti nijedan stvor na milos,
ter nigdjer nikoga ni vidim ni čuju
   kod mene neboga, gdje željno tuguju,
da svojom ljubavi, gdje trudim ja takoj,
   najmanjši ustavi pri srcu uzdah moj,
meu sve zlo ostalo ter nijedan božji stvor
   neće mi daj malo slatki dat razgovor.
Tijem grozno cvijeljen'je zaman je skladati,
   pokli se smiljen'je gori dnom obrati,
ter moj plač krvavi ni uzdah jadovit
   ne može k ljubavi nijedan stvor priklonit,
nesrećo družice, ni tebe ki sam tvoj,
   da od velje tužice slobodiš život moj.
Ako je razlog toj i pravda još prava,
   toliki nepokoj da me tač skončava:
krmi me i vladaj, kako znaš najgore,
   i veći trud mi daj, ner li se rijet more;
zlosrdje toj tvoje ter ni u čem ne skrati,
   da trude sve moje veći trud naplati,
da mogu ja reći od nesreće hude
   podnil sam vrh pleći sve muke i trude;
nesreća družica ne htje me parjati,
   ner mi sve na nica vesel'je obrati;
na nica vesel'je svrnu mi i rados,
   davši van dresel'je, plač tužbu i žalos.
Nu je moja odluka, dokli sam na svijeti,
   sve muke vrh muka strpjeno podnijeti,
i trude vrh truda i svaki nepokoj,
   nesrećo prihuda, pokli sam sužan tvoj.
Toj li t' nije dosta vaj, ki ćutim u sebi,
   živa me ukopaj, molim se ja tebi.
Pod zemljom gdje takoj budeš me kopati,
   čemeran život moj ja budem skončati.
Zlosrdje toj tvoje jadovne naravi,
   pod zemljom tuj stoje neka me ostavi;
zač mi je za dosti pod zemljom poginut,
   neboge me kosti da budu počinut.
Toj bi mi od boga za dosta ljubavi,
   da me smrt neboga s tobome rastavi;
ar bi mi jur bolje prije roka umrijeti,
   ner plačne nevolje, ke trpim, trpjeti,
i trude tolike vrh sebe pateći,
   kojijem ja prilike ne mogu izreći.
S vesel'jem radosti a ti bi spravila,
   kad bi smrt me kosti pod zemlju stavila.
Koliko za sada, nesrećo družice,
   ne mogu od jada sve zbrojit tužice,
ke mi si zadala s početka do danas,
   odkli s' me prijala pod tvoju tužnu vlas;
zač bi prije svijes moju skratile boljezni,
   ner da ih pobroju u plačne me pjesni.
Nu na te ni tebi ja se sad ne tužim,
   ner zvijezdi na nebi, s tobome ku družim,
ka vajmeh isteče, kad se čas prigodi,
   primal'ja kad reče: človjek se porodi,
i pride na svijet saj ter mu se podoba
   slijediti plačni vaj i tužit do groba;
zač zvijezda hoće toj, s kojom se porodi,
   da plačan život svoj s nesrećom provodi.
Vas polit suzami zatoj ću sad počet
   tukući u kami tuj zvijezdu željno klet,
i rijet ću zvijezdi toj, ka vajmeh prisudi
   čemeran život moj nesreći prihudi:
vaj zvijezdo nemila, da bi zgar nad nami
   mrakom sa stvorila među svijem zvijezdami!
Veće ne prijala sunčane svjetlosti,
   ka me si pridala nesrećnoj kriposti!
S tobom se rastala, o zvijezdo, tvoja vlas
   i veće ne sjala na nebi po vijek vas!
Svu krijepos tu tvoju strađala, ku gojiš,
   od zvijezda u broju neka se ne brojiš;
tuj krijepos strađala, jako se može rijet,
   zgar s neba propala od zgara na on svijet,
da veće po vas vijek, podobno ako je,
   ne vidi živ človjek svjetlosti te tvoje;
zač ti se podobi, da te s tom oblasti
   vječni mrak oznobi u tmastoj propasti,
da veće nitkore na svomu porodu
   tužit se ne more na tvoju zlu zgodu.
Zatoj se tužim sad na tebe a tebi,
   što mi da gorki jad gojiti pri sebi,
da cvilim nebog tač u veljoj nezgodi,
   jak da mi bridak mač trudan duh prohodi.
O zvijezdo nezgodna, o zvijezdo pritužna,
   vaj što me slobodna ne učini od sužna!
Vaj što te primože, ter mene na svijeti
   slobodna ne može o zvijezdo vidjeti,
ner li me prikaza nesreći za roba,
   da meni poraza ne lipše do groba;
ter čini taj poraz željno me plakati,
   da želim svaki čas prijeku smrt prijati.
O zvijezdo nemila, nebogu vaj meni,
   nu je smrt zacknila i neće prit k meni,
da prije rastavi od tijela život moj,
   nesrećnoj naravi da nijesam sluga svoj.
Vaj meni nebogu, a ne vijem za ki sud,
   umrijeti ne mogu ni trpjet tolik trud,
o zvijezdo, ter takoj nesreći na službi
   trudan se život moj skončava u tužbi;
skončava i trudi, i obnoć i obnoć,
   i drugo ne žudi ner tijelo k zemlji oć;
a duh moj poslati, jaki sve dragu stvar,
   da mu se trud plati, tuj gdi je poslan zgar,
neka tuj pribiva i tuj se nastani,
   da pokoj priživa, gdje stoje izbrani;
neka se veseli, neka se raduje,
   kad se tuj naseli, gdje sam bog kraljuje,
sve moje dresel'je neka se prikrati
   i u vječno vesel'je da se tuj obrati;
o zvijezdo, vaj meni, da nalijep priljuti
   i čemer pakljeni moj život ne ćuti,
kako ga ćutim sad, gdje čini tvoja zled,
   da vajmeh gorki jad probavljam kako med.
Tijem ako bit more, za ljubav svijeh boga,
   navali sve gore vrh mene neboga;
još vajmeh navali sve s brijezi gomile
   i vas trud ostali i plačne sve sile,
ali me ponuzi srjed morske pučine,
   da svasma u tuzi moj život ne gine,
neka se daj takoj u slanoj toj vodi
   čemeran život moj nesreće slobodi.
O zvijezdo žagorna, zač da je moja put
   od stupa mramorna, slijedeći plač priljut,
koji mi ti zada i sva zla ostala,
   sva bi se od jada i od truda raspala.
Po tom stah na saj svijet, tijem što me ne stvori
   u kamen stanovit, ali me ne umori?
U kamen zač takoj da bi me stvorila,
   ne bi tač život moj u robstvu vodila
nesrjeća huda taj, ka vajmeh za svu moć
   dava mi plačni vaj i obnoć i obnoć.
Veći su porazi, gdje u moje nezgode
   svi mili i drazi daleč me ohode,
vaj mene neboga, ter ne imam u družbi
   od drazijeh nikoga u plaču i tužbi;
i sve sam izgubil i svak me ostavi,
   kojijeh sam ja ljubil jak oči u glavi,
vaj svak me ostavi, gdje u plaču dni traju,
   još mojom ljubavi i mnom se rugaju,
rugaju ne samo, neg mi još svak pravi:
   mi tebe ne znamo ni tvoje ljubavi.
S trudom se zabavljaj i u trudu tom stoje,
   grozni plač probavljaj i trude sve tvoje;
i sam se ti vladaj, kako znaš najgore,
   i od nas se ne nadaj, da t' ljubav bit more.
Muke su pakljene još vajmeh trpjet toj,
   gdje daleč od mene odnose obraz svoj,
vaj meni nebogu, neka ja božji stvor
   ni od koga ne mogu prijati razgovor,
razgovor ljuveni, gdje od truda vas venu,
   strađaje pri meni svu družbu ljuvenu,
ka me je ljubila i koju ljubjah ja,
   a sad je odbjegla od mene daleč tja;
odbježe daleče i mene ostavi,
   i sva se odreče od moje ljubavi,
ter puca živ kami od vaja i tužbe
   gdje se sam suzami opiram bez družbe.
Vaj družbo pridraga, koje te vajmeh tač
   zlosrdje primaga, da te nije na moj plač?
Vaj što me samoga ostavi boga rad,
   cvijeljen'ja ter moga ne vidiš ni moj jad,
ni tužbe ostale, ke mi su za dosti
   jadova zadale i gorke žalosti,
ter ću prije poginut meu sve zlo ostalo,
   ner li ću počinut bez truda daj malo,
neharstvo a tvoje neće se prignuti
   na tužbe na moje ni moj plač priljuti,
vaj da me sadruži neharstvo tvoje toj,
   rascvijeljen gdje tuži čemeran život moj.
Ako se zled koja u meni objavi,
   prijazan taj tvoja da me tač ostavi:
reci mi boga rad, ne stoj tač vrh sebe,
   da prosim vajmeh sad prošten'ja od tebe.
Nu ni u čem vajmeh kriv tebi se ne čuju,
   a toli bolježljiv bez grijeha tuguju;
zač kom se sadružih ja s tobom zajedno,
   u svem ti poslužih vjerno i pravedno,
da nijednu krivinu nijes našal u meni,
   ner pravu istinu i razlog ljuveni,
odkli se sprijazni sa mnome, u on čas
   kad me tvoj priblazni s hitrinjom slatki glas.
Tijem što ću rijet ino, reci mi rad boga,
   nevjerna družino, od neharstva tvoga,
ner s veljom boljezni u plaču mom stoje
   pripijevat u pjesni hitrine te tvoje,
neka zna vas svijet saj, što je plač i tužba,
   i što je trudan vaj, nevjerna gdi je družba;
neka svak poznava, kad moj plač prosudi,
   koga su narava u družbi zli ljudi,
neharstvo ki slijede ter gorče od jada
   onogaj povrijede, tko se zlu ne nada.
Lje vajmeh tko druži s nesrećom zled koju,
   zaman se taj tuži na družbu na svoju;
zač koga postavi nesreća u svoj broj,
   togaj svak ostavi napokon i rod svoj.
Nit se tko boli tač nit se njim tko brine,
   gdje sklada grozni plač da prije pogine;
nesrećna taj tužba ter s kijeme pribiva,
   minuta sva služba pri njoj se zabiva.
A čestit život svoj tko vajmeh provodi,
   drazijem se ne zna broj, koje svud nahodi.
Nu odkli je život moj, vaj družbo pritužna,
   nesreći jadovnoj prisuđen za sužna:
ja ću sam cviliti i uzdisat i plakat,
   i tužbu slijediti i jadat i plakat;
a vi tač svi stojte, kako ste i stali,
   i dobra sva gojte, koja ste prijali.
Slijedite vesel'je, slijedite i rados,
   pri ner vas dresel'je pristigne i žalos.
Tijem se čuj svaki vas nesrećne naravi,
   da vas moj plačni glas ne udari po glavi;
zač nitko na saj svijet, tko se je porodil,
   ne može pravo rijet: ja se sam slobodil
svijeh vaja i tužbe i svake žalosti
   i nesrećne družbe, sve uživam radosti
i miran u goju čestit se zovući
   provodim čes moju u slavi plovući;
sve imam na saj svijet, na volju što bih htio,
   čavao sam stanovit u kolo ja zabio.
Mani je toj rečen'je, ludo je toj reći,
   zač svako stečen'je može se rasteći,
zašto čes što daje, običaj tjeri svoj,
   naumila kada je da opet raspe toj.
Dava nam i dijeli, i kad mi ne mnimo,
   tadaj nas rascvijeli, da pokoj želimo.
Blazni nas i vodi po cvijetju svakomu,
   a pak nas izvodi po trnu dračnomu,
ter naše vesel'je u kratko prikrati,
   i u plačno dresel'je rados nam obrati;
rados nam obraća u gorke žalosti,
   i trud nam naš plača jadovno za dosti;
ter tko se mni blažen slijedit mir i pokoj,
   tutako poražen najde se život svoj.
Tijem družbo ljuvena, s nesrećom zle zgode
   i okorna vrjemena snevarkom prihode
svaki hip i svak čas, kako se vidi svud,
   u tužbi da svijet vas provodi svaki trud.
Tijem ako život moj provodim u vaju,
   druzijem se ne zna broj ki s tužbom dni traju,
ki gore od mene i cvile i tuže,
   i trude pakljene s nesrećom sve druže,
a navlaš gospoda, ki cvile u službi
   kojijem se sloboda promijeni na tužbi,
suzice roneći ter prijeku smrt žude,
   vrh sebe noseći sve muke i trude.
Nu pokli toj takoj čes meni prisudi,
   čemeran život moj do groba da trudi,
ter odkli ne mogu mijenit se na tomu:
   hvalu ću dat bogu na daru svakomu
da svojom milosti daj me tad nadijeli,
   s nesrećnom žalosti kad me smrt razdijeli.