Pjesanca Plutonu

Pjesanca Plutonu autor: Mavro Vetranović

Sračimski i rimski boj iskusit tko je rad,
   Lukan je pisal toj, Lukana išti sad,
tere će tuj čuti, što je kripos od lava,
   što je boj priljuti, ali rat krvava.
Tko li vlas od boja željan je sad znati,
   s koga se sva Troja gori dnom obrati,
pod kojom za dosti i s desna i s lijeva
   hrabrene mladosti u krvi popliva,
Omera pogledaj ter će znat, kako je
   u krvi rasap taj učinjen od Troje;
a uzrok bi Elena, neka [se] po sve dni
   travica zelena po Troji zeleni,
spomene vjekušte neka se mogu rijet
   od Troje pripuste, dokoli teče svijet.
Tko li se sam spravi, da vene i blijedi,
   stijeg tužne ljubavi pođ tjeraj i slijedi;
Ovid'ja pođ legaj od ljuvena djela,
   da t' reče, kako taj peri se zla strijela.
Toj li će tko saj svijet mjeriti s nebesi,
   Euklide toj će rijet, ki se tijem uresi;
Euklida tijem legaj, ter ti će razlog dat,
   kako se mjera taj po tanku može znat.
K tomuj se može reć, da Arkimed vrh toga
   rečene može steć milosti od boga.
Toj li će[š] saznati razloge sve sade,
   kako je zidati polače i grade,
Vitruvja tiho čti, ter ćeš nać po tanku,
   kako ćeš zidati po mjeri stvar svaku.
Tko li će čudesa razbirat nad nami,
   kako se nebesa vladaju s zvijezdami,
Ptolomeo rijet će toj i mnozi ostali,
   koji su razum svoj na razum taj dali.
Tko li će pengati po veljoj tančini,
   i mramor djelati, prilike da čini,
pođ išti Apela, pravo ti ja velju,
   ali Praksitela, ter ispun svu želju;
zašto se može rijet, da mimo njih djela
   ljepša se na saj svijet još nijesu vidjela.
To li ćeš što kovat, pođ išti Vulkana
   ter ti će poslovat taj djela prislavna.
Ako li tko želi labirint zidati,
   tomuj se sad veli: trjebi je iskati
hitroga Dedala, komu je izbrana
   tančina ne mala i vridnos zgar dana.
Tko li je rad čuti jadovne boljezni,
   ali plač priljuti pojući u pjesni,
prid pakal pođ sada, gdi Orfeo cvili tač;
   pojući ter sklada pod liru grozni plač
od pakla prid vrati, gdi je velja tužica,
   da mu se povrati ljuvena družica.
Toj li si željan čut priliku k tomuj, vaj
   nemoj stupa smaknut, na morski pridi kraj,
ter uho postavi da čuješ boljezni,
   Arion gizdavi ke poje u pjesni
u liru zvoneći, gdje njeka riba taj
   pučinu brodeći plavi ga na suh kraj.
Takmenu tužicu tko li će čut drugu,
   pođ nađi grlicu gdi cvili u lugu
vrh suhe granice, gdi s jadom i s tugom
   priljute suzice prolijeva za drugom,
žestoko ter suzi i željna sveđ mira,
   ljuveno gdi u tuzi skončan'je razbira.
Tko li će po tanku pjesance skladati,
   pođ išti Petrarku, ter će toj kazati,
najveće gdi slavi pojući i hvali
   lovorak gizdavi nad vas dub ostali.
Tko li će još znati, što je pakao što li raj,
   pođ Danta privrati, da vidiš razlog taj.
Tko li je pripravan da bude na svijeti
   u razum prislavan svoju svijes zanijeti,
po tihu najliše, spametno najliše,
   privrati sve knjige Salamun što piše,
ter ćeš nać razum taj, ki mnozi govore,
   da ništo na svijet saj stignut ga ne more.
Tko li je dan na to u zemlji kopati
   to srebro i zlato, za ko svijet zlopati,
Plutona pođ pitaj, ki u pakli pribiva,
   potajna ruda taj kako se odkriva.
K tomuj će Pluton reć, ki ti će meštar bit,
   kako se može steć iman'je i dobit;
dobitak zašto taj u pakli pribiva
   i opeta na svijet saj na rasap ispliva.
Tijem Pluto pakljeni, za tvoju tuj krunu
   ufano rec' meni, živijem te ja kunu,
zašto taj plačan vaj van mrkle propasti
   objavlja[š] na svijet saj tom tvojom oblasti,
sve srebro i zlato ter na dvor ishodi,
   pakljeno sve blato što sije i plodi;
iz pakla ishodi ter se za nj krvave
   svi od svijeta narodi i za nj se krvave;
ter nigdir život moj ne more najti sad
   tihi mir i pokoj, pribivat s kijem bih rad.
O Pluto, vaj Pluto, bezredno ter takoj
   čemerno i ljuto uzdiše život moj,
na te se boleći ter piham i jadam
   suzice roneći i tužbu ukladam,
moleći svaki čas višnjega na nebi,
   lakomu tvoju vlas da strati tuj tebi,
jeda bog naredi, ter se čas prigodi,
   da tvoje te zledi vas se svijet slobodi,
od zlate te rude da za lijek sjemena
   ostati ne bude ni manje imena.
Jošte se snebiva moja svijes i smeta,
   gdi s tobom pribiva lakomos prokleta,
u kruni tuj stoje, koja je pokrila
   iman'je sve tvoje i blago skupila;
zač je njoj pridano, da svojom oblasti
   čuva ga ufano u tmastoj mrklosti.
A sada ruda taj zlatnoga poraza
   ishodi na svijet saj od časa do časa,
ka dijeli mač krvav; još mnozi govore,
   š njom milos i ljubav da skrasit ne more,
rodjake ner dijeli i mila i draga,
   i sirote cvili, tužnoga rad boga.
I ljubav jedina, može se još reći,
   od oca do sina meće se za pleći;
i k tomuj materi, (što je trudno izrijeti)
   sinovi i kćeri žele smrt vidjeti;
i od brata do brata svu ljubav i milos
   od srebra i zlata rastavlja usilos.
I jošte kijem vlada jadovna ruda taj,
   vijekom se ne nada uživat vječni raj,
aj tužni Plutone, zač hoće višnji toj,
   taj človjek da tone smrdeći u kao tvoj;
da tone u tvoj kao, u trude bez mira,
   gdi sumpor i pakao s plamenom izvira,
gdi tužan život moj ni nitkor na svijeti
   od duša tolik broj ne može izrijeti.
Ter se duh moj čudi, sebe van stojeći,
   gdi Karon tuj trudi, toj mnoštvo brodeći,
a prije bi poginuo, da veće ne živi,
   ner malo počinuo kraj rijeke na rivi.
Samo se vidi toj, jantoli gdi utira
   na čelu krvav znoj, ki mu tuj izvira.
Nu kad se toj zgodi, lijevom znoj otira
   a desnom plav brodi, ali ju odpira;
najliše gdje pozna rekeša kada je,
   da je pod njom malo dna, trudno se vladaje;
običaj zač ima taj rijeka pakljena,
   da oseče i plima u njeka vrjemena.
Plah sjever iz luke kada li još dune,
   krvave sve ruke žulja se napune,
na veslo gdje bneta, što može najbrže,
   da plata opeta nazad ga ne vrže.
Još mu nije zaman stat, kada se obrati
   oposlom kolovrat, da mu plav ne izvrati;
kolovrat zašto taj kad mu se prigodi,
   ne da mu na on kraj da plavcu pribrodi.
Ter trude velike i snagu svu stavi,
   na on kraj od rijeke dušice da plavi.
K tomuj se, moj bože, snebiva život moj,
   u tuj plav gdi može skrcat se tolik broj,
s tegote tolike koja so po vijek vas
   na drugi kraj rijeke pripravlja svaki čas;
ter Karon pokoja nigdare ne stiže,
   te duše bez broja na izmit gdi dviže.
Oto s' čuo Plutone, što se sad govori,
   što u pakao tvoj tone, u paklu tvom gori.
Nu čekam odgovor, koji ćeš sad dati,
   neka ja božji stvor umijem se vladati.
Je li toj istina, molim te boga rad,
   da je tva krivina, što mi si rekao sad?
Nu Pluton sad veli: prava me ne sudi,
   zač zlato toj želi svaka vrst od ljudi.
Tijem se svak zove lud, ali stvar bezredna,
   tko čini pravi sud od mene pravedna;
a bog zna ki je živ nada sve ostalo,
   da tomuj nijesam kriv ni vele ni malo.
Ner li vi ki ste zgar, timijem se tovite
   a mene pravu stvar krivinom tvorite,
ter mi je na vas žao, neka vi svi znate,
   da nijesam toli zao, kako me pengate;
ner ste vi uzrok vas, a na me jadate
   i na me zloban glas i tužbu skladate.
S rudom ste od zlata probili bez boja
   od pakla sva vrata, gdi stoji vlas moja,
ter vam su prostrana, da sada i vazda
   toj zlato svijeh strana u pakao upada.
Sva vrata probiste, prostrana da stoje
   i krunu moliste lakome gospoje,
da izajde pakla van, da je s vami u družbi
   svaki hip, čas i dan, a vi njoj na službi.
Ter pride pakljen mos od polače naše
   kraljica lakomos na molbe na vaše,
sami ju dozvaste, i sami bez mene
   u zemlji kopaste š njom rude zlaćene.
I sad ih kopate i obnoć i obnoć,
   a očito svi znate napokon gdi će doć.
Nu kom se odpravi izajti na bil dan
   da pakal ostavi, da je njoj vječni dan,
ja rekoh: gospoje, kamo se odpravljaš,
   nije djelo toj tvoje, da pakal ostavljaš.
Jeda ti što lipše, gospoje pridraga,
   iman'ja najliše, i svakoga blaga?
Pod tvoju nije li vlas jaki sve gospoji
   ovi moj pakljen jaz, sve blago gdi stoji?
Nije li stvar bogata, nu sama prosudi,
   od srebra i zlata što mi šlju zli ljudi,
sve zlato i blago ter moj dvor uživa,
   i kamen'je drago što mi svijet dariva.
Sve vrsti od svila nije li ti za dosti,
   što svijet zgar posila u moje tamnosti?
Frapanijeh sajuna ne imaš li bez broja
   i zlatijeh korduna, jaki sve gospoja?
kojoj čes dopusti, po svomu da djelu
   u zlatu sva hrusti i u biseru bijelu.
Ne imaš li još krune od zlata samoga,
   koje su sve pune kamen'ja dragoga?
ke nose na glavi ki hoće na svijeti
   s taštinom u slavi oholo živjeti.
Ter za tuj oholas, kojom se svijet vlada,
   pod moju sve se vlas toj zbira i sklada.
Nije li pun pakao moj munite razlike,
   kojoj se ne zna broj nit ima prilike?
A kamo prsteni i verige zlate
   i drazi kameni bez cijene i plate?
što nitkor na svijeti ni u mojoj mrklosti
   ne može izrijeti, koje su vrijednosti,
što se faozo kuje, što se zlo prodava,
   što se zlo kupuje i u vjeru zadava.
Toj sada i vazda, svaki hip i svak čas,
   u ponor upada, beza dna gdi je jaz.
A kamo kamata, toliko skupa stvar,
   ka srebra i zlata šalje nam mnoštvo zgar,
koga su svi puni i s desna i s lijeva
   od pakla kantuni, gdi svak čas pripliva?
Zač svijetu ki služe rad tužna iman'ja,
   ni od boga ni od duše ne imaju spoznan'ja.
Lakomcu svakomu ter što zlo stekal jes;
   van ali na domu, grabi mu huda čes.
Jošte k nam od zgara, pravo t' se sad pravi,
   od karat i od cara dobit sve sva plavi;
prateži još svake ovdi se pribiru,
   sirote nejake što tamo odiru
i plačne udovice, od kojijeh mogu rijet
   prid boga suzice da lete na on svijet,
zovući osvetu, sve što se grabi njim,
   u rasap i štetu da projde kako dim.
Tijem kamo misliš poć, slavna lakomosti,
   i moje dvore oć, gdi je blaga za dosti?
Rad moje ljubavi, ako se može rijet,
   tvoj stupaj ustavi, ne hodi na on svijet,
zač tamo na svijeti, pravo se rijet može,
   s tebe će odrijeti haljine te loše;
zašto tuj zli ljudi svakoga odiru,
   koji su zle ćudi i svi zlo umiru.
Tijem sada čuj mene, rubine tej svuci,
   a ke su krpljene, na sebe obuci.
Nu mene ne haja, ner li stijeg vazam svoj
   me molbe sve parja, i ostavi pakal moj. -
Nu reče: Plutone, u tvoje vladan'je
   od zgara sve tone svjetovno iman'je;
tijem je sve bogato, i to je slavna stvar,
   sve srebro i zlato gdi ti se siplje zgar.
Ja sam toj poznala podobno kako je,
   koja sam vladala iman'je sve tvoje.
Sve što je zgar splilo, nije meni branjeno,
   pod moj ključ i krilo ner je sve shranjeno;
nu mi nije za dosti, zač sita nijesam još
   lakome sladosti, kako sam znati mož.
A svijet me zove vas, Plutone ljuveni,
   svaki hip i svak čas na službu da je meni;
meni se dariva ljuveno i drago,
   da sa mnom priživa sve iman'je i blago.
Nu odkli se meni svijet vas prida bez boja,
   prava se mogu rijet svjetovna gospoja;
a ti ćeš ostati stojbine gdi su tve,
   gdi ti ću poslati svjetovno blago sve,
za sjeme što je malo, Plutone, na volju
   svijem ljudem ostalo, za ko se svi kolju
po svakoj državi, ter s desna i s lijeva
   vas se svijet krvavi i s desna i s lijeva.
Ter veće bogata ja te ću učinit,
   i srebra i zlata tvoj pakao napunit,
ner je bil nikada, pravo ti mogu rijet,
   s početka do sada, odkli je stvoren svijet.
Još ćeš rad ostati, zač ti će vlas moja
   s tijem blagom poslati zlijeh ljudi bez broja.
Za blijedo tve lice, a po tom rekoh njoj,
   lakoma kraljice, pokli je toj takoj,
a ti se odpravi, smjerno te ja molju
   ter taj svijet u slavi gospoduj na volju.
O umrli zli ljudi, tijem što me tvorite,
   ako vi zle ćudi pri sebi gojite?
Ter blaga želeći jak bolan ki grozi
   u vodi žedneći, intačno pit prosi,
a njega takmeno gdi želi žedan pit,
   jezero vodeno ne more nasitit,
ner žedan umira, i trudan za dosti
   dvije smrti razbira, kakve su žalosti:
prva smrt ka od tijeli razdvaja dušice,
   a druga, ka dijeli vjekušte tužice.
Takoj vi mrete dvaš, ki se tač vladate,
   i u pakal ovdi naš strmoglav padate;
ter plačan i jadan tko ovdi prihodi,
   na sunce i bil dan taj veće ne ishodi,
sunčane svitlosti ter vidjet ne more
   ni božje milosti, ni višnje tej dvore,
gdi je tamo višnji kram u slavnoj državi,
   gorušti gdi je plam od božje ljubavi;
gdi je vječno vesel'je, gdi sam bog kraljuje,
   gdi nijedno dresel'je s plačem se ne čuje.
O mili i drazi, Pluton je rekal sad,
   koji su porazi i što je plačan jad;
človjeku svakomu kako je još družit,
   kraljicu lakomu tko hoće tač služit;
i tko ju još služi, ne može život svoj
   ni u tjelu ni u duši prijat mir ni pokoj,
kako pas rabijan ner se sve osijeca,
   kad stoji privezan, na mijeni mjeseca.
O žeđo vjekušta, o zlosrdi glade,
   tko zlatu dopušta taj čemer i jade,
da se s njim gojite, ter duše svaki čas
   u jami topite, beza dna gdi je jaz.
O slijepi narode, lakome naravi,
   kamo te zavode od blaga ljubavi?
što zlato ljubite, jak slijepi hodeći,
   ter duše gubite, ludo se topeći?
Plutona jeste li svi čuli vajmeh sad,
   kako se dreseli, tko taki slijedi jad,
i kako tuguje za djela zla svoja,
   koga tač kraljuje lakomos gospoja!
Tijem sebe poznajte, a nijedne krivine
   Plutonu ne dajte, što tolik puk gine.
Sami ste uzrok vas, da se tač umira,
   i da vas pakljen jaz lakomo proždira.
Zatoj se spomente, hrabreno ter takoj
   lakomos prožente opeta na dom svoj,
odkli je izašla u pakal k Plutonu,
   svi grijesi i sva zla da tuj š njom potonu.
A česte spomene činite, molim vas,
   od slave blažene, koja je vrhu nas,
taj slava prislavna, gdi je ljubav od boga,
   ka je vazda pripravna prijati svakoga,
na ljubav i milos da uživa višnji kram,
   tko čini usilos i svijetu i sebi sam,
ter neće da druži taman svijet na volju,
   ni s blagom da združi lakomos đavolju,
ka takoj u zlobi za svoja zla djela
   lakomce sve znobi i u pakal posila.
Komu je tijem drago kram imat nad nami,
   sve iman'je i blago potlači nogami.
O duše pridraga, tijem gledaj prisveta
   ranava i naga Jesusa propeta,
na križu gdi visi umiljen i priblag,
   da tebe uzvisi, ako ti budeš nag,
dokli si na svijeti, kako se podoba,
   pravedno slijedi ti uboštvo do groba.
Ter ćeš bit uzvišen i vječno blago steć,
   ki se sad ponižen ubogar možeš reć,
i dobit tuj platu, ku vajmeh nitkore
   u srebru i zlatu dobiti ne more,
u višnjoj državi koje se nahodi,
   a nigdar ne rđavi ni u rasap prohodi.