Pjesanca Marinu Držiću u pomoć

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca Marinu Držiću u pomoć
autor: Mavro Vetranović


Svijeh vas molim rad ljuvezni,
   plemeniti Dubrovčane,
   ki pojete rajske pjesni
   i sijete po sve strane:
tako da bi vaša mlados
   u vesel'ju segaj svijeta
   svako dobro i svaku rados
   uživala mnogo ljeta,
vašeg starca namirite
   kriva suda ne čineći,
kijem Držića sad tvorite,
   svoga truda ne scijeneći.
Ki pjesance rajske poje
   prid polačom od gospode,
   meju vami tamo stoje,
   svi razumni gdi prihode;
a nikoga ne podkrada,
   razmi svoju svijes lomeći
   te gizdave pjesni sklada,
   bez pokojna sanka bdeći.
I kad hoće trudan spati,
   ne ima mira ni pokoja,
   zač ga tuđer počne zvati
   elikonska muža svoja,
ka ga krmi, ka ga vlada,
   ka mu kaže drumak pravi,
   da s razlogom pjesni sklada
   kako vila u dubravi.
I kara ga, kad ga budi,
   [d]a ne gubi vrijeme svoje,
   neka muči, neka trudi,
   neka rajske pjesni poje;
s razgovorom od pastira
   da se čudi sva dubrava,
   od kud slados taj izvira,
   kojoj nijedna nije zabava.
Od ljubavi a najliše,
   koja starca ljuto rani,
   da procvili i uzdiše,
   jedva život da sahrani;
da se starac taj spomene,
   koje trude starac pati
   od strilice od ljuvene,
   s ke se mnokrat život skrati.
Inostranci, ki su s dvora,
   i građane plemeniti
   Marinova razgovora
   ter se slatko svak nasiti
Navlaš vlašci . . . . stari
   svi rekoše i knezove:
   ne vidjesmo ljepše stvari
   od naredbe Marinove,
od koje se snebivamo
   tuj videći krasnu diku,
   ku sladosti priživamo
   u slavnomu Dubrovniku.
Navlaš njeko dijete malo,
   ko imaše zlata krila,
   slijepo, krasno i pristalo
   i na bedri trkač strijela,
i luk napet na ramenu,
   ter gdi udari svoja strijela
   po mramoru i kamenu,
   rastaje se u sto dijela.
A pastirče njeko mlado,
   boleći se svojijem ćaćkom
   protiv njemu bješe stalo,
   da ga osveti svojom praćom,
ne mareći togaj luka,
   ni od zlata ljute strijele,
   ke nošaše posrjed puka
   mnozijeh grozno da rascvijele;
prid polačom ter ki stahu,
   gledajući te lijeposti,
   svi se velmi snebivahu
   od djetinske te kriposti.
Marinove pjesni dake,
   Dubrovčane moji drazi,
   dostojne su slave svake,
   odkoli se tač proglasi.
A to mu je zvijezda dala,
   pod kojom se na svijet javi,
   da je po njem vječna hvala
   s Dubrovnikom svoj državi.
Tijem ga muže posvojiše
   elikonske slavne družbe,
   ter mu venčac pokloniše
   za njegove verne službe;
venčac velim lovorike,
   ki ne sahne, ki ne vene,
   ner je zelen po sve vijeke
   i u vrime svako zene:
da se diči, da se gizda,
   uresivši svoje vlase,
   jak na nebi svijetla zvijezda
   kad s večera vole pase;
svaka vila u dubravi
   da pravedno može reći:
   dostojan je vječnoj slavi,
   ku bi mnozi radi steći.
Pastirice i pastiri,
   sve djevice i gospoje,
   i od luga svi satiri
   neka slave pjesni svoje.
Neka reče bog ljuvezni:
   izvrsita svoja mlados
   po načinu sklada pjesni,
   da je svomu gradu rados.
Još Apolo neka reče,
   kad od muža kolo spravi:
   Marin mladac milos steče
   od svijeh vila u dubravi,
ke mu venčac pokloniše
   od prislavne lovorike,
   ki ne vene ni prisiše,
   ner je zelen po sve vike,
da je slavna svoja dika
   za pjesance, koje sklada
   časti svoga Dubrovnika
   ki je kruna od svijeh grada.
U kom hvale i sve slave
   po njem se su otvorile,
   jak zelenca od dubrave,
   gdi se goje gorske vile.
Tijem se sada sprav no spravi
   dubrovačka sva mladosti,
   ter Držića glasom slavi
   u vesel'ju i radosti,
a ne griješte duše vaše,
   koreći ga takoj prava;
   zač što muže njemu daše,
   u pjesance toj vam sklada.