Pjesanca Jesusu na križu

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca Jesusu na križu
autor: Mavro Vetranović


O Jesuse milostivi,
   vječna slasti i ljubavi,
   svomu puku što sakrivi
   ter te na križ tuj postavi?
Ter stvoren'je sve procvili,
   od ljubavi od tolike
   svete ruke gdi raskrili,
   da zagrliš ubojnike.
Zatoj rad bih vajmeh znati,
   milostivi moj Jesuse,
   tko se može uzdržati,
   da ne roni grozne suze?
Zač se srce moje sada
   sve korijepi i podira
   od tužice i od jada,
   tvoju žalos gdi razbira,
gdi na križu ružno stavljen,
   moj Jesuse slavo sveta,
   takoj visiš vas izranjen
   s vrh glavice ter do peta.
Vajmeh meni, vječna slavo,
   ter pridrago tvoje tijelo
   sve je šuplje i krvavo
   i nigdjere nije cijelo.
Još se čudi moja duša
   i snebiva sva od truda,
   gdi razbira i gdi kuša
   od naravi velja čuda:
gdje toj trpjet može drijevo,
   vječna slavo izabrana,
   gdi na desno i na lijevo
   krv se toči sa svijeh strana;
gdje li raste drača trna
   od koje ti venčac sviše,
   svetu glavu do moždana
   ter ti takoj njom probiše.
Ter Jesuse izabrani
   tvoji vlasi jošte biše
   dragom krvi svi smazani
   i u krvi se svi slijepiše.
I prislavno tvoje lice,
   koje suncu jaoh odsijeva,
   poniziv se takoj nice
   u krvi se sve polijeva.
Tvoje usni još rumene,
   o Jesuse, sve svenuše
   i očice tve ljuvene
   sve u krvi ogreznuše.
Tko li skova čavle ljute,
   kijem te na križ tuj pribiše,
   ter žalosti tuj minute
   i tužice ponoviše?
Za koje li zlobno djelo
   svijetlo lice tuj ponizi;
   gdi prislavno tvoje tijelo
   meu lupeži nago visi?
Još tugujem od poraza,
   razmišljaje onu muku,
   kad pokliče tuj iz glasa,
   moleći se tvomu puku,
o Jesuse moj priblagi,
   tere poče tuj vapiti:
   žeđahan sam puče dragi,
   trudnu mi se daj napiti.
Octa i žuči ter smiješaše
   bez ljubavi bez milosti,
   i spengom ti piti daše
   te žestoči i gorkosti.
Sve stvoren'je još poniče,
   o Jesuse moj priblagi,
   velijem glasom kad pokliče:
   što me ostavi oče dragi!
Jur se s duhom sad rastaju
   i umiram jur od muke;
   zatoj duh ti moj pridaju,
   da ga primiš sad u ruke.
O Jesuse, ma ljubavi,
   pak prikloni svetu glavu
   i s duhom se tuj rastavi,
   koji posla u vječnu slavu.
Zemlja i lijes i živ kami,
   o Jesuse, ter procvijeli,
   i opra se sve suzami,
   gdi se s duhom ti razdijeli!
I gora se sva raspuče,
   vrh se templa još obali,
   zač ne može stati muče,
   svoga stvorca da ne žali.
I nebesa sva cvileći
   i sve zvizde pomrčaše,
   stvoritelja jaoh videći
   tuj na križu gdje izdaše.
Još se čudi pamet moja,
   o Jesuse kad izdaše,
   mrtvu mira ni pokoja
   da t' na križu tuj ne daše;
s kopjem vitez ner priskoči
   svete prsi ter probode,
   živ kladenac ter iskoči
   i od krvi i od vode.
Tuj kladenac ter izvira
   od tekušte vječne vode
   ter od zloba svijeh opira,
   moj Jesuse, sve narode.
A za koga ner za mene,
   o Jesuse moj prisveti,
   od prijazni od ljuvene
   dopusti se tuj propeti?
Zatoj tebe željno molim,
ti moljen'je sliši moje,
   i čin' da se velmi bolim,
   razmišljaje muke tvoje;
i da moja duša tuži
   i da moje srce gori,
   dočim tebe tamo združi;
   gdi su tvoji vječni dvori;
da boljezan sva se skrati,
   koju trpim i priživam
   u žalosti sad na svijeti,
   bez pokoja gdi pribivam.