Pjesanca: Aurea Aetas

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Pjesanca: Aurea Aetas
autor: Mavro Vetranović


Svijes moja manena, sebe van ostaje,
   prva ona vrjemena u sebi smišljaje;
onadaj najliše, kad sjaše zlati dan,
   spilica kad biše človjeku dom i stan,
na trzni ali pak u cvijetju i travi
   gdi prši tih hladak od rajske ljubavi.
A mnozi kraj gore ki sbožno živjehu,
   od prutja obore i od kala pletjehu;
i od slame i od stane ki bjehu slavni tad,
   gdi svračke i vrane ne bi se legle sad.
Rajska ti bješe stvar, moj bože, na svijeti
   toliko slavan dar očima vidjeti,
gdi jel'je i borje i s desna i s lijeva
   i rajsko lovorje živ človjek uživa,
i dubja ostala razlika narava
   velika i mala što zemlja sazdava,
gora i [s] zagorjem aliti planinom:
   pod borjem i jel'jem, poljem i ravninom
pojate pletući, gdi voda studena
   žuberi tekući srijed sjene zelena.
Od ljudi stvar svaka gdi gojno živjaše
   a zida ni klaka još nitkor ne znaše;
polače bjehu toj i dvori izbrani,
   o bože višnji moj, o stvorče prislavni!
Gdi človik zemaljski, ki vrijeme toj bješe,
   na zemlji anđelski bezlobno živješe.
Nu ne vijem, bože moj, tko je pamet tuj stekal,
   blaženstvo da bi toj jezikom izrekal,
sunačce gdi sjaše u vrime u svako
   i na jedno rok staše, ne vruće ner mlako,
kozin rog i raka jednako topleći
   i stvoren'ja svaka toplinom gojeći.
Stvoritelj zač bješe naredil toj takoj,
   da hrana ne lipše naravi človječoj.
Još bješe blaženstvo radovat u sebi,
   gdi nijedno kraljevstvo ne bješe po sebi;
ni saj svijet razdijeljen na mnogo granica,
   ni toli rascvijeljen od mnozijeh tužica.
Nit bješe gradova ni slavnijeh polača,
   ni trudnijeh jadova ni tužbe ni plača.
Nit bješe poznalo govedo u te dni
   ni jaram ni ralo ni lemiš gvozdeni.
Na svijeti ne bješe rodil se još nitkor,
   skovati da umješe motiku ni kosor,
ni gvozdja ostala, o višnji bože moj,
   koja su zadala težaku krvni znoj.
Niti se trapljaše po vas dan u brazdi,
   ni lozje sadjaše, kako se sad sadi.
S glotinom pšenica jošte se ne znaše,
   što dava zemljica u ove dni naše;
zašto bog za hranu človjeku davaše
   nebesku tuj manu, ka na tli padaše;
a komuj drijenjine i maginje slatke,
   želudi i smrjekinje i voćke još svake
pitomo sve voće davaše s divjači,
   da človjek što hoće uživa i slači.
I dubja još mnoga svaki hip i svak čas
   iz stabra iz svoga točahu rajsku slas,
koja bi taj slados človjeku zanijela
   u nebesku rados trudan duh iz tijela.
Nit bješe skrlata ni grimiz vidjeti,
   ni biser ni zlata nigdjere na svijeti;
nit bjehu raskoše, ni bludi ostali,
   koji su, moj bože, u ove dni nastali;
ner bješe, moj bože, človjeka i žene
   odjeća od kože, i tu ne strojene,
i od lista smokvena, človjeku neka je
   naga put skrovena, da sramom ne ostaje.
Sve iman'je i blago ter bješe za ništa,
   i kamen'je drago jak pljeva od strništa.
Nit bješe rat ni boj, vaj bože ljuveni,
   ner ljubav, mir i goj, i život općeni.
Ni oružje skovano, s koga je svijet krvav,
   ni u more u slano taknula nijedna plav.
Nit koga koljahu gusari prihudi,
   ni u robstvo vođahu nijednu vrst od ljudi,
ner gojno, bože moj, mogaše svak stati
   i u sjenci zelenoj počivat i spati,
gdi bješe slatki kus človjeka hranica
   svakoga bil'ja bus i bistra vodica.
I zimi i ljeti ter bješe, čudna stvar,
   od boga vidjeti toliko slavan dar,
razlike gdje ptice u miru i u goju
   kod bistre vodice žubere i poju,
i zvijeri ostale, od puste dubrave,
   velike i male, gdi gojno borave.
Prijazan pridraga zač ktješe da takoj
   u stadijeh jednaga provode život svoj,
ljuveno ter bješe i milo gledati,
   gdi ovce ne ktješe gorski vuk zaklati;
ali pak bijesan lav ne ktješe da tjeri,
   kako je svoj narav, nijednu vrst od zvijeri,
ner kako jaganjac ki ne zna nijednu zled
   u stadu od ovac slijeđaše blagi red.
Koje se blaženstvo mogaše veće reć
   ali se kraljevstvo na ovomu svijetu steć,
nego li pribivat u travi i cvijetju
   i slados uživat od ptica u pijetju;
i divje zvijeren'je u stadijeh gdje stoji,
   općeno smiren'je meu sobom ter goji.
Nu kom se objavi s gvozdenom rudom vaj,
   u nemir postavi i u tužbu vas svijet saj;
zač Vulkan mač skova, a Marte svom vlasti,
   vrimena sva nova u krvi omasti;
sva zloba i hinstvo ter saj svijet rascvijeli
   i općeno jedinstvo od drazijeh razdijeli.
A pak se namjeri mjerilac hitri taj,
   ki tanko razmjeri do lakta vas svijet saj,
i u zemlju postavi marginje bez broja,
   neka svak boravi što mu da čes svoja,
da mogu narodi svijeh strana po svijeti,
   ke narav rasplodi, po sebi živjeti.
Cerera pak njeka ralom grm privrati,
   gdi žita razlika tuj poče sijati;
posija pšenicu i ostala sočiva,
   da človjek hranicu nudeći dobiva.
Ter nauči orače volovi orati
   i ostale kopače motikom kopati.
Pak težak zabrazdi blaženu zemljicu,
   u koju nasadi razliku lozicu,
u vrime toj lozje da na svijet sazdava
   i vino i grozdje razlika narava;
razlike naravi, ter tko se opoji
   dočijem ga probavi, sebe van taj stoji,
i stoji sebe van, izgubiv svoju moć,
   ter mu se čini dan jak da je tmasta noć.
Što pride brime i čas, koli bih rad znati,
   vodenu ter nam slas u nalijep obrati?
što vajmeh pride rok, što vrime toj minu,
   na vodi raden sok da učini prominu?
Vaj vodo studena, jur gubim svijes moju,
   što nova vrimena stlačiše slas tvoju!
što gorko toliku jadovna poraza
   himbenos človiku u vinu pokaza?
kako zvijer od gore ter človjek kad je pjan,
   prijati ne more pokoja ni tih san.
Ter grubše nije ništor, ni ondruna ka smrdi,
   ner človjek, boži stvor, kad se pjan pogrdi.
Još višnji bože moj, vaj meni vaj meni,
   što minu vrime toj i oni dni blaženi,
kad žena vretence ne bješe poznala,
   ni tanko predence na klupko smotala;
kad žena ne znaše razboj ni brdila,
   niti se veo tkaše, ni zlato ni svila;
nit koprenu tkahu, ka se tče sijeh dana,
   nit biser nizahu vrh zlatijeh gojtana.
I skrlat oholi još vajmeh ne tkahu,
   ušibnu nego li odjeću nošahu,
vaj da je put sama, človjeka i žene
   skrovena od srama u one dni blažene.
A sad je toj takoj, pravedno mogu rijet,
   taj pakljen nepokoj obujmil vas saj svijet;
zašto su, moj bože, meu zlobe ostale
   tolike raskoše sijeh dana nastale
svijeh strana po svijeti, ter ne vijem, moj bože,
   tva pravda trpjeti tolik smrad gdi može.
Najliše gdi žene sadanjijeh vrjemena
   nose oplažene prsi i ramena
pod tužnijem skrlatom, biserom i svilom,
   vezeno sve zlatom i ostalijem tamnilom.
Svila se taj plazi, neka se dušami
   pakljen jaz zajazi, gdi je plač suzami.
Zatoj ću plakati prvahno vrijeme toj,
   dokli smrt prikrati čemeran život moj;
zašto je pravedno do konca plakati,
   pokli se bezredno na nica privrati
vaj narav taj stara toliko blažena,
   ku stlači i shara zloba sijeh vrjemena;
ku stlači taj zloba i đavlja himba taj,
   rad ke se podoba da zgori vas svijet saj,
neka sve raskoše i zledi ostale
   poginu, moj bože, ke su sad nastale.
Zašto se svijeh strana, moj bože, po svijeti
   ne može sijeh dana bezgrješno živjeti.
Tijem hoće svaki sud i razlog na svijeti,
   da budu svaki trud te duše podnijeti,
i s plačem svaki jad i boles i tuge,
   a navlaš rat i glad i pomor od kuge.
Tijem bože milos daj i ljubav ne skrati,
   ner ovi običaj u stari obrati,
neka se svijet ovi, u bludu ki tone,
   opeta ponovi u stare zakone,
da se svi narodi, podobno ako je,
   o zelj'u i vodi njeguju i goje;
neka se mijene sad po svijetu strana svijeh
   polače i svaki grad od slame na stanijeh.
Biseru i zlatu i svili grimiznoj
   i finom skrlatu skrati vlas, bože moj;
da je zlato i svila i biser za ništa,
   kako je prije bila u stara godišta;
i skrlat, moj bože, čin' dragos da skrati,
   u odjeću od kože svoj ures da obrati.
Još višnji moj bože, molim se ja tebi,
   ako se steć može ka milos pri tebi,
prijazan sastavi od draga do mila,
   s pravednom ljubavi kako je prije bila,
i mimo sve ino opeta sjedini
   općenstvo jedino a himbu rasčini.
Zač veće nije sade, mogu reć, ni malo
   razloga i pravde za sjeme ostalo,
ni ostalijeh dobara, općenstvu najliše,
   u vrjemena stara kako no prije biše.