Pismo oca Pija iz Pietrelcine

Pismo oca Pija iz Pietrelcine od 21. kolovoza 1918., koje je uputio ocu Benedettu, svom duhovnom ravnatelju (Epist., I., 1065.), u koje opisuje 5. kolovoza 1918. kada je zadobio stigme na svom tijelu.

Pismo

Samo me poslušnost obvezuje da Vam očitujem što se sa mnom događalo ovoga kolovoza 1918., od petoga uvečer pa kroz cijeli šesti dan.

Ne uspijevam Vam izraziti kakav se kroz to vrijeme strašan martirij događao. Uvečer, petoga, upravo sam ispovijedao naše dječake kad me odjednom zgrabio strašan trepet pred prikazom nebesnika koji se pojavio oko moga duha. U ruci je držao kao neko oruđe, slično vrlo dugačkoj željeznoj šipci dobro zašiljenoj, a iz šiljka kao da je izlazila vatra. U isto sam vrijeme sve to motrio i gledao kako mi taj svom snagom zabada šiljak u dušu. Jedva sam zajecao, osjećao sam da umirem. Rekoh dječaku da ode, jer sam se osjećao loše, bez snage da nastavim.

To mučeništvo trajalo je bez prekida sve do jutra sedmoga kolovoza. Što sam sve pretrpio kroz to tužno vrijeme, bez prekida, ne znam reći. Gledao sam kako mi taj šiljak nemilo rasteže i trga i utrobu, sve je bilo zahvaćeno tim željezom i vatrom. Od toga dana do danas smrtno sam ranjen. U dnu svoje duše osjećam ranu stalno otvorenu, previjam se od boli.

Što vam reći o tom što me pitate, kako se dogodilo to moje raspeće? Bože moj, kako se osjećam zbunjen i ponižen kad moram očitovati što si ti učinio u meni, bijednome svome stvoru!

Bilo je ujutro, prošloga 20. rujna, u koru, poslije odslužene svete mise: zahvatilo me smirenje, slično slatkom snu. Sva osjetila, nutarnja i izvanjska, kao i sve moći duše uživale su neopisiv mir. U tom stanju ovladao me posvemašnji muk, i oko mene i u meni. Na to je odmah ušao veliki mir i predanost da budem posvema lišen svega. A sve to kao predah posred raspada. I sve u tren oka.

I dok se to događalo, našao sam se pred tajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mi se ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da joj je iz ruku i nogu i boka tekla krv. Pogled na nju me strašio, i što sam u taj čas osjetio u sebi, ne znam reći. Osjećao sam da umirem, i umro bih da mi Gospodin nije podržao srce, koje mi je silno udaralo u grudima.

Kad mi se ta osoba povukla s vida, opazio sam da su mi ruke, noge i bok probijeni i da krvare. Predstavite si muku koju sam tada iskusio i neprestano je gotovo danomice osjećam. Rana srca stalno krvari, osobito od četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umirem od boli zbog muke i popratne zbunjenosti. Bojim se da ne umrem iskrvavljen, ako Gospodin ne usliša vapaje moga siromašnog srca te od mene ne povuče ovaj zahvat.

Hoće li mi Isus, tako dobar, udijeliti tu milost?

Hoće li bar povući od mene zbunjenost koju osjećam zbog tih vanjskih znakova? Vapit ću k njemu jakim glasom i neću prestajati zaklinjati ga da od mene po svome milosrđu povuče ne samu muku, ne samu bol, jer vidim da je to nemoguće te osjećam volju da me bol opije, ali ti vanjski znakovi, oni me ispunjaju silnom zbunjenošću i neopisivim i neizdržljivim poniženjem.

Osoba koju spominjem u prijašnjem pismu ista je kao i ona u drugom pismu, onom od 5. kolovoza. I bez prekida nastavlja svoj zahvat, uz najveće duševne muke. U svojoj nutrini osjećam stalno žuborenje, slično vodopadu što bez prekida vrca krvlju. Bože moj! Pravedna je tvoja kazna i ispravan tvoj sud, ali mi se napokon smiluj. Gospodine, uvijek ću ti vapiti s prorokom: Gospodine, nemoj me karati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! (Ps 6, 2 i 37, 1). Oče moj, sada Vam je poznata sva moja nutrina, a Vi mi dobrostivo uputite riječ potpore posred tako nesnosne i teške gorčine.