Pismo Antonija Ayale članovima Središnjeg vijeća za širenje vjere u Lyonu i Parizu
| Pismo članovima Središnjeg vijeća za širenje vjere u Lyonu i Parizu. autor: Antonio Ayala |
|
Rasno, 31. prosinca 1850.
...Ova provincija, po imenu nekadašnjeg gospodara Hercega nazvana Hercegovina, ima na sjeveru Bosnu, na jugu Crnu Goru, na jugu i zapadu austrijsku Dalmaciju. Podijeljena je na 14 kadiluka, ili okruga i u svakom je jedan muselim tj. predstavnik Vezira, koji stoluje u Mostaru, njihovoj prijestolnici. Skoro nikakva javna uprava ni ceste, (ustanove) ni uredi, ni sudovi tu ne postoje: zapaža se samo jedna kućetina blizu džamije gdje muslimanska djeca uče čitati i pisati. Pravda je na volju muselima i Vezira: civiliziranje i napredak su nepoznate imenice ovim ljudima. Ali zločini nisu zato rijetki, a sigurnost imetka nije baš velika. Čini se s druge strane da sultan želi uvesti korisne reforme.
...Naša Misija ne obuhvaća nego 4 kadiluka, i dijeli se na 5 župa koje su Dubrava, Rasno, Gradac, Trebinje i Ravno: i broje, sve zajedno, 9680 katolika, raspršenih u grupama od 40 ili 50 u 158 mjesta. Prosti ljudi opterećeni turskim jarmom, vode mučno pastirski i poljski život između šumskih i kamenih brda.
Između tih gorskih lanaca su mnoge ravnice: jedna od njih je Popovo koja je dobila ime po rijeci koja je nekad tako proširena da se vidi čak 40 lakata vode. Ali duboki ponori, tu i tamo upiju je svu na početku proljeća i dno joj ostane suho i tako plodno da izorano i zasijano kukuruzom, prosom, melicom i povrćem daje obilne prinose. U istoj ravnici se nalazi također posebna spilja, koja se zbog žestokog vjetra koji iz nje izlazi zove Vjetrenica. Položena na obronku visokog brda, pokazuje, nacrtane na pragu, neke vojnike, i iznad dijelove antiktnih soba. Ulazeći osjeća se ugodni vjetrić; a više naprijed uočava se na desno rupa kroz koju se ne može proći nego četveronoške, i odakle puše tako žestok i hladan vjetar da se tu ne može ostati ni trenutka, a da se ne sledi. Tu se čuje takva buka kakvu ne bi napravilo ni tisuću parnih strojeva u pokretu. Pričaju da su neki smioni muškarci tu ušli s bakljama u ruci i da su otkrili hodnike, zaljeve, splet (puteva i kanala) i jedno jezerce oko kojeg su se vidjeli tragovi dvonožnih i četveronožnih životinja svih vrsta.
Iz te ravnice, uglavnom, dobivaju seljaci proizvode za život, budući da je kraj kamenit i oskudijeva(jući sa) zemljom za sijanje, priskrbljuju potrebno iz bilo kakvog komadića zemlje koji nađu. Dapače, posjekavši šume i šumarke, gdje onda zapale vatru, i preoravši to malo zemlje tako omekšane, tu siju ječam i dobijaju, gdje je godišnje doba pogodno, plodan prinos.
Ali najveće nade su u stadima; osim malo novca da plate poreze, odatle dobijaju mlijeko, maslac, sir, s čime se hrane, vunu koju predu i tkaju njihove žene, a služi za pravljenje njihovih grubih tkanina. Svi se oblače na isti način, a ni običaji njihovih pređa nisu se promijenili. Muškarci, govorim o prostim ljudima, nose na glavi crvenu kapu, oko koje obavijaju jedan šal podjednako crveni ili bijeli, na sebi prsluk od grube crne tkanine, i neku vrstu košulje, ne zatvorene na grudima, na bokovima jednu traku, redovito žutu, i jedan pojas s više redova kože za pištolje, a na nogama prilično široke hlače s koturnima na nogama. Žene ne običavaju nositi košulje, nego oblače jednu haljinu od bijele vune, sve do stopala dugu, koja se zatvara kukicama od vrata do struka i s crvenim prslukom povrh. Oko njihove crvene kapice obavijaju pletenice, a uz uši padaju slobodno dva mala pramena kose: i pokrivaju se bijelom koprenom. Na nogama i stopalima nose i one široke hlače i koturne raznih boja. Tako seljaci, a u gradovima se razmeću luksuznom odjećom od svile ukrašene zlatom, i trakama, također od žute, ili crvene ili ljubičaste svile, kojima se urešuju muškarci i žene u svečane dane, i kada dolaze slušati misu. Ljudi su puni jednostavnosti: nisu pokvareni, nisu efeminirani u običajima, nego ljubazni i iskreni. Običavaju, na način starih naroda pratiti ples pjevanjem. Sjede uvijek na zemlji, prekrižeći noge, premda žene većinom stoje na nogama ispred muškaraca. One nisu nikada besposlene, pa i kad idu na pašu ili nose drva ili drugi teret privezan užetom na leđa ili čine druge poslove rukama. Jadna je njihova hrana: zimi povrće i rijetko, suho meso, a ljeti se hrane mlijekom. Neki rabe sir koji čuvaju u mješinama, i prilično je ukusan. Post obdržavaju jako skrupulozno, ne htijući ni u bolestima, prekršiti ga. Nitko se u korizmi ne koristi povlasticom mliječnih proizvoda, niti upotrebljava meso. Tko bi se time okoristio, bio bi smatran slabo pobožan. A dosta mi je, da to dokažem samo ovaj primjer. Bila je u jednoj župi, kojoj sam upravljao, siromašna udovica s osmero djece i dvije stare žene. Nekoliko dana prije korizme, jadna obitelj budući da je ostala bez prave hrane, išla je tražiti po brdima koru drveta koje zovu kljen s kojom istucanom, isprženoj i kuhanoj u vodi, mješahu malo mlijeka i onda su je jeli. Kad je došla korizma dobra udovica više nije htjela upotrebljavati mlijeko i dajući tu hranu bez začina i ikakva dodatka svojoj djeci, vidjela ih je iz dana u dan kako slabe. Pokrenuta suosjećanjem, siromašna žena dođe sva uplašena i postiđena moliti me, kao za najveću milost, da joj dopustim da miješa s onom korom drveta malo mlijeka koje je dobivala od jedne svoje krave, da njezina dječica ne pomru sva od gladi. Na taj zahtjev pocrvenih a i dođe mi na pamet kako u našim gradovima biva prekršen zakon posta, onda blagoslovih dobru ženu i zahvalih Bogu što se ipak nalaze, u prostim zemljama kao ova, sluge tako vjerne Njemu.
U nekim mjestima se slavi Sveta Služba na otvorenom polju ili na groblju. Zaista pobuđuje suze nježnosti gledajući dobre ljude, koji su došli ovamo iz vrlo dalekih mjesta i stoje nepokrivene glave pod bičem sunca ljeti ili zime i kiše zimi i pobožno slušaju božanske tajne.
Imaju svoje vlastite običaje u pokapanju umrlih. Odjenu umrlog i omotaju ga plahtom i stavljena tako na nosila, četiri najbliža rođaka ga nose na groblje gdje su već sabrani svi stanovnici sela, koji su otišli prije da mu iskopaju grob. Spada na najbližeg rođaka da ga stavi u grob i to je zadnja služba prema dragoj osobi i tako važna za njih da, prateći jednom na groblje jednu umrlu mladu ženu, čuh njezinu sestru, koja je išla pozadi kako je plačući vikala: Blažena ti koju braća i rođaci nose na pokop i koju će otac položiti u grob! Naši katolici pristupaju sakramentima najmanje 3 puta godišnje, za Božić, na Uskrs i o Uznesenju Presvete Djevice Marije. To su vremena u kojima misionar ima najviše posla. Davši oglas s oltara da će se taj dan nalaziti tu i tu, kreće u obilazak. Došavši u prvo selo, jedan njegov stanovnik ga prima u svoju kolibu, gdje je na tlu prostrt vuneni pokrivač. Misionar sjedi na njemu, oni brzo zapale vatru da se ugrije, i da noću daje svijetlo u sobi. U međuvremenu seljaci se skupljaju na molitvu. Završivši, misionar poučava djecu u vjeri i opominje odrasle o načinu dobrog ispovjedanja. Onda blagosivlje križem. Učinivši to, priprema se misa, a poslije večere razgovara se o stvarima vjere i ponovno se moli Boga.
Zatim otpustivši vjernike misionar se zaputi na isto mjesto gdje je bio i naslonivši glavu na komad drveta, pokrivši se svojim mantilom zatvori oči na san. Ujutro počinju ispovijedi i traju do podneva, onda se slavi misa u toj istoj kući ili na groblju. Pričestivši se i pošto završi misa, recitiraju se molitve, blagoslivlja se narod i daje im se ljubiti križ. I krste se djeca. U međuvremenu misionarov domaćin priprema ručak, na koji su, da ga počasti, pozvani glavari obitelji. Okrijepivši sile i zahvalivši se obitelji koja je ugostila misionara, ide se u iduće selo; i tako dalje, dok se ne prođe čitava župa.
Spavati obučen na podu, često vlažnom, jesti grubu i nezdravu hranu, trpiti tisuće nezgoda, umarajući se mnogo ispovijedajući i poučavajući, to je život koji vodi dušobrižnik u ovom kraju. Uz sve to Bog koji sve proviđa, čuva nam sile. I ja, koji u korizmi prije nego krenuh u misije, nisam se zadovoljavao mliječnim proizvodima, nego tražih i meso i dispenze posta, kao onaj koji je razuman, ovdje među toliko muka i nevolja, ne samo da postim nego provodim čitavu korizmu najsiromašnije, uživajući ipak potpunije zdravlje nego ikad.
Drugo jedno polje za apostolske napore pruža se evanđeoskom radniku ljeti. Brda, na kojima smo nastanjeni, osuše se sredinom lipnja na udarima sunca a najveći dio naših pastira se povlači u pokrajinu, da traže, među najvišim brdima, pašnjake za njihovo blago. Tada se misionar da na traženje njih po tim pustim mjestima, ili nastanjenima samo od muslimana ili pravoslavnih. Ne može se izreći koliko se dobri katolici razvesele videći tamo svog duhovnog oca! Takvo zadovoljstvo se desilo i meni jer sam ih posjetio dvije godine zaredom. U tim predjelima klima je jako hladna, kuće jako uske i pokrivene travom ili korom, a tolika je oskudica vode da je, da bi se napilo nekad potrebno otopiti led. A njega tamo nikad nije manjkalo. Budući da nije čudno naći snijeg u mjesecu srpnju u kojem godine 1849 preko 200 životinja uginuše zbog hladnoće. Jadne i male su nastambe misionara a kućerina u kojoj je stanujem je pokrivena slamom, slabo zaštićena od vjetrova, vlažna do krajnosti. Ali kao što su nevolje u toj misiji velike, i tvrde muke koje izdržavamo, ako s jedne strane nemamo zadovoljstvo da obratimo nevjernike, veseli nas s druge strane da poučavamo te dobre i jednostavne ljude katolike, da ih održavamo u vjeri, i da im pomognemo napredovati na putu kršćanskih kreposti.
U privatnim i javnim molitvama se uvijek sjećamo onih koji svojim milostinjama pritječu u pomoć porastu vjere. Htio Bog da, prekinute sadašnje smetnje, možemo zahvaljujući pomoću pobožnog djela za propagandu vjere, podizati crkve, gdje ih nema, i obnoviti stare kojima već prijeti rušenje. Primite izraze istinskog priznanja, s kojim se imam čast pokloniti. Vaših presvjetlih gospodstava
najodaniji sluga
Antonio M. Ayala
Apostolski misionar iz Družbe Isusove