Pavlimir/Činjen'je drugo
| ← Činjen'je prvo | Pavlimir: — Činjen'je drugo autor: Junije Palmotić |
Činjen'je treće → |
Skazan'je prvo
[uredi]PAVLIMIR
Lijepe i mirne strane od svita!
Vrijedna puka i naroda!
Poznati je da čestita
š njim stanuje sveđ sloboda.
Plemenite vrste od vila!
Dragoća je njih gledati!
Nije me mogla morska sila
ljepše u mjesto dotjerati.
U srcu mi 'e želja mnoga,
tvrd u njemu grad zgraditi
i od došastja ovdi moga
glas vjekovit ostaviti.
Ali koja jača želja
moje srce veže i mami,
koja me ovo ljubav strijelja,
koji me ovo žegu plami?
Lijepa vilo Margarita!
Tva me ljepos rajska veže,
tva me krepos glasovita
mami, strijelja, ranja, žeže.
Plemenitijeh Slovinčica
u gizdavom lijepom zboru
među zvijezdam ti Danica
objavi se mom pozoru.
Prislatka se tva besjeda,
svijetlo pleme ka svjedoči,
meni učini slađa od meda
a od sunca svjetlje oči.
Nu kud srneš Pavlimire?
Ovo li su tvoju puti?
Kud se miso tva prostire?
Kud se odluka tva uputi?
Što će svijetla rijet gospoda
kad začuju ljubav ovu
vrh slovinskijeh ki naroda
na kraljestvo tebe zovu?
Ne mogu ino; vil izbranu
ljubiti 'e meni sila:
ona 'e mlados mu svezanu
rajskom dikom zarobila.
Ona 'e srcu mom gospoja,
ona meni zapovijeda
da je slijedi miso moja,
da ju dvori, da je gleda.
Tot ćeš ove dat izglede,
mâ mladosti, tvojoj družbi,
sve živote ki ne štede
izgubiti na tvôj službi?
Nije ti vrijeme ljubit sada,
izgubjene žali plâvi,
ke satraše pune jada
gnjevni vali i nepravi.
Da to li ću ja umriti
bez uresa nje rajskoga,
i u nevrijeme izgubiti,
nju ne gledajuć, mene istoga?
Vrat' se, svijesti ma, razlogu,
ne izgubi tvoga suda;
kraljestvo ištem, a ne mogu
kralj od mojijeh bit požuda!
Bez tebe mi, rajska vilo,
kâ kraljuješ bitju momu,
nije kraljevstvo drago i milo,
nijesam ja drag meni istomu.
Pavlimire, s tve plahosti
i s tve želje nedostojne
plemenitijeh tvojijeh kreposti
ne pocrni zrake bojne!
Ne, ne lijepu djevojčicu,
svijetla obraza, slavnu djelim,
ja za dragu vjerenicu,
ne inako, imat želim:
po zakonijeh vjere prave
ja je hoću osvojiti...
Nu gre k meni iz dubrave
vjerna družba. Što će biti?
Skazan'je drugo
[uredi]- PAVLIMIR i DRUŽINA
PRVI DRUG
Svijetli kralju Pavlimire,
tvoju mlados razveseli,
i iždeni zle nemire,
ki su tvoje srce smeli.
Mirnu, blagu, plemenitu
mi smo našli čeljad odi,
mirnije se na sem svitu
vrste od ljudi ne nahodi.
Epidavra bojem strena
pradjedi su rod njihovi,
ki jur glasom svijetla imena
kolonije rimske slovi.
Dolerije, Hoje i Lera
nije spomene odi sada;
rimske crkve prava vjera
svijeh požude skladno vlada.
Stare idole sve njihove,
prije neg poznan bî Bog pravi,
među svoje Rim bogove
u Panteon crkvu stavi.
A prem danas slavna Ilara,
krstitelja svoga slave,
silna zmaja ki pohara,
strašni poraz sve države.
Na njegove se dan svečani,
kako je pravo i dostojno,
lijepe čeljadi u ovoj strani
vidi mnoštvo neizbrojno.
Nu nad sve ino lijepijeh vila,
što nam srca svijem zanosi,
zamjerna je ljepos mila
sunačan pogled, zlatne kosi.
Drobne ruže, bijele lijere
svom bjeloćom dobivaju,
iz usta im med izvire,
cvijeće niče gdje stupaju.
Gustijem borim gaj spleteni
učini nam u radosti,
da vidimo neviđeni
neizmjerne njih ljeposti.
PAVLIMIR
I od mene pun uresa
lijepijeh vila skup se upazi:
svijetlom suncu od nebesa
prilični su njih obrazi.
Među njim' se ponosita
vedrom slikom, blagom riči,
lijepa i mlada Margarita
jak božica rajska diči.
DRUG DRUGI
Tej diklice dike drage
s inijem stvarim nam je odkrio
jedan pastijer ćudi blage,
ki je u putu nas susrio.
Svi knezovi i svi bani,
ke slovinska zemlja ima,
svi hercezi i svi đupani,
svijetlijem rodom i djelima
plemenitu djevojčicu,
kojoj mnogu ljubav nose,
za svu dragu vjerenicu
bez pristanka žude i prose;
nu ona, kojoj, možebiti,
nebo odluči bolje sreće,
mlađahna se zavjeriti
za nijednoga od njih neće,
Bivši tva vlas nevjerena,
plemeniti kralju izbrani,
nu ako lijepa i hrabrena
djevojka se za te hrani?
Kad bi ti nju isprosio,
a nas jošte nevjerene
po zakonu sadružio
za družice nje ljubjene;
cijeć korisna toga dila,
i s koristim puna hvale,
tva bi kruna svijetla bila
nad kraljeve sve ostale,
er bi lijepu ovu stranu,
ku sloboda rodna slavi,
držo uvijeke zavezanu
s prijateljstvom i ljubavi.
PAVLIMIR
Kreposni su vaši svjeti
od nemale dike i cijene,
a i ja sam na pameti
imo misli tej hrabrene;
pače mi je dohodilo
jošter na um većekrati,
da bi odi dobro bilo
jedan lijep grad sazidati,
od koga bih učinio,
draga družbo, vas građane,
i s vam verno sadružio
lijepe vile ke vas rane.
DRUG TREĆI
Ta 'e besjeda draža nami
neg sunčane gledat zrake:
združit s mladijem djevojkami
nevjerene tve junake;
svijetli ures njih ljepote,
kijem se klanja zrak sunčani,
naša srca i živote
sveza, ustrijeli, smami, zani.
PAVLIMIR
Miso vaša, ka je općena,
na pameti bit će meni,
a ja nijesam tvrda stijena,
da ne ćutim plam ognjeni;
nu najprije, drazi moji,
razlozi nam svi govore,
da se družba nać nastoji,
ku zanese prîko more.
DRUG PRVI
Mi smo, kralju, rad te svrhe,
i da volja tvoja slidi,
sve obišli kraje i vrhe;
nu se nijedna plav ne vidi.
Šes junaka utoliko
na onoj gori stražu čine,
koja more svekoliko
gleda i ove sve krajine,
jeda višnja vlas velika,
kako srca naša žude,
od vrline mora prika
njih shranila danas bude:
da i oni s nam slobodni
u ljuvenom slatkom raju
s lijepijem vilam stan ugodni
u ovoj zemlji uživaju.
PAVLIMIR
Sakrij se svak s strane
pastira skup grede
njihove da znane
čujemo besjede.
Lijepe su š njim' vile,
ne vidjeh uvike
tač blage i mile
i svijetle prilike.
Skazan'je treće
[uredi]- SRĐ, PAVLIMIR i DRUŽBA, skup PASTIJERA i VILA
SRĐ
Pastiri ugodni
i vile čestite,
ki život slobodni
u miru vodite,
kijem ova dubrava
svjetlja je nad sve ine
slovinskijeh država
kraj ove krajine!
Hvaljen Bog veliki,
ki danas dopusti,
u ognju zmaj priki
da život svoj pusti;
zmaj koji njekada
čestita mjesta ova
pun štete, pun jada
pogubi, rastrova.
Svetoga Ilara
i s glasom i s djeli
vrh slavna otara
dosad smo slavili;
sad se u spilu svi njegovu,
gdi ja stojim, pospješimo,
svetkovinu da u njoj ovu
u vesel'ju dovršimo.
PAVLIMIR
Blaga srca cijenim da je
ovo oni Srđ hvaljeni,
ki odi slavan po sve kraje
u velikoj slove cijeni.
SRĐ
Čujem glas od ljudi!
Koja 'e družba ono,
ku resi odsvudi
oružje smiono?
Vitezi tko ste vi?
Kud, odkle vi grete?
U ovoj dubravi
koju stvar ištete?
PAVLIMIR
Pastijeri, mir s vami!
S strane strah vrzite:
vašijema zamljami
mači ovi ne prijete;
nije razlog da vašoj
prislatkoj slobodi
neobični nose boj
nijedni narodi.
SRĐ
Kreposna te tva besjeda,
o viteže plemeniti,
svijetle od krvi opovijeda,
ne krati se nami odkriti.
PAVLIMIR
Ako 'e vami došo ikada
na uši svijetle glas pun slave
Radoslava koji vlada
slovinske ove sve države:
Prid Časlavom hudijem sinom,
ki vlas silom ugrabi mu,
bježeć s vjernom on družinom
jur se u slavnom shrani Rimu.
S plemenitom on vladikom,
prava vjera s kom ga ugodi,
dni provodeć s mnogom dikom,
Petrislava sina rodi.
Hrabrenoga Petrislava
ja Pavlimir sin ljubjeni
put slovinskijeh grem država,
gdi 'e kraljestvo staro meni;
a to er, buduć Časlav kleti
jur za svoje grijehe prijeke
usilovan bio umrijeti
sred utopne vržen rijeke,
mene na vlas djeda moga
svi slovinski bani zovu.
Jedva gnjeva od morskoga
u dubravu dođoh ovu:
valovita morska sila,
ka je ostale moje plavi,
kô se bojim, potopila,
jedva moju plav ostavi.
Hvala Bogu ki me shrani
po velikoj svôj milosti
u čestitoj vašoj strani
gdje stanuju sve kreposti
SRĐ
Svijetli kralju Pavlimire!
u kojoj se strani od svita
svijetlijem glasom ne prostire
tvoja krepos plemenita?
Tko da ne zna pod nebesi
glasovito tvoje pleme,
ke se kraljim hrabrenijeme
kako nebo zvijezdam resi?
Pazeć svijetla i vedroga
tvoga obraza lijepu diku,
Radoslava, djeda tvoga,
plemenitu poznam sliku.
Još bih dijete kad njekada
dođe u ovu on dubravu,
na dan isti koga sada
ponavljamo diku i slavu.
Mnogo lijepijeh vitezova
njega združi punijeh hvale;
vedra slika nu njegova
nadhodijaše sve ostale.
Zato, kralju plemeniti,
pokli tebe čes vesela,
za dan ovi počastiti,
u ove kraje jes donijela:
i ti i vrijedna družba tvoja
u čestitu spilu hodi,
gdi pustinjak Ilar stoja
ki Višnjemu toli ugodi.
Ja namjesnik slavnu Ilaru,
ki ove časti ne dostojim,
za običaj našu staru
u nje skutu sada stojim.
Hodi, nu se ne zasrami,
svijetli kralju, tva vedrina,
ako rimskijeh veličina
nać ne budeš među nami;
pače se uči segaj dana,
kô se drže u nescijeni
i bogatstva naglo iskana
i dvorovi uzvišeni.
Nu ako gnjivna morska sila
(nijesu tašte me osude)
u ovi te kraj donila
cijeć koristi naše bude;
nu ako Višnji blag i mio
od morskoga huda gnjeva
danas bude sahranio,
koja tebe slijede drijeva!
PAVLIMIR
O slavnoga pustinjaka
namjesniče vrijedni i znani,
i ja i družba mojih junaka
dobrotom smo tvom svezani;
tim gremo veseli
dan ovi čestiti,
kô srce tve želi,
jedino slaviti.
Ah, da Bog dopusti,
kô milos tva pravi,
da morskijeh od usti
shrane se me plavi!
Skazan'je četvrto
[uredi]- MARGARITA i DUBRAVKA
MARGARITA
O Dubravko, drugo moja,
ku prijateljstvo drago i milo,
bivši još ja sred povoja,
davno je sa mnom sjedinilo,
da, odkli smo zaljubljene,
želje i misli moje i tvoje
nam su objema odkrivene,
ko da u jednom srcu stoje,
koja ovo nova želja,
ku ne oćutjeh nigda prije,
moje srce veže i strijelja
i ledenu miso grije?
Koji ovo gos čestiti,
lijepa uzrasta, vedre slike,
nas je došo počastiti?
Koje u njemu sjaju dike!
Da se nije dundu momu
on za kralja povidio,
po licu bi svom samomu
krv kraljevsku svjedočio.
Mnogi bani i gospoda
(ništa otajno tebi nije)
slovinskoga od naroda
i od pitome Dalmacije
jesu mlados mu dvorili,
i blagoćom snižna lica
prosili me i dvorili
da im budem vjerenica;
nu ja, ka sam dosle od leda
na neizbrojne molbe bila,
s jednoga sam sad pogleda
živ se u oganj satvorila.
Netom vidjeh obraz mili,
netom začuh riječ medenu,
me se od mene srce odili,
moja odluka stara uvenu.
Ili me ovo nerazložna
njeka želja veže i hita,
kojoj srca sva podložna
umrlijeh su ljudi od svita;
ili Višnji zgar odredi,
da s vitezom nijednime
ne sklopi se i ne slijedi
vjera moja negli š njime.
Nu nečista ljubav ako
u mojemu srcu ovo je,
na činjen'je koja opako
hoće snižit želje moje:
prije ognjeni plamen s nebi
vrhu glave moje sleti,
neg ja učinim stvar na svijeti,
svijetla časti, suproć tebi.
DUBRAVKA
O družice, draža meni
nego od oči svjetlos mila,
s razlogom si tvoj ljuveni
novi oganj meni odkrila;
želja u srcu zatajana,
ku gorušta ljubav budi,
neotkrivena kako rana,
s vele većom štetom udi.
Ja ti rekoh većekrati,
da ne može tvoja dika
bez ljubjena druga stati,
bez dragoga vjerenika.
To bi našoj u dubravi
ti se brojit sama htjela,
ka daleče od ljubavi
mlađahne bi dni provela.
Zaludu ti te kreposti;
ne da narav ljubežljiva,
neg od tebe da uživa
rod priličan tvoj kreposti:
tim nijedno čudo nije
da ovi vitez vrijedni i znani
svom dobrotom od svijeh prije
tvoju mlados stravi i zani,
ni ti ckvrniš tvojijeh dika,
paček se imaš rijet hvaljena,
želeć imat vjerenika
svijetla kralja i hrabrena.
Prignut je ljubiti
kreposna svak dila,
vrijednos je na sviti
svijem draga i mila;
toliko veće kad
svijetô se nahodi
nje srcu čovjek mlad,
kojojzi gospodî.
Nu ako Božja vlas velika
njega u ove kraje iznese,
za nać tebi vjerenika
ki dostoji tve urese:
Višnji, ki pravo svijet vlada,
i zna ljudske sve požude,
kad se umrla svijes ne nada,
uzvisit ju često bude.
MARGARITA
Bogu davam ja se u ruke
i sniženo njega molju
da on ispuni mu odluke,
da on vlada moju volju.
Skazan'je peto
[uredi]- MARGARITA, DUBRAVKA i PASTIJER
PASTIJER
O gospođe plemenita,
ljubljeni te dundo zove!
MARGARITA
Što ima biti da me pita,
ke će stvari biti nove?
PASTIJER
Čestiti su i veseli
glasi i po te srećni dosti:
Pavlimir te vidjet želi,
stravljen s rajske tve ljeposti.
On u spilu kô se uputi
s tovojijem dundom kreposnijeme,
s mnogom željom želeć čuti
glasovito vaše pleme:
Srđ, veseo da pogodi
požudami kralja znana,
reče da krv vaša izhodi
od hrabrenijeh svijetlijeh bana.
Kô mu vaše slavne dike
i pradjede vrijedne izbroji,
na te svrnu sve besjede,
kô se uresu tvom pristoji.
Od njegova, reče, roda
da ti ostala sama jesi,
kojoj Višnji krepos poda
neizmjernu zgar s nebesi.
Kliče tad kralj plemeniti,
da ne može bit inako
neg da ures tvoj čestiti
zdrži u sebi dobro svako,
i srećniji da bi bio
vjerenik se tvoj nazvati
neg od svijeta velik dio
gospodovat i vladati.
Na besjede tej žuđene
Srđ, veseo s tvoje sreće,
po tvu milos maknu mene;
o gospođe, ne ckni veće.
DUBRAVKA
Vidiš, drugo mâ ljubjena,
kô dostoje vrijedna dila,
da je požuda tva hrabrena
na pameti Bogu bila.
Vrijedni i lijepi vi ste oba,
i nitko vas ne nadhodi:
bî dostojno u jedno doba
vaša ljubav da se rodi.
MARGARITA
Mâ je ljepos nedostojna
svijetlom kralju da omili;
ali gredem dobrovojna
gdi me zove dundo mili.
Skazan'je šesto
[uredi]- TMOR i SNIJEŽNICA
TMOR
Sreća je naša poprav htjela,
o Sniježnice, mâ ljubavi,
da si se ovdi sa mnom srela,
gdi me jutros ti ostavi;
tim mi spovjeđ, drugo mila,
naši posli kô prohode?
Ke si zemlje nabunila?
Ke si smela ti narode?
SNIJEŽNICA
Kô se od tebe, Tmore, odijelih,
sa svijem srcem nastojeći
naše odluke da po djelih
svršene se budu reći,
pomna, skrovna i najpreče
u smrdeću pođoh spilu
u tmastomu koje krilu
sumporana voda teče;
sumporana voda koju
nemilosni dusi pjene
u pakljenom nepokoju
s Flegetonta rijeke ognjene.
Od nečistijeh tu nakazni,
kijeh vlas naša silno kune,
činih donijet kroz drum jasni
kletu glavnju od pobune,
pak usionom namazana
mastim ka je čudne moći,
hrlo uzjahah ovan vrana
ki iz tamne dođe noći.
Na ovnu ovemu pokrivena
leteć crnom u oblaku,
kô je običaj naša općena
po noćnomu letjet mraku,
na Babu se spustih rijeku,
i vrgoh se strmovrata,
gdje najjače vode teku
sred plahoga kolovrata.
Ustavi se smiona voda
na me riječi vilovite
i put lastan meni poda
kroz ponore jazovite.
Ja po tmastijeh leteć jazih
uz pukline, uz litice,
u jedan se čas upazih
nakraj bistre Trebinštice.
Tu, da miso naša jaka
steći bude vjeru veću,
priobražena i od ulaka
uzeh sliku i odjeću;
načinih se dobro čuti,
a užegoh taj čas plahe
Trebinjane na boj ljuti
i susjede njima Vlahe.
TMOR
Njih nabunit nije stvar mučna,
bivši ona vrsta od ljudi
nabunljiva i naučna
na privare naše svudi.
SNIJEŽNICA
Taštijem strahom poharana,
donijeh glase njim neprave,
da gre gusa nepoznana
žeći i plijenit njih države,
i ako nije njih požuda
u zlo upasti od svijeh gore,
da oružani odasvuda
hrlo budu doć na more.
Muke, stoke, djecu, žene,
strašiv stavih njim prid oči.
Na glas ove uspomene
svak na oružje gnjevan skoči.
Od pobune glavnja ognjena
čini da se svi poplaše,
ka mi u ruci neviđena
sione iskre izmetaše.
Kô ih vidjeh punijeh smeće
i da njihov plam srditi
bez velike sile neće
nijedna voda ugasiti:
po svijeh župah mjesta ovoga
hrlo stupaj moj upravih,
tere glasom zlijem svakoga
u veliku smeću stavih:
nije vlaha ni pastijera
ki je čuo me besjede,
odi oružan ter ne grede
zlobni gusar da se istjera.
Malo, pak ćeš pun bljedila
rukom tegnut, kralju hudi,
kô progoni naša sila,
poplesat ju koji žudi!
TMOR
Vele izvrsnijem putom hodi
naša sprava po mom sudu;
utoliko ni ja odi
danas nijesam stô zaludu.
Ali je trijeba bilo meni
proć s načinim prem hitrima,
budući mi Srđ vuhveni
vazda bio na očima;
Srđ vuhveni, sa svom moći
našoj sili ki se opire,
i hoće nam vrha doći
i čâs splesat naše vire.
SNIJEŽNICA
Tej zlostari riječ opaka
ne dâ da se puk privari
lažom našijeh taštijeh čari:
mora, uroka, vukodlaka;
naše vile od planine,
kijem varamo čeljad ludu,
pustolovice, upirine
prid njime su sve zaludu.
TMOR
Na sramotu ja njegovu
na dan ovi svijem veseo
svukoliko čeljad ovu
sumnjivijem sam strahom smeo.
U miso sam stavio njima,
od šta se oni često boje,
da 'e Pavlimir došo iz Rima
smesti davnje njih pokoje,
da na stražu sve slobode
stave pamet, oči otvore,
da od velike stan gospode
njim koristan bit ne more.
A uzdignu laži moje
Margarite vile vira,
ku zli dundo vjerio je
za zlobnoga Pavlimira.
Vjera im ova teško poda
sred besjeda mojijeh sumnjiti
da prćija njih sloboda
nemilom će kralju biti.
Mrmorit su svi počeli
suprotiva kralju kletom;
ima ovi dan veseli
s kom velikom dospjet štetom.
Nu da zli kralj sa svijeh strana
zameten se vas upazi,
prije neg buna od mještana
izagne ga i porazi,
od druga ću ja njegova
Krstimira uzet sliku,
adrijanskijeh ki valova
za njim brodi silu priku.
Nesrećni ću glas mu dati
da 'e njegova družba mila,
što ne umijemo još ni znati,
u moru se potopila;
sâm ja da sam gnjevne vale
i srdito more prijeko,
na pustošne vržen žale
sa zlom dušom jedva uteko.
Slika druga ljubjenoga,
koga on vele gleda i cijeni
od govora bit će moga
dobar svjedok, neka je meni.
SNIJEŽNICA
Dobra tvoja ta je odluka,
nu moj život miran nije
dokle ista moja ruka
zloga kralja ne ubije.
Zato uputi ti se veće,
kô si u srcu namislio,
zlobnoj gusi zle dat smeće
kroz pogubni glas nemio;
ja ću ostat odi sama,
radi posla da ovoga
iz paklenijeh činim jama
glavnju donijet sna smrtnoga:
njom ću njemu neviđena
činit smrtni san zaspati
i ovijem nožem nesmiljena
pogubit ga i zaklati.
TMOR
Ti ostani, ja ću poći;
nijedne varke ne pustimo
da zlobnoga naše moći
neprijatelja pogubimo.
Skazan'je sedmo
[uredi]- SNIJEŽNICA i NAKAZNI PAKLJENE
SNIJEŽNICA
Pokli ja sam odlučena
da mu miso s djelim združim;
raspršana, raspletena,
stresam prutom, zemlju kružim,
lijevom nogom bosonoga
u strašivi krug ulazim,
put zapada triš mrkloga,
triš na istok jasni pazim.
O nakazni strahovite,
da izvršim mu požudu,
iz pakla mi donesite
sna smrtnoga glavnju hudu!
Jošte cknite? Još krzmate?
Zlobni dusi, još vas nije?
Ali od mene vi čekate
kletve i riječi strašivije?
Sad, sad ako ne dođete,
jedovita i rasrčena
ne zatajah strašna imena
od koga se svi tresete!
NAKAZNI
O gospođe naša davnja,
pusti ognjene srdžbe tvoje:
nosi ti se kleta glavnja,
na zapovijed tvoju evo je.
I ako ć' da te mi slijedimo,
zapovijeđ nam i naredi;
svi čekamo, svi žudimo
tve moguće zapovijedi.
SNIJEŽNICA
Za sada mi, dusi vrli,
ne služite za stvar inu;
vratite se opet hrli
u pakljenu strašnu tminu.
Gorim, sva sam jedovita,
prika i vrla izvan mire,
od krvi me žeđa hita!
Gdje si, hudi Pavlimire?
Goruštu ću žeđu moju
tvojom krvim ugasiti.
Što već pazim, što već stoju
ter ga ne grem poraziti?
Ali eto zli kralj grede
i š njim moj Tmor pun poraza.
Hitro ti je tuđa obraza
on lažive uzeo izglede:
po hođen'ju, po prilici
Krstimir je pravi vidjet.
Njega paze svi bojnici;
Pavlimir je počeo blijedjet.
Mjesto mu ću podat, neka
primi sada gorke muke
taštom lažom glasa prijeka,
pak ću izvršit me odluke.
Skazan'je osmo
[uredi]- PAVLIMIR, TMOR u prilici KRSTIMIRA i DRUŽINA
PAVLIMIR
Krstimire moj ljubjeni,
sasma težak i nemio
od ljubjene družbe meni
danaska si glas donio.
Ti, moj dragi druže izbrani,
sada skaži meni, kako
njih pogubi more opako,
kô ti život tvoj sahrani?
TMOR
Znaš noćašnje, kralju, sile,
i kô svuda uokoli
na nas bjehu naripile
gnjevne vode, vali oholi.
Čijem u strašnoj ovoj smeći
tva nam plav se s oči dignu,
po velikoj koju sreći
silno more ne dostignu,
vihri, valovi i nebesa
nemilosno, jaoh, odveće
(sva mi od straha put se stresa,
čijem povijedam moje nesreće)
ostavit se nas ne htješe
dokli, ohola puni gnjeva,
ne razbiše, ne proždriješe
sva nesrećna naša drijeva.
Vrijedna Uroša plav najprije,
za početak zao nam dati,
čijem njom silni vihar vije,
s jedrima se svijem izvrati;
izvrati se i iz dna svoga
izgubjenoj svoj družini
posred mora potopnoga
nemilostan grob učini.
Kâ se oćutje tada tuga!
Koji urnebes posta od ljudi,
gdi po šteti svoga druga
svak pogubu svoju žudi!
Za Urošom plâvi sve ine,
da prikratim me govore,
u razlike zle načine
satarisa plaho more:
njeke zgodom strahovitom
rastresene, raščijane,
potonuše valovitom
u ponoru ukopane;
njeke vrlijeh posred plata,
čijem se strahom rvu i vrte,
od ponorna kolovrata
strene ostaše i proždrte;
na jednu se pun vrline
s neba strašan šijun spusti,
i dignutu u visine
vrže moru u čeljusti;
mu plav sila plahijeh vala
o žestoke razbi stijene;
sva se utopi družba ostala,
sreća iznese živa mene:
na maloj se cki držeći,
pun žalosti, straha i vaja,
jedva mogoh smrti uteći,
sred pustošna vržen kraja.
Sreća moja bî velika,
er te, kralju, nađoh odi,
da po meni zna tva dika,
što se tužnoj družbi zgodi.
PAVLIMIR
Ah, zgode opake
i hude odveće,
ja vijeku ovake
ne čekah nesreće!
Ah, družbo mâ mila,
ljubjena, jedina,
koji grijeh, kâ bila
u vas je krivina,
da vaše dni budu
valovi srditi
u gnjevu prihudu
nemilo skratiti?
Kud da se ja bez vas
uputit sad budem?
Kraljevsku kô da vlas
nesrećan dobudem?
Zavidna nebesa,
potreba kojijem bî
vašega uresa,
uzeše vas k sebi,
naš jošte umrla
uzdrži zemlja ova,
na svako zlo hrla,
svijem štetam gotova.
Al ki ostasmo, mili druzi,
ne šted'mo se ni kratimo
da u žalosnom plaču i tuzi
smrtnu slavu pripravimo
izgubjenoj našoj družbi.
SKUP
Svak procvili, svak proplači,
kaži gorke svak žalosti:
valovita smrt potlači
plemenite cvijet mladosti;
rijeke od suza svak prolijevaj.
PAVLIMIR
Smrtnu sliku, družbo mila,
devet crnijeh drijeva spravi:
valovita morska sila
koliko nam lijepijeh plávi
shara, proždrije i pogubi,
da sred ove mirne strane,
gdje neizbrojna čeljad hode,
uspomena vječna ostane
od nesrećne naše zgode,
od priljute naše česti.
SKUP
Svak procvili, svak proplači,
kaži gorke svak žalosti:
valovita smrt potlači
plemenite cvijet mladosti;
rijeke od suza svak prolijevaj.
PAVLIMIR
Devet vitijeh još čepresa
u dubravi usijecite,
i većega radi uresa
devet oganj užežite,
kako je pravo i dostojno.
Razlog prosi, zakon pita
od prijateljstva i ljubavi,
mrtva družba plemenita
da se od svijeh hvali i slavi
žalostivom uspomenom.
SKUP
Svak procvili, svak proplači,
kaži gorke svak žalosti:
valovita smrt potlači
plemenite cvijet mladosti;
rijeke od suza svak prolijevaj.
PAVLIMIR
Jošte oružjem, punijem slave,
osam panja poklopite,
da izgubjenijeh drijeva glave,
vojevode, počastite
kijeh utopi silno more.
Nu najprije vrhu svega,
da se u crkvi molit bude
za njih duše vlas Višnjega,
svekolike koga osude
moguće su i pravedne.
SKUP
Svak procvili, svak proplači,
kaži gorke svak žalosti:
valovita smrt potlači
plemenite cvijet mladosti:
rijeke od suza svak prolijevaj.
PAVLIMIR
Prosti, prosti, družbo mila,
kijeh se zgoda od nas plače,
ako naša ova dila
žalostiva ne izjednače
dostojan'je vaše sada
Jeda Višnji meni poda
moje kraljestvo osvojiti,
od slovinskijeh svijeh naroda
činit ću vas ja slaviti,
da sveđ vaša žive slava.
TMOR
Nećeš, zli gusare,
tuj stignut požudu,
naše ako privare
zamani ne budu.
Skazan'je deveto
[uredi]- Jedan od BOJNIKA straže, PAVLIMIR i SVJETNIK
BOJNIK
Bježi, kralju plemeniti,
iz himbene sej krajine,
ako nećeš izgubiti
tebe i tvoje sve družine.
PAVLIMIR
Ka 'e pripravna još nesreća
na nesreće naše ovo?
O bojniče, što 'e ta smeća?
Ki su glasi? Što je novo?
BOJNIK
Množ od mještan oružana
prijeti nami poraz hudi,
pod oružjem sa svijeh strana
neizbrojni teku ljudi:
praće, hrbe, strijele, luci,
noži oštri i kopjače,
pripravne su svijem u ruci
da nas satru i potlače.
Množ najveća niz goru ovu,
ka se imenom Brgat zove
u srditu gnjevu usionu
put dubrave grede ove.
Oni su nam, od svijeh gori,
uhitili i svezali
pet junaka ki na gori
na straži su sa mnom stali.
Smrt nemilu njima prijete
i plav našu hoće užeći;
jedva plahe od njihove
ja sâm mogoh srdžbe uteći.
PAVLIMIR
Od šta smeća ta izhodi?
Nijesmo danas u ničemu
dali uzroka mjestu ovemu
da s oružjem na nas hodi!
BOJNIK
Ne znam uzrok ja od smeće;
znam da gnjivan svak udara,
vapijući: ubi', shara'
zle gusare i grabeće;
zato, kralju vrijedni i znani,
ako je tebi mila glava,
ne stoj veće u ovoj strani,
iz nemilijeh bjež' država.
PAVLIMIR
Ja da utečem, ja da dilo
meni učinim nedostojno!
Nije se bježat naučilo
moje prid nikijem srce bojno!
Desnica moja dokli 'e zdrava,
i u njoj sablja može stati,
ne ima straha moja glava,
ni se umijem ja bojati.
Nepravo se bojnik svaki
vitez zove, sablju paše,
s kijem pribiva strah opaki,
prike zgode koga straše;
zato, družbo mâ viteška,
ki ste u Rimu još naučni
sva podnosit djela teška,
i trudi vam nijesu mučni,
segaj skupa nabunjena
ne bojmo se, ni strašimo,
snagom srca svi hrabrena
naše druge slobodimo.
Hod'mo, hod'mo njim protiva,
da, koga od njih uzbudemo
ove od smeće naći kriva,
pod žestoki mač pošljemo.
Razlog ki je s nam, mnim, da je
priporučen višnjem Bogu,
a velika sila ostaje
slaba i tašta pri razlogu.
SVJETNIK
Smiri tvoje srce vrijedno,
kraljeviću plemeniti,
za čâs tvoju svi ujedno
s tobom spravni mi smo umriti;
nu bojnika s brojem malim
veliku se mnoštvu oprijeti,
te odluke ja ne hvalim,
prem smioni ti su svjeti.
Veličanstvu tvom uzmnožnom
nije dostojno da se opira
zatjecan'ju nerazložnom
nabunjenijeh od pastira.
Tijem se na plav uklonimo,
ku nam užeć oni prijete,
i u krilu se nje branimo
od protive svake i štete.
Užežena kad bi bila
plav, a nam se opet odi
po nesreći dogodila
suprotiva kojagodi,
od nesvjesne njih nabune
gdi bismo se sahranili,
kraljevske li tvoje krune
plemenitu čâs branili?
S plavi ćemo po načinu
od pobune krivca odkriti,
i pedepsat zlu krivinu,
i bojnike sloboditi.
Jošter ćemo čuvat poći
što je razlog da čuvamo:
Bogu mile svete moći,
u nje krilu koje imamo,
Polonije, Domitile,
Pankratija, Srđa i Baka,
i hrabrene Petronile,
slavnijeh moći družba jaka.
Nada sve ino križ prisveti
na kom božiji sin izbrani
za grijeh ljudski hotje umrijeti
u našem se drijevu hrani.
Ovo je naše sve ufan'je,
i proć smećam štit i snaga,
naša krepos, naše iman'je,
draže od svega zlata i blaga.
PAVLIMIR
Hod'mo na plav, razlog pita,
da se od nas bljudu i brane
slavna telesa i čestita,
Bogu mile moći izbrane,
jeda one krepke i jake
učine nas da splešemo
neprijatelje naše opake
i njih zlobu pedepšemo.
Ah, moj vječni nepokoju,
toli ću se ja dijeliti,
i odi samu dragu moju
vjerenicu ostaviti?
Ne mogu ino, nje ljepotu
za sad oći meni je sila:
zbogom dušo moja mila,
zbogom dragi moj životu!
U mjestu se nijednomu
vjera i ljubav mâ ne skrati,
zatravljenom srcu momu
ti ćeš vazda kraljevati.
Skazan'je deseto
[uredi]- TMOR u prilici KRSTIMIRA
Dobro izvedoh me požude:
hitro uvedoh kralja zloga,
neka mene držat bude
Krstimira za dragoga.
U obličju slike ove
nabuniti poć ću sada
skup družine sve njegove,
da se dobru već ne nada;
bolje česti da ufan'je
veće bude ostaviti,108
da s ubozijem kraljem stan'je109
korisno im neće biti.
Rijet ću bojni da Slovini
za kralja ga primit neće;
malu cijenu da svak čini
male od moći, male od sreće;
da iz slovinskijeh istijeh strana
ova buna sva izhodi
i da vojska oružana
suproć njemu grede odi.
Ja znam kô ću me odluke
uputiti, kralju kleti:
znat ćeš ke su tvoje muke,
znat ćeš ki su moji svjeti!
Skazan'je jedanesto
[uredi]- MARGARITA, DUBRAVKA i SKUP VILA
MARGARITA
Ah, nesreće ljute moje!
Što bî ovo, vajmeh meni?
Dijelio se, pobjego je
moga srca kralj ljubjeni!
Ah, nemila česti prika,
željna ti si mojijeh šteta;
jedan dan mi vjerenika,
poda i uze, jaoh, opeta!
Oh, nije ti zaman bila
rana huda mom životu,
što si mene učinila
u djetinjstvo me110 sirotu!
Majku i ćaćka ljubjenoga
mlađahnoj mi prije zaplijeni;
vjerenika sad miloga
nemilosno grabiš meni.
Ah, moj dragi, ah, moj mili
Pavlimire, mâ ljubavi!
Kud otide? Kud se odili?
Kuda uteče? Što me ostavi?
Jedva biljeg vjere prave,
slatki celov meni poda,
a iz ove tja dubrave
priko morskijeh bježiš voda;
jedva slavnu tvu desnicu
s mom desnicom združi ujedno,
a tvu dragu vjerenicu
sad ostavljaš nepravedno.
Kud se moja riječ prostire,
ter neprava tebe pravi?
Nijes ti neprav, Pavlimire;
moji su isti, jaoh, nepravi:
njih nabuna nerazložna
tebe smete i otjera,
da ostanem ja podložna
na plač vječni pun čemera.
Ali, ako u čemernu
ti se odijeli nepokoju,
zašto mene s tobom vernu
ne povede ljubi tvoju?
Moje srce ti se odnio;
i me tijelo, jaoh, ponesi!
Ah, što me si ostavio!
Slatko ufan'je moje, gdje si?
DUBRAVKA
Djevojčice plemenita,
koliko su muke tvoje
ljute i gorke, toliko je
tvoja želja razložita;
nu se ufan'je tve ne krati,
jeda Višnji podat bude,
da se on k tebi brzo vrati
prem kako su tve požude.111
MARGARITA
Ufan'je je malo moje,
draga drugo, vajmeh meni!
Dijelio se, pobjego je
moga srca kralj ljubjeni.
Ne puti se, jaoh, ne puti,
dragi kralju, sam bez mene;
mâ se mlados snažna ćuti
s tobom brodit morske pjene.
Ili u Rim hoćeš ili
u slovinske zemlje poći,
svud sam s tobom spravna doći,
ne ostavi me, brače mili!
Rim se sramit neće mnome:
moji se stari, puni hvale,
rimskom krvi hrabrenome
diče i rese nad sve ostale.
Jaoh, ako me za tvu drugu,
kô mi obeća, neć' primiti,
za tvoju me primi slugu,
vjerna ću ti sluga biti;
i u miru i u boju
slijediti ću spravan uvike
plemenitu mlados tvoju
i tve trude svekolike.
Ali vjetar riječi moje
sve odnosi, vajmeh meni;
dijelio se, pobjego je,
moga srca kralj ljubjeni!
SKUP
Na ove riječi, na plač ovi,
djevojčice ucviljene
pristali bi svi valovi
i omekšale tvrde stijene.
MARGARITA
Dijelio se, i za njime
ucviljena ja ne hodim,
moju mlados da na vrime
vječne od muke oslobodim!
Ako plavi, jaoh, njegove
sad ne budem ja zastati,
metnut ću se112 u valove
i za njime zaplivati.
Od bojazni, jaoh, strašivo
momu tijelu more nije;
ali mrtvo, ali živo,
samo k njemu da doplije.
Kad me mrtvu on upazi,
neće biti tvrđi od stijena
da ga boles neizrečena
kroz smrt moju ne porazi.
Volim, volim ja umrijeti
i bit morska utopnica,
privarena neg se rijeti
i ostavljena djevojčica.
Lijepe vile, družbo izbrana,
bjehote mi vi spravile
sred ovega blaga dana
pjesni od pira drage i mile;
spravite mi plačnoj sada,
čijem se dragi moj dijelio,
smrtne pjesni pune jada,
ukop tužan i nemio.
Zbogom druge me čestite;
zbogom zemljo rodna ostani;
zbogom pastijeri ostanite,
zbogom dundo vrijedni i znani!
SKUP
Margarita kud se uputi?
Hod'mo za njom, mile druge,
od velike da je tuge
ne porazi vaj priljuti.
Skazan'je dvanesto
[uredi]- SKUP PASTIJERA'
I.
Zle ti goste posred stana,
zle ti, Srđu, zete primi,
da sloboda naša izbrana
ockvrnjena bude š njimi.
Ne, ne, družbo vrijedna i mila,
oprimo se sa svom moći,
da ne može huda sila
nami ovako vrha doći.
II.
Ne pustimo da sloboda
hrabrena se na tle obali,
od naroda do naroda
ku smo dosle uživali.
Epidavro, naš grad stari,
koga bojni Rim porodi,
niče, uzrastje, i ostari,
i umrijet će u slobodi.
Plemenitijeh izbor ljudi,
kakono se odi sada
u dubravi ovoj sudi,
na izmjenu taj grad vlada.
Način ovi od vladan'ja
najbolji je u naravi,
er u njemu bez bojan'ja
svak slobodne dni boravi.
III.
Odi oholom i oštromu
samosilju vlasti nije,
blage pravde sud nikomu
ne taji se i ne krije.
Odi od malijeh mjesto ne ima
silno gospostvo i mrzeće,
kojih mogućstvo gradovima
bude od vječne štete i smeće.
Odi na stô ne zasjeda
mnoštvo i svake skup čeljadi,
koja, u vlasti kad se ugleda,
vas grad smete i razgradi.
IV.
Tere ćemo, družbo vrijedna,
segaj dana mi trpjeti,
da sloboda naša vrijedna
na ovi način bude umrijeti?
Da mi, koji od vijek vika
po sebi se jur vladamo
za gospara, za silnika
inostranca kralja imamo?
Da kroz žensku jednu glavu
u žestokoj ljutoj smeći
izgubimo prednju slavu,
za nam istijem bit mrzeći?
V.
Prije nadmeno more obkrúži
i potopi naše zgrade,
nego da ova zemlja služi
i sloboda naša pade.
Sloboda je plemenita
draža od svega srebra i zlata,
sve bogastvo segaj svita
njoj podobna nije plata.
Hod'mo, hod'mo guse klete
s plavim užeć i pobiti,
ki s nevjernom vjerom prijete
nam slobodu ockvrniti.
Ovijeh ljudi krv izvire
od zlijeh Gota ki nemili
staroga su bijele mire
Epidavra oborili.
I susjedi Trebinjani
suproć njima eto ustaju;
i po vrhu i po strani
kijeh nahode, sve hitaju.
Pet su od njih dosle nami
družbe od ove dovedeni,
u skrovenoj ki se jami
hrane na smrt osuđeni.
Strimo ovako i ostale;
utoliko učinimo
bojnu igru punu hvale,
da se jače š njima udrimo.
- (Odi se čini moreška s lucim i strijelami.)