Parlamentarna povjest 1860.-1880. (M. Polić)/Godine 1875.-1880.
| ← Saborska perioda 1872.-1875. | 1860.-1880. Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije — Od godine 1875. do godine 1880. autor: Martin Polić |
Sabor 1875-1878. → |
|
prema Archive.org, u izvornom pravopisu. Paginacija u vitičastim zagradama. |
Od godine 1875. do godine 1880.
[uredi]{214}Zamislivši ovo parlamentarnu djelo imao sam prvobitno namjeru, da ga završim sa godinom 1873. ili sa revizijom nagodbenoga zakona, a kojoj se je pokazao konačni rezultat trinaestgodišnje ustavne borbe, vodjene radi uredjenja državopravnih odnošaja domovine. No kasnije me sklonuše razni razlozi da orišem i daljnje parlamentarne dogodjaje do odstupa bana Ivana Mažuranića u godini 1880. Hotio sam da se čitatelji ovoga djela nerazstanu naglo sa banom Mažuranićem i njegovom strankom već na prvom početku njihove parlamentarne vlasti pa kod onoga djela, koje su oni doduše smatrali vrlo koristnim za zemlju al se radi svojega prijašnjega držanja prema nagodbi niša njime pred narodom i povješću baš osobito proslavili. Prihvativši nagodbeni zakon, kako ga je stvorila njihova predšastnica, stara unionistička stranka, sa jednom samo promjenom njegova financijalnoga diela, ti muževi izjaviše narodu, da žele glavnu svoju snagu pokazati na polju nutarnjih reforma, kojima se istom imadu oživotvoriti tolike u nagodbenom zakonu sadržane načelne stečevine. Valjalo je s toga prikazati taj njihov rad, nipošto samo radi te stranke nego poglavito radi toga, da se vidi, kako su oni proveli taj zadatak i koje su te stečevine za javni i kulturni život naroda, što su, po uvjeravanju tih muževa, imale pokazati svu dragocjenu vriednost temeljnoga zakona za zemlju. Prijašnji sabor i vlada, koji su taj zakon sklopili, nisu radi nutarnje borbe sa opozicijom, koja je neko vrieme ugrožavala i sam njegov obstanak ili mu je još bila uzdrmana moralna podloga, a i radi nedostatka sila, mogli, da putem reforme dogradjuju javno stanje, pa je stoga valjalo opisati rad njihovih nasljednika, jer je taj u istinu tjpičan za sve kasnije javne muževe, koji su svoje djelovanje razvili na tom temelju. Htio sam nadalje, da prikazem parlamentarno djelovanje one nekolicine muževa, koji su pod vodstvom toli plemenitoga Milana Makanca poveli opoziciju proti svojim bivšim prijateljima od narodne stranke, a na to me je sklonulo poštovanje prema toj veleumnoj i idealnoj ličnosti našega javnoga života kao što i čuvstvo zahvalnoga prijateljstva, koje me je za živoga spajalo stim nezaboravnim mužem. No opisujući dogodjaje, koji su sliedili iza revizije nagodbenoga zakona, nisam {215} iz više nego jednoga razloga hotio, da budem preobširan. Nisam zalazio u potankosti, koje suviše umaraju čitatelja, a nebi se ni dale opravdati svrhom ovoga djela. Želio sam poglavito prikazati glavna načela, koja su narodnu stranku i vladu bana Mažuranića vodila u tom reformatornom radu, a ova glavna načela obuhvaća pretežitim dielom saborska perioda do godine 1875.: kasniji zakonotvorni rad te vlade i stranke kreće se u okviru, ili na temelju tih načela, a tu hoću da budem što kraći i da samo iztaknem one pojave parlamentarnoga i javnoga života do konca godine 1880., koji označuju obćeniti politički pravac vladajućih za onda javnih činbenika, ili razsvjetljuju čitavi položaj zemlje. Takovih pojava ima više, pa se stoga valja na nje osvrnuti.
Saborski izbori.
[uredi]Saborski izbori, za periodu od godine 1875. do 1878. koji su obavljeni u mjesecu srpnju, prošli su bez svake trzavice, pače i bez svakoga živahnijega pokreta. Nova narodna stranka, s kojom su već sada bili sasvim stopljeni elementi prijašnje unionističke stranke, imala je za sebe ogromnu većinu izbornika te se nije trebala nimalo naprezati, da poluči izbornu pobjedu. Od prijašnje unionističke stranke stajahu proti vladajućoj stranci u opoziciji samo nekoji sporadični, osamljeni življi, a bijahu bez vodje i bez svakoga ustrojstva te se gotovo nisu ni smjeli pokazati na biralištu. Barun Levin Rauch, premda još u naponu snage, bješe se sasvim odrekao javnoga života, a i bio mu je obćenitim stanjem zemlje zakrčen put svakoj uspješnoj akciji. Stranka prava imala je doduše svojega vodju, Antu Starčevića, a i program, na kojem je mogla osnovati akciju no njezina snaga u to vrieme bila je tako slaba, a i njezina popularnost u širokim narodnim slojevima još tako malena, da nije mogla stupiti na poprište izborne borbe. Ipak se je svaki dan više opažalo, da broj njezinih pristaša po zemlji raste ako i polagano, a opažahu se već znakovi, odajući preokret u javnomu mnienju, koji se je nekoliko godina iza toga imao vidljivo iztaknuti. Izmedju svih pristaša stranke bijaše u to vrieme najokretniji mladi, daroviti, za načelo i težnje stranke oduševljeni Franjo Folnegović, koji je razvijao vanredno živu akciju u prilog svojoj stranci. Glavnu opoziciju proti vladajućoj stranci vodili su Milan Makanec i njegovi jednomišljenici, te je od njihova djelovanja odvisilo, da se moralna vlast narodne stranke oslabi ili potrese. Ovo bijaše vrlo mučan posao. Premda je narodna stranka izmjenila godine 1872. svoj prijašnji program sa novim, koji je stajao u velikoj načelnoj oprjeci sa tolikim njezinim dotadašnjim izjavama {216} premda je dakle bila povjerenje javnoga mnienja zadobila na drugom temelju nego li bijaše onaj, na kojem je sada stajala, ostalo joj je ipak to javno mnienje i nadalje vjerno tako, da se je u oči novih izbora mogla osloniti na najogromniji dio izbornika. Težinu ove neosporive činjenice osjećao je poletni duh Makančev, a on ju je razjašnjivao time, da je stranka svojim vjerolomnim postupkom ubila u narodu vjeru u njegove javne muževe te ga bacila u takovo mrtvilo, iz kojega ni on ni nitko drugi nemože za dugi niz godina probuditi. U takovu narodu, znao je Makanec kazivati, bio bi sasvim nemoćan i sam Gambetta, koji je u to vrieme na javnome polju svojega naroda čudesa tvorio. Makanec je samo donekle pravo imao, jer se nije dalo osporiti, da su narodna stranka i vlada imale za sebe ogromnu većinu inteligencije, koja je vjerovala u njihovo poštenje i patriotizam pa i u to, da je politički njezin pravac za narod potreban. Neima ipak dvojbe, da je u zemlji bilo još dosta živalja, uglednih po položaju i po umnoj snagi, iz kojih se je dala obrazovati jaka načelna opozicija proti narodnoj stranci. No Makanec nije uz tolika svoja odlična svojstva uma imao nimalo organizatornoga dara, da stvori ili uzdrži jednu političku stranku. Boležljiv i vrlo razdraživih živaca, bio je već sada do kraja ozlovoljen sa slaboga uspjeha svoje trogodišnje parlamentarne borbe , a vidio je pred sobom sigurni izborni poraz, koji mu je Miškatović navještao u „Obzoru" preuzetnim i prezirnim tonom, koji je Makanca do kraja uzrujavao. Vriedjalo ga je u dno njegove plemenite i patriotične duše, kada ga je Miškatović uzeo sravnjivati sa Herostratom, Klodijom i Katilinom, koji hoće da poruši patriotičnu stranku i najpatriotičniju vladu, što ju je Hrvatska mogla sebi stvoriti na temelju državopravne nagodbe. Mažuraniću je u to vrieme pisao, da Hrvatska neće nikada više imati takova bana, kakova je u njemu dobila. S ovakovim floskulama o Klodiju i Katilini razbacivao se Miškatović na sve strane a znao je, da će se takove nezaslužene uvriede upravo najbolnije dojmiti Makanca, koji je doista bio čovjek neobično nježnih osjećaja. Miškatoviću bi se moglo primjetiti, da su vladajući rimski krugovi bili u vrieme, kada su se pojavili Klodij i Katilina, radi svojih grieha i opačina sasvim dostojni takovih protivnika.
Borba u Karlovcu.
[uredi]Samo u jednom kotaru vodila se je najživahnija i najzanimivija izborna borba, u staroslavnom gradu Karlovcu, koji je Makanec zastupao u prijašnjem saboru te je i sada živo želio, da ga izabere njegovo gradjanstvo, koje je on nada sve poštivao radi njegovih patriotičkih vrlina. No prvaci narodne stranke bjehu odlučili, da ga