Paradiso
| ← Naslovnica | Paradiso autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1913. godine. |
Mukli šum, udaranje samotnog mora o samotnu, pustu, prokletu obalu. Više moje glave neko stade. Ležim kao svezan, znam da spavam, i ne mogu se probuditi, ustati, skinuti verige s uda i sinji teret sa prsiju. U disanju čemer pepela i zagušljivost čađe. Uokolo paučina kao prašuma, a umjesto sunca, krvavog planeta, visi na škurom nebu crveni rak, krvavi pauk, škorpion — što li. Iz daljine, iz umiranja brodoloma na posljednjem izdisanju posljednje oluje posljednji odjek pogrebnih zvona i posljednja jeka crne dosadne mrtvačke pjesme.
Mukli udarac samotnog vala o prokletu obalu, vrhu moje glave nešto stade i napokon reče:
— Što, zar me ne poznaš?
Na čelu osjećah čemernu toplinu, a niz sljepočnice mi već kaplje i curi suza, krv, vrućina tuđeg bola.
I opet: muklo udaranje mutnog mora o mrtvo, puklo i raspuklo mramorje.
I reče onaj više moje glave:
— Što, zar me ne poznaš? Onomad si mi bio na pogrebu, vjerujući kao drugi bezazlenjaci da nijesam više, a ja se tek sada probudih, vesela nam majka! Sve sam vidio: vidio sam kako ležah u sobici i kako se moj trulež miješaše sa tužnim, slatkim mirisom ljubičica na uvenulosti moje ruke i mog srca. Vidio sam kako me nošahu na groblje, među gradsku sirotinju, bijah u suzama moje majke i mojih prijatelja, u oprosnoj besjedi onog slučajnog govornika, u žalosnim zrakama škurog popodnevnog sunca i u dosadnim zvucima banalnog plaćenog svakodnevnog crkvenog zvona. I nastavih svoj predašnji život u gradu gdje sam tuđinac, između četiri carinare, u prozi dana i u orgijama noći, pod tornjevima sa pustinjom neba i pod krovovima sa pustošima života. Užasnih li dana, sivih, blijedih i jednoličnih!
Po običaju se jutrom budim sa glavoboljom i zlovoljom kod ustajanja. Onda — kafana. Smrad od sinoć, dim i vonj, izjedajući pluća i dušu, očajne diskusije gladnih omladinaca, pa novine, stvorene samo zato da ubogi svijet ništa ne zna. Ista lica, iste riječi, iste fraze, isti prašni ili blatni pločnik, iste kuće, isti lijeni trgovčić i trhonoša vječno na ulici, iste ženske s korpama na rukama i jamačno neplaćenim smiješnim šeširima na glavama, isti stražari, isti umorni konji otrcane dlake, s očima u kojima živi tek umorna rezignacija. Njemačka se naoružava, evropska flota blokira crnogorsku velevlast, dr. Iks vjeruje u jugoslavensku, dr. Ipsilon u austro-ugarsku političku nepobitnu međunarodnu činjenicu, mraz i vihor uništiše sjetvu, emigranti gube u Americi ruke, noge, pače i dušu, papa je na umoru, smrt nije na umoru, slatkiši su skupi, a kruh još skuplji. Ubio se mladi dr. Ferflovich, a stari dr. Ferflichek još živi i kandiduje kod izbora, zastupajući nesolidne interese piva proti trijeznim interesima vode.
Zatim — neopazice dakako — idem u svoj ured. Spisi, Papiri, Hartije, Tapije, Namire, Naredbe. Naš vijek je pun papira. Svi pišu, a najviše mi besmrtnici. Pisanje je izvrstan izum, jer koji piše, ne misli nikako, pa ni zlo. Velemožni danas ima nove hlače. Nove hlače pristaju Velemožnomu bolje no on njima. Nekad sam uvrijedio velemožne Hlače Velemožnoga, prosuvši na Njih nehotice malo mastila. Bijah skoro zbog toga premješten, mada se bavim i lijepom knjigom. Zbog premještenja ostavila me jedina moja ljubav, udavši se za pristojniju dijetenklasu i ugojivši se u času kad je opjevah u Arijelu i Ondini, i kad se njoj za inat oženih. Naša bo sudbina je ušivena u Velemožne Pantalone. Velemožni uostalom ima strašan pogled kao obični [...] i još uvijek, nakon groba i pogreba, strepim od tog pogleda. Dobismo u ured nove pljuvačnice sa novim muhama, a silnu brigu nam zadaje povišica učiteljskih plaća. Ogladnismo i odšuljasmo se na doručak. U krčmi pijai seljaci, konobarica s ustima kao da je kormilo sisala i s dajčmajsterskim očima kao u kantini. Nama već idu »skomine«, ali Trilby — takav joj je pseudonim — traži pare unaprijed. Vraćamo se u ured tužeći se na staro meso u gulašu.
I opet: akti, papiri, namire, naredbe, užasni pogledi, užasne hlače, muhe, pljuvačnice, gomilanje hartije na papirnati toranj papirnatog, zamišljenog, veleumnog vijeka...
Jedva jedared kući na objed. I opet vječna čorba, govedska tek naslovom, gledanje jedno drugome u usta, pa nova haljina drage moje supruge, koje tobože ne opažam poput tolikih novih haljina drage moje supruge. Po običaju boli maloga Krešimira glava, ne može u školu, a malu Zoricu, sličnu cijelom gradu samo ne meni, malu Zoricu boli kao obično zub. Napolju kiša, dosadna kiša jesenja, jer u ovom gradu padaju vječno novembarski reumatični, grozničavi i beznadni daždevi. Kroz prozor žuto dvorište sa žutim licima i žutim duvarovima sa hladnim žutim bolničkim znojem. Kao obično već cin-cin-cin-ka obično zvonce sa neobično običnog tornja i kao obično će i danas cin-cin-cinkati četvrt sata. Kao obično se moja žena tuži na grdnu skupoću živeža, kune čas kada se udala, i sprema se i kinematograf, ne mogući u kazalište. Kao obično dolazi po nju bujna brada, debeli vrat, uljudni osmijeh i živinski pogled našeg jedinog prisnog prijatelja Marka Marko vica. Kao obično prevodim onaj obični roman za obične novine. U originalu nema nekoliko listova. Trebat će ih u prijevodu ispuniti. To je barem lako.
Prevedoh već sijaset romana, a sadržaja ni jednome ne znam, da me ubijete, a ipak — znam ih naizust sve, jer su svi romani jedan jedini vrlo običan i vrlo dosadan roman, pa je i roman mog života dosadno obično opetovanje tog običnog, dosadnog tuđeg i mojeg, svačijeg i ničijeg romana. Mici, moja mačka, sve to zna, pa me gleda rugalačkim, ironijskim zlatom svojih pametnih tvrdih očiju. Ah, ona ne pati od izmučenosti i ne strada od iskazanosti. Ona ima svoju tajnu koje mi besmrtnici nemamo. Naša riječ je govor šupljine. Naša besjeda je zvuk trublje. Ako je čovjek stvoren sličan bogu, božanstvo je gramofon.
Već sam u narodnim radionicama. Prva je sasvim kao moj ured i radi sasvim kao ured. Druga nije kao moj ured, funkcioniše sasvim birokratski. Treća, no što da ti pričam te običnosti? Mnogo papira, mnogo pisanja i — naravno: pljuvačnice, muhe i hlače, u kojima se kaputaš odlikuje od ostalih i onda, kada je — bez kaputa.
Onda — u Košnicu narodnu, jer sam pismen i jer mi duša žudi predujma. Društveni sluga me primi. Kao niže čeljade. Mi smo naime, demokrati. Predsjednik čuvenog tog zavoda odlikuje se u našoj savremenoj misli kao prepisivač i još više kao kućevlasnik. Vječno se smije. Dobar čovjek.
Predujma, naravno, nisam dobio. Dobar čovjek nije prijatelj haračenja narodnog novca.
— Prijatelju — reče mi neodoljivim svojim posmijehom Evropljanina i Slavena — prijatelju, vi ste skroz-naskroz bolestan. Niste slabić i žena, pa vam to mogu junački reći u junačko lice. Vi možete iznenada umrijeti, zabosti — oprostite, ali je tako! — nosom u ledinu, pa bi Košnica narodna mogla tako izgubiti svoj novac, dok košnice nisu za davanje već za primanje!
— Prekrasno, Dobri čovječe! — reknem. — Imate sasvim pravo, pa kad Košnica narodna tek prima, dopustite mi da prinesem i ja svoj obol!
I pružim gospodinu, koji je ušao u tu narodnu kulturnu instituciju vlastitim nogama, dam Dobrom čovjeku i njegovoj vječnoj nasmijanosti prilog u iznosu od 2 (slovom dva) filira.
— Oh, vi ste uvijek, uvijek duhoviti i dobre volje, moj dragi pišče! Vidite, nas, naš narod i našu prosvjetu, drži u životu jedino taj nepojmljivi, čudnovati idealizam naših talenata. Ja doduše nisam talenat, ali bez nagrade reprezentujem ovo naše čuveno reprezentativno učeno i veleučeno društvo. Izvolite jednu cigaretu? Služite se, ne stidite se!
— Oh, hvala lijepo! A ispune li se vaše očinske i proročanske riječi te me vrag odnese, smilujte se na me, vrli Predstavnice, pa mi napišite barem nekrolog! Napišite mi nekrolog povodom smrti, kao ja što ću ga vama, vječno nasmijani mužu, napisati još za života — i moga i vašega!
— Oh, vi ste uvijek, uvijek duhoviti i dobre volje, dragi pišče!
I izađem iz Košnice narodne sagnute glave kao prosjak, sagnuta čela, kao iz bludilišta!
Na ulici skobim Vođu.
— Gle ... eto vas! Naravno, i opet ste bančili, lumpali!
— Jesam, tri dana i tri noći, pa sam ipak trijezan!
— A što vas nema k nama? Da, ali mi ne plaćamo kao drugi.
— Vođo, znate šta? Vi ste prepošteni za mene. Što je odviše, nije ni s kruhom dobro. Vi ste odviše pošteni, a ja sam, priznajem, vrlo, vrlo pokvaren čovjek. Pokvarena duša pokvarila mi je evo i tijelo. Ja bih vas i vaše poštenjake mogao okužiti.
— Slutio sam ja to, nesretni sine! — reče Vođa, i kad iščezne u kapiji, pred mojim zadivljenim očima nestade Poštenja, nestade Značaja, nestade Domovine, nestade stotine kila, nestade energičnih cipela i neuređene brade!
I sretnem prvog Glupana.
I sretnem Glupana Drugog.
Pa Glupana Trećeg.
Pa Četvrtog Glupana.
I opazivši me, kliknuše u sav glas:
— Glupa li čovjeka! Alaj je glup taj čovjek!
I grohotom mi se nasmijaše.
Kad dosadi sve, kad ti legnu na grudi zidovi, ljudi, šume i polja, kad se bojiš smiješnog svog lica u ogledalu, kad se zgroziš od misli da nosiš nečista crijeva ispod srca, daje svaka dlačica tvojih milijunskih živaca žarište milijunskih patnja, kad ti se ogadi vlastito tijelo poput vlažnog, prisilnog stana, i kad je misao tek prosvjed proti toj koži iz koje nikud-nikamo, i proti sramotnom krugu tog žrvnja što ga vučeš na vlastitim leđima, onda želiš zaboraviti na sebe, pa bez snage sna i snivanja posižeš za sredstvom jeftinog očajanja, pretvarajući se u drugu, čudnu osobu, u životinju, u nijemo biće, u stvar ...
Vino, vatra, pjena!
I veseo, bogat, jak kao vitez i proljetan kao neodoljivi kraljevski sin, plivajući na otrovnim pučinama podlih orgija, nađem se kod prijatelja, pijanog kao ja, što je naručio nekakvu rijetkost za konac te lude, izvanredne noći.
Naručena žena bijaše mati moje djece. Griješeći posljednji put zajedno, varamo se vječno posljednji put međusobno! Podavajući mi se kao prostitutka, ona vara mene kao supruga, a upotrebljavajući je vječno kao prodanu robu, varam i kaljam nju i sebe, ne ponižavajući u njoj samo zakonitu već i svačiju ženu: ženu i Ženu!
Svaki dan nakon moje smrti ponavlja se ta užasna historija, svaki dan, a niko ne sluti što se to svaki dan sa mnom događa.
S užasom slušah više glave glas, sjetan i neveseo glas mog najboljeg prijatelja. S užasom mu rekoh:
— Zaboga, pobratime, pa to sam ja mrtav, a ti živiš!
— Ne — reče mi on — ti si živ, a ja sam pokojnik.
I iščeznu.
Udaranje mora o žalosno mramorje, više moje glave nestade govora, sjetnog i neveselog; probudim se i — nađem u gradu pokojnog mog prijatelja, ne znajući ni sada živim li prvi ili drugi put, gledam li san živih ili užasni san nemirnih i nesrećnih, prokletih pokojnika. U disanju gorčina pepela i zagušljivost čađe. Prašuma paučine. Umjesto krvavog planeta dosadna neman, a vječna novembarska kiša moči dosadu proljetnih krovova, pločnika, tankih kaputa i još trošnijih, prozeblih duša.
| Povratak na vrh stranice. |