Osman/12. pjevanje
| ← 11. pjevanje | Osman — PJEVANJE DVANAESTO autor: Ivan Gundulić |
13. pjevanje → |
Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije,
iz Varšova k Carigradu
putujući miran nije;
ne poteži nu ga tjera
želja oglasit kako uzroči
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.
Sada jedne, sada druge
konje jaše na promjenu,
probijući strane i luge
po ravnini, po kamenu.
Po najprječem putu upravlja
i u Carigrad brzo ulazi
i, što nosi, svak se stavlja
tko mu na obraz veseo pazi.
Podizat se glas počina,
raste govor, svak besjedi
da od Poljaka do Turčina
mir žuđeni veće slijedi.
Svak uživa tko ovo čuje,
star i mlad se tim veseli,
vaskolik se puk raduje
i s tega se čestit veli.
Ali rados veću i dražu
i veselje bez prilike
u pogledijeh svojijeh kažu
turske ljubi svekolike;
er nije veće čeznut njima
da ih ne bi razdijelila
s gospodarim ljubljenima
poljačkoga boja sila.
Nu u veselju općenomu
sama otkriva jad sred lica
i u životu čezne svomu
Korevskoga vjerenica;
a to, er sami ne dohode
njoj u glasu mira općena
mirni glasi od slobode
gospodara nje ljubljena.
Ne počiva kratka časa,
svud se tuče, vrti i vije,
ište, sluša, ali glasa
ni priglasja čut joj nije.
Čuje sve ino, samo ovo
ne čuje što čut sveđer hlepi;
tim skončanje svakčas novo
njoj tre i hara ures lijepi.
Kopni, uzdiše, stine, gori,
ciči, plače, cvili i tuži
jak grlica, ka u gori
s drazijem se svîm razdruži;
bez svakoga tere veće
tako ufanja tužna ostaje;
tolike joj rastu smeće
da život malo haje.
Ona otkada najprije cića
zaplijenjene sve ljubavi
od mlađahna Ugričića
mušku odjeću na se stavi,
pače u turskom Carigradu
otkad pod tom mirnom slikom
nju bojnicu krije mladu
ljubav vlastim svôm velikom,
vik ne štedje zlata, blaga
i od procjene sve što skupi,
vjerenika mila i draga
da iz teška ropstva otkupi.
Proda države i gradove
i gospodstva svâ vlaštita
i darove na darove
sla i mita vrhu mitâ.
Ali zasve nebrojena
da bogatstva prosu i strati,
nađe se u svem privarena
i u ništo joj sve se obrati;
pridobit bo mlada vîku
tim nije mogla ni mogaše
nemilosno srce i priku
ćud vrloga Rizvanpaše,
ki sveđ straže i zatvore
na tamnici od nje draga
veće, jače, tvrđe i gore
i uzmnaža i prilaga.
Imaše ovi Turčin hudi
na dvorovijeh svoga doma
dvije diklice blage ćudi
drage u svemu, lijepe veoma.
Lica su u obje njih rumena,
sunčane oči, kose od zlata;
jedna mu je kći rođena
a nepuča druga od brata.
Jedna ljeta su i one i ove
i djela u kih traju vrime;
Ljubica mu kći se zove,
Kalinka mu je nepuči ime.
U dne, u noći, ljeti i zimi
sveđ su ujedno druge mile;
tako su se među njimi
od mlađahna zaljubile.
Nije otajstva, stvari nije
ova onoj ku bi sakrila;
živu kô da je objedvije
jedna majka porodila.
Ovih lijepih djevojčica
Bećir-hadum stražnik bîše,
pogrešpana stara lica,
zbabljen crnac, grd saviše.
Nu zasve to usti blijede
rumenilom jošte masti,
mrči i lašti dlake sijede
i od obraza suhor tmasti.
Kami dragi mu iz bisera
na usnah visi i na ušiju;
crne prste odsvudijera
prsteni mu zlatni kriju.
Jasni ogrljaj, ki mu iznova
vrat žilavi narešiva,
od zlata se suha skova,
vas kamenjem drazim siva.
Od Kalinke mlade stari
hadum viđen bi najprije,
ka da u smijeh ne udari,
moćna odoljet srcu nije.
Neskladna bo neprilika
mladici se lijepoj čini
da grdoča onolika
bit s naprava ljepša scini.
Što je grdo po naravi
zaludu se resi i maže,
er grdoća u napravi
tisućkrat se grđa kaže.
Ali potom pogled lijepi
lijepoj mladici opsja zlato,
slakomi se i pohlepi
oni čas joj srce na to.
Tim sva dvorna u glas mio
starom crncu kliče ovako:
„Kaž' mi, ko te obdario
napravami lijepijem tako?“
Crnac ončas Krunoslavu
u Ugričića slici ukaza,
veleć: „Oni svu napravu
oko moga stavi obraza;
oni mladac ki od strane
poklisara česarskoga
često donije dare izbrane
ovdi u paše dunda tvoga.“
Kako začu Kalinka ovo,
pitat naprijed već ne slijedi;
željenje joj nasta novo
s Krunoslavom da besjedi.
Misli, ište i nahodi
način da joj toj se zbude;
i u nje srcu ljubav plodi
stoga i druge još požude.
Za steć u dar zlata i blaga
hlepi i smagnu sveđ dotada;
sad s pogleda lijepa i draga
sahne, gine, kopni mlada.
Ah, zaisto znô je vele
taj ki u stara doba stavi
zlatan trkač, luk i strijele
bogu ognjenom od ljubavi;
er na svijetu nije toga
mjesta otajna i skrovita
gdi iz luka ljuvenoga
zlatna strijela ne dohita.
Ljubav ima zlatna pera,
zlatan je i plam kim sve užiže;
zlatnijem krilim ona tjera
i bjeguća srca stiže.
Zlatni puti, zlatna vrata,
zlatni ključi nje su dvora;
platnom veže ona od zlata
sebi i druzijem oči odzgora.
Tim nije rijeti čudo nijedno,
ako proz svoj pogled mili
zlato i ljubav sad ujedno
Kalinku su pridobili.
Turkinjica, koja sudi
za mladića Krunoslavu,
snebiva se, panji i čudi
kroz ljepotu nje gizdavu.
Želi zato, biser želi,
nu još želi blago draže:
zlato od kosi, biser bijeli
sred nje usti ki se kaže.
Z ovim čezne, gine, blidi
i sred ognja gori živa,
er ne pozna i ne vidi
što laživo ruho skriva.
Hoće mlada da izusti
kako ona mre za njome,
ali riječ joj mre sred usti
i stvara se mramorkome.
Nu u pogledih govor hrani,
oči očima ter tomače
što jeziku sram zabrani
a stravljena misô zače.
Stavlja joj se Krunoslava
i žali ju sa svom moći
da se u nju upoznava
bez ufanja od pomoći.
Nu zasve to hitra dosti
da ona pomoć steče za se,
kaže joj pogled pun milosti
ufanjem je taštijem pase.
Djevojčica sramežljiva,
videć ovo, oči uzdiže,
nu plam veći ognja živa
iz drazijeh ju oči užiže.
Tim od želje usiljena,
pače od sile kom sva gori,
sprva uzdahnu, pak rumena
u ovi način usta otvori:
„Vaši li ono biše dari
kim se hadum naš uresi?
Kad ono ima crnac stari,
da što meni donio jesi?
Smir' me mladu djevojčicu!
Daj mi zlata na ovi danak,
il' što je draže u tvom licu
negli umornu zorni sanak!“
Dospje i od srama zarumeni
sva se u licu i poniknu;
a na govor taj ljuveni
Krunoslava opet kliknu:
„Djevojčicam, o gospoje,
kakva ti si lijepa i draga,
ovi sluga donio je
ljepše dare, veća blaga.
Zlato, koralj, biser bili
i kamenje bez procjene
i sve što imam u dar mili
primi lipos tva od mene.
A za uzdarje svega toga
htjej, molim te, samo m' riti
znaš li od sužna Korevskoga
štogodijer mi spoviditi.“
Zanesena dikla mlada
razvedri se i obeseli
i, u sebi čim se nada
višoj sreći, tako veli:
„Prem kô Milos tvoja pita,
Ugričiću gospodine,
od junaka glasovita
podat ti ću glase istine.
Ja čuh vele, vidjeh veće
od viteza djelim slavna;
sreće njegove i nesreće
napuno sam kazat spravna.
Dunda moga kad za roba
silni Kozaci uhitiše,
ki na krajini u to doba
atćermanski paša bîše,
š njim zaplijeni i Ljubicu
jedihnu mu kćercu gusa,
koj ružica zene u licu,
a sred usti capti rusa.
Nu Korevski, ki nad svima
bi vitezim vojevoda,
kažući se blag obima
razgovor im sladak poda.
Dare uzmnoži vrh darova
i milosti na milosti;
dragova ih i milova,
gleda, scijeni, časti i gosti.
Vrati ćaćku vitez blagi
kćercu a kćerci sva nje zlata,
biser bijeli, kami dragi,
sviona ruha i bogata.
Vrati naprave one izbrane
gospodičić blagodaran,
da svijetli ures ne ostane
djevojčici lijepoj sharan.
Požali joj zlu nezgodu
i bolje se svoj nje zledi
i dobrzo dâ slobodu
dundu i mojoj bratučedi.
Ali za mir nje ljepote
nije sloboda bila i blago,
ako joj se duša ote,
ako izgubi srce drago.
Mislit djela ne pristaje
od junaka svim hrabrena,
i u slobodi robinja je
blagodarstvom zaslijepljena.
U pameti svud ga vidi,
kreposti mu sveđ razbira;
vene, čezne, gasne, blidi,
sahne, gine i umira.
Nu da mlada djevojčica
nije čudo ljubav ćuti:
ne rodi je medvjedica,
ni se u gorskoj goji ljuti,
Za čudo se ne govori
da iz kamena oganj skače,
a čudo će bit da gori
ko 'e mlađahan, ah jaoh, brače!?
Ali kad pak niknu smeća
i bogdanski boj zavrže,
junaku se dobra sreća
na nesreći zloj provrže:
pade u ropstva u nevolju;
viteški mu cvijet se oznobi;
družba ga izda, a na polju
neprijatelj ga ne pridobi.
Slavni otada junak, koji
djela kaza svud viteška,
nadno tamne jame stoji
u okovijeh gvozdja teška.
Moj je dundo od strahoća
ponornijeh tminâ straža;
i srditos i vrloća
njegova se sveđ uzmnaža.
Nemilostim on misleći
da se u carsku milos stavlja,
meće ozir vas za pleći:
što je držan, zaboravlja.
Na sramotu od razloga,
i s pameti ćud neharna
uspomene goni od svoga
dobročinca blagodarna.
Sred tamnice tim smrknute
junak, željan bijela danka,
muke, trude, jade ljute,
sva zla trpi bez pristanka.
Nu pašina kćerca ino
u stravljenoj duši ćuti:
gine, dobro nje jedino
da ne bude poginuti.
Moja lijepa bratučeda
od milosti suze liva:
u sužanstvu dušu gleda
gospodara milostiva.
Od žalosti ne razbire
u vaju se žestokomu
cić gorušte ljubi i vire
ku mu u srcu nosi svomu.
Jeda skrati zle boljezni
ljubljenoga tamničara,
blagom riječcom, slatkom pjesni
ukradom ga razgovara.
I da mu ona ne rasladi.
gorcih muka kigod dio,
odavna bi vitez mladi
s životom se razdijelio.“
Da Kalinka ovdi veće
prista i naprid ne spovijeda,
Krunoslavi ne bi od smeće
bil' toliko nje besjeda;
ali ovako još govori:
„Korevskomu sužnu dragom
Ljubica se toli udvori
vernom službom, dvorbom blagom;
tač Poljaku svijetlu i slavnu
Turkinjica lijepa omili,
da su vjeru krepku i stavnu
među sobom uhitili.
Tim sklopjena i gotova
s milosti se carske veli
i sloboda vitezova
i Ljubičin pir veseli.
Ugričiću moj ljubljeni,
ja rijeh što znah, a ti sada
spravi obilne dare meni
kijema ću se smirit mlada.
S darom zlatnim draže zlato -
milos tvoju duša pita,
i već srce hlepi na to
neg na carstvo svega svita.“
Čim stravljena dikla trati
slatke ovako svim besjede,
za ruku je prešno uhvati
Bećir-hadum i odvede.
Jak iz cvitja i iz trave
koga otrovna zmija peči,
Krunoslava na gizdave
Turkinjice osta riječi.
Streptje, ublidi i ostinu
sva od čuda zapanjena,
u prilici i načinu
stanovita nijema stijena.
Ne vjeruje i vjeruje
što od draga svoga sluša,
zaboravlja, spominjuje,
smrtne u srcu smeće kuša.
S razlicijeh misli gine
jak plav u ku sveđ udara
valovite sred pučine
sila protivna od vjetara.
K zemlji srti i na čase
put nebesa oči upira;
groznim suzam polijeva se,
iz srca uzdah vruć podira.
Nje snježane bijele ruke
sada krši, plete sada,
i od nemira i od muke
proteže opet i opet sklada.
Ali udugo ne umuknu.
Među suzam i uzdasi
stanoviti mramor puknu:
žalosno se mlada oglasi.
Ona, izišla izvan sebe
od bolesti buduć, kliče:
„Ah, ke glase čuh od tebe,
moj nevjerni vjereniče?!
Komu veće i u koga
ikad tužna da vjerujem,
od viteza Korevskoga
kad nevjeru ovu čujem?
Tko je tko se ne snebiva
da u nevjeru može pasti
junak koji plemstvom siva
prave vjere, svijetle časti?
Ah, iskati svud je zaman
vjernos naći srca čista:
crno 'e sunce, mjesec taman,
nevjerna je vjera ista!
O moj njegda drag pokoju,
sad izdana mâ ljubavi,
Krunoslavu da li tvoju
pri Turkinji ti ostavi?
Da od nemira ne umiram,
za veliko čudo brojim,
u mom srcu er razbiram
što si držan, što dostojim.
Obrni se, ah, obrni!
Na komu me, viđ, promijeni!
Svijetla obraza ne pocrni,
ne izgubi glas pošteni!
Ki od svijeta ne zna dio
tvoja dila, me liposti?
Komu si se zavjerio
sa svom moći i kriposti?
Jeda nađe draže lice
i od mojijeh zlatnije kose?
Turkinje su mađionice,
čarajući svijes zanose.
Himbeno su one lijepe,
u hitrinah sveđ se paze;
napravami vid zaslijepe
i obraze priobraze.
Zaisto s bilja vilovita
opsjeni te i zatravi,
kad tva dila plemenita
i mu lipos zaboravi.
Nu me bojno srce di je?
Tužba meni ne priliče;
tko se osvetit vrijedan nije
neka suzi i nariče!
Podnit neću ni trpiti
da, što je moje, druzi drže;
raskinuti, razdrpiti
Turkinju ću zlu najbrže!
Ukazaću Krunoslava
u osvetah kakva biva:
usred zmajâ, usred lavâ,
usred ognja da je živa.
U desnici ovoj jakoj
ja ću s mačem poletjeti,
o Korevski, zlici opakoj
u tvom krilu dušu oteti.
O gromovi, o treskovi,
urnebes se vaš obali!
Bože, gdi su bludnici ovi?
sprži, užeži, sve popali!
Ali tužna što govorim?
što razumjet sebi dajem?
Užežena ja sva gorim,
čijem druzijeh spražit hajem.
Ti me ostavi, dušo mila,
ja tvu lipos neću mnogu!
i najveće kad bih htila,
ostaviti vik ne mogu.
Pače kô te vazda ljubih,
i ljubiću sred svih smeća,
ako ti u čem sad zagrubih,
čin' da je milos grijeha veća!
Gospodičić tako svijetô
ne vjerujem da će upasti
u nevjerstvo tamno i kleto
suproć plemstvu, suproć časti.
Po sve pute i načine
prilagaću misô i mito,
dokli budem od istine
na spoznanje doć očito.
Izdavniče, - ki dostojiš,
er se od vjere duša izmakla,
ne pod zemljom tu da stojiš
u tamnici, nu dno pakla! -
lasni mi su svi ovi trudi,
slatka je muka sva čemerna:
ti nevjeran meni budi,
ja ću tebi biti vjerna!“
Bez krsmanja Krunoslava
u odluci ka je žeže
ne ima misli da strah dava,
nije zaprjeke ka ju usteže.
Sedam torân u ugarskomu
ruhu ophodit dikla zađe,
na njegovu dokli domu
Rizvanpašu srete i nađe.
Pokloni se i načine
dvorne ukaza, kliče paka:
„Ja sam, mili gospodine,
Korevskoga brat junaka;
njegove se cić slobode
iz dragoga mjesta uputih,
ne gledajuć na nezgode
od razlicih pogub ljutih.
Dobrota me tva primaga,
na otkupe da ga prosim:
tim koliko hoćeš blaga,
udilje ti ja za nj nosim.
To li neć ga dat za platu,
da' ga u dar plemeniti;
a za uzdarje ja na zlatu
ončas ti ga ću izmjeriti.“
Paša u mlaca s boljom slikom
zapaža se na ove glase,
i visokom i velikom
on odlukom snebiva se,
sad besjedu, sad slobodu
razmišljajuć, ter se čudi,
i sebi ovu sad prigodu
od velike smeće sudi;
i kô čovjek od velicih
mećaicâ i kramarâ,
u pameti veće od pricih
varâk način misli i stvara.
Naravnoga otrov gniva
krije Turčin dvoran silom;
jedno misli, drugo obećiva,
a izvršiva treće dilom.
S Krunoslavom unjiguje,
i veseliji sveđ se kaže,
riječima je obljetuje
sve što može bolje i draže.
Veli: „Smir' se, o plemiću,
za slobodu brata tvoga!
Ja prijatelj haran biću
njemu u cara čestitoga.
Utoliko ako š njime
miluješ se razgovorit,
sad i u ke hoć ino brime
tamnicu ću ja ti otvorit.“
Utoliko doli svrati
paša i kaže da ga slidi,
i množ Turâk da ih prati
pod oružjem zapovidi.
Sedam torân gdi se rede,
proz sto vrata i zaklopa
s Krunoslavom paša grede
gdi Korevski živ se ukopa.
Proz mostove, ki se dižu,
zanesene u zahode
i u dolinu svakčas nižu
po strmu i usku putu hode.
Vrhu nje se do oblakâ
tvrda građa obgradila;
sokolova brza i jaka
ne bi ju perja izletila.
Ukraj građe kroz gvozdena
vrata uska, tijesna i mala
dno ponora udubena
dublja je jama još propala.
Pod zemlju se put obrne
iz duboke jame ove
put tamnice tamne i crne
grob od živijeh ka se zove.
Proz sva mjesta zgor skazana
Krunoslava pašu slidi:
nije je želja bijela dana,
ištom da sve sunce vidi.
Oružanijem slugam odi,
da ju umore, viknu paša;
Krunoslava naprijed hodi,
ni ju poguba nijedna straša.
Nu od tamnice jedva stupi
priko praga dikla smiona,
a raskošan zatvor skupi,
i u sužanstvu osta i ona.