Osman/10. pjevanje
| ← 9. pjevanje | Osman — PJEVANJE DESETO autor: Ivan Gundulić |
11. pjevanje → |
Zatravljena Sokolica,
da prije vidi cara mlada,
s drugam leti jakno ptica
put bijeloga Carigrada;
a Poljaci svi veseli
i gospođe slobođene
na obilne su gozbe sjeli
pokraj rijeke svim studene.
Na čâs dana srećna toli,
a u zdravlju kraljevića
zdravice se uokoli
napijahu od mladićâ.
Još na slavu poljske krune
pod glas skladnih začinaka
rujna vina čaše pune
služahu se od junakâ.
Prođe zdravica, i u zdravlju
kraljevića vjerenice
napi slavni Vladislav ju
čašom zlatnom sred desnice.
Veseo ostatak danjih časa
lovci ovako čim trajahu,
česti glasi iza glasâ
kraljeviću dolijetahu.
Ulak, najprije koji dođe,
navijestio mu ovo bîše
od Turkinja kô gospođe
varšovske se zaplijeniše.
Donije drugi kô je veseo
kralj i š njime vas puk ini
da je Vladislav slavni oteo
kleta gusa što zaplini.
Hrlo tekuć prispije treći:
š njim poruka nasta ova,
da s gospodom, čas ne ckneći,
gre kraljević put Varšova;
a to prije noći neka
u gradu se nađe unutra,
er poklisar carski čeka
u osvijet se bijela jutra.
Kô dobitnik od Istoči
ču zapovijed oca svoga,
na brzoga konja skoči
naglo slijeđen od svakoga.
Gospodičić mlad prid njime,
da od puta trud mu skrati,
kliče glasom veselime
u ovi način popijevati:
„Podiže se plaho dijete
mlad car Osman s Carigrada
na pogube, raspe i štete
poljskijeh polja i livadâ,
da čestitu krunu lešku
sabljom smakne i potlači,
i pod tursku silu tešku
nje kraljevstvo uharači.
Ali istine buduć glase
kralj poljački veće čuo
s neizmjernom vojskom da se
car na njega podignuo,
zapovidje sa svijeh strana
da vojevode sve najveće
i gospoda ina izbrana
u varšovsko dođu vijeće;
gdi, buduć se razumile
turske sprave strašne odviše,
s mnogijem silam mnoge sile
susresti se odlučiše.
Poletješe zapovijedi
po prostranoj kraljevini
put Varšova da svak slijedi
pod oružjem u brzini;
da na vojsku svak se kupi,
da se oprijeti svi sjedine
silnom caru, prije neg stupi
na podoljske pokrajine.
Sva se zemlja na glas ovi
zbuča, zbuni i podiže;
vrve odsvud vitezovi,
k Varšovu se svak približe.
Inostrane krune i knezi,
s kîm Poljaci društvo imaju,
s vojevodam i s vitezi
na njih pomoć i oni ustaju.
Prosuše se stijezi svudi,
trublje daše bojne glase;
od razlicijeh vojska ljudi
na ravnome polju sta se.
Sinu svomu kraljeviću
kralj šibiku nad svijem poda,
a ime Karlu Hotjeviću
od vojevode svijeh vojevoda.
Sunčano se svijetlo oko
ljepšijeh vitez ne nagleda:
svi jezdijahu uširoko
pod načinom skladna reda.
Zaletje se iz sjevera
na Istočna ljuta Zmaja
i prostrije bijela pera
poljski Orô put Dunaja.
Slavna kralja vojska izbrana
pod krilim mu staše tada:
cvijet junačkih leških strana
i Krakova ures grada.
On moškovskih priko polja
dođe ruske na granice,
pak upriječi put Podolja
uprav tvrde Kamenice.
Stani se otle na krajine
gdi od Nestera rijeka teče,
ter pogleda iz visine
bistrijem okom nadaleče.
Ali onuđe od Dunava
pazeć sletje siva ptica,
gdi slavnoga Vladislava
suncem sjahu vedra lica,
veleći mu: 'Zapovijeda',
kud ću obratit brzim krili,
kud li kazat put naprijeda
nedobitnoj tvojoj sili?
Eto u staro Drenopolje
Otmanović izišô je,
na široko ravno polje
taboreći čete svoje;
paček se je i otole
sam na konju it podigô,
da bi tvoju, o sokole,
nedobitnu dobit stigô.
Nu što velim? Nove glase,
kraljeviću, čuj, izbrani:
prišô je Dunav, približa se
plahi Osman k ovoj strani.
Eto moje bistro oko
veće ga je ugledalo:
polje mu je svijem široko V
neizmjernoj vojsci malo.
Zasjedi mu ti mostove
priko Pruta i Nestera,
er sam pogled vojske ove
razbjena ga natrag tjera.
Scijeni dijete s bojnom rati
da se umiješat sred junakâ
u saraju vojevati
s kolom lijepijeh djevojaka;
misli, iz luka vitezovi
što potežu smrtne strile,
da su posmijesi i celovi
kijem ranjaju usti mile,
a zatočne ravne strane
bojna polja sred zavade
prsi bijele i snježane
Turkinjice lijepe i mlade.
Ah, čuj u što dijete uzda se!
Kad se na boj š njim spravljala,
carica mu je zlatne vlase
za tetive luka dala,
veleći mu: Slatki brače,
ti iz moga strijeljaj prama:
ja zlotvore tve najjače
pogledom ću sharat sama;
ti desnicom tvôm hrabrenom,
ja ću očima daždjet smrti,
mahramicom pozlaćenom
truđahnu ti znoj otrti. -
Utoliko i ti otpravi
vojevodu sajdačkoga,
da na moru razbije plavi
neprijatelja silna tvoga.
On s Kozacim, od kih sada
glava je stavljen, u dobiti
do samoga Carigrada
lasno sve će poplijeniti;
pače još će proć naprida
vlas njegovih vojničara
i izet tvrdih iz obzida
Korevskoga tamničara.
S druge strane pod oklopjem
Radoviljski knez otidi,
ter na Vitoš s vitijem kopjem
proz Planinu Staru uzidi,
Nemaniću da Stjepanu
namjesnik si krune carske,
čim pod tobom zemlje ostanu
srpske, raške i bugarske.
Senjanskoga i najbolje
još viteze makni sade
da na staro Nikopolje
tvoj dobitni stijeg usade.
Tuj se Marka Kraljevića
i Mihajla vojevode
još popijeva bojna srića,
smjenstva, junaštva i slobode.
Skokni konja po Kosovu,
gdi ubi Miloš cara opaka,
a k bijelomu Smederovu
pošlji kitu tvih junaka;
duh da odahne i počine
ukopanijeh pepeo kosti
Đurđa despota i Jerine,
kijeh zet Murat ožalosti.
Nu tvu vojsku nebrojenu
u dvije vojske prije razdili,
ter na polju otvorenu
s jednom se opri turskoj sili;
a s drugom ju iz nenadne
strane opkruži i zateci,
ter smetene i neskladne
glave sveži, puke isijeci.
Obod' konja, uzmi veće
u desnicu kopje vito;
Bog je s nami, od tve sreće
nevjerstvo je pridobito.
Nijesu od mnoštva Turâk sade
junaci se tvi pripali,
er da nebo ozgar pade,
na kopjijem bi ga uzdržali;
nu su Turci iščeznuli:
sjeverne im zvijezde prijete,
er pogubu njih su čuli,
kad na carstvo stane dijete.
Priko Crna mora doni
Otman sablju vrh krstjana;
priko Crna mora goni
sad krstjanska sablja Osmana'.
Ču kraljević glas pun sreće,
i u bogdanske zemlje ravne
pod orlovim stijegom veće
čete uvede na boj spravne.
Suproć njemu car srditi
od sto vojska s vojskom doje,
kojoj mogli pribrojiti
svi jezici ne bi broje.
Na oružje se s obje strane
dođe, i u buci vas svit zamni;
zdaždiše u ognju smrtne rane,
sve se smete, dan potamni.
Kon Nestera Nester veći
turske krvi tuj proteče,
i u nevjerskom raspu i smeći
jedva s glavom car uteče.
A sad, carski dobitniče,
kraljeviću naš hrabreni,
gdi zapada, gdi ističe,
slijedit smo te pripravljeni.
Ne od hlapâ, ki na jata
zatjerani na boj hode,
nu je tva vojska izabrata
od vojevoda i gospode,
ki svi vape: „Pri Dunavu
ne stoj nego prostri sada
našu, tvoju, Božju slavu
od istoka do zapada!“
Tako junak popijevaše;
ali uz vedra kraljevića
veće u Varšov družba jaše
svijetlijih mladic i mladićâ.
Svak se vidi odsvud teći:
na vratijeh ga svak je srio,
s gospođam se veseleći
kih on biješe slobodio.
Po prozorih sa svijeh strana
djevojčice lijepe sjaju,
i od razlika cvića izbrana
dažde obilne prosipaju.
Hvale vas mu puk začina,
star i mlad ga častit hrli,
i kralj slavni slavna sina
rado prima, milo grli.
A i poklisar cara silna,
buduć prošô sve Podolje
i sva ruska mjesta obilna,
na mazovsko dođe polje.
On se u gradu Kamenici
biješe uzdržô vele dana,
što kazački svud vojnici
vrćahu se sa svijeh strana.
Od njih guse neizrečeni
strah u srcu svom oćuti,
zasve er znaše da otvoreni
poklisarom svud su puti.
Još bo odonda paša uspreda
i u teškoj osta smeći,
otkad s kopjem na nj ugleda
Krunoslavu bojnu teći.
Sumnji, i sveđ mu sumnja čini
s uzroka se bojat tega,
kako ona, da se i ini
upoznali ne bi u njega.
Tim dokli se ulak vrati,
koga u kralja poslô bîše,
ne hteć naprijed putovati,
odocni se on saviše.
Nu kô primi da vojvoda
nad Kozacim podoljskima
uzdahnu mu stražu poda,
ka ga u putu pratit ima,
i bez sumnje i bez straha
s družbom Kozâk vitezova
na ravnine sad dojaha
nedaleče od Varšova.
Na brijeg jedan šator meće,
konja odsijeda na kom jaše,
a vrh njega i noć veće
crni šator svoj steraše.
Tuj počinu, dokli opeta
na istočna vrata bijela
jasnijem stupom Zora išeta,
sva rumena, sva vesela.
Kralj poljački utoliko,
nedobitni i čestiti,
kupi i vijeće sve veliko,
cvijet kraljevstva plemeniti;
a to u vedroj slavi neka
sred vojvoda i sred panâ
na pristolju on pričeka
poklisara cara Osmana,
ki s naredbom tad potpunom
biješe u mnogoj poslan želji
da s poljačkom slavnom krunom
mir utvrdi i utemelji.
Ah, ovako s plahe ćudi
nerazbornim smjenstvom gine
neprijatelja tko ne sudi
za ono što je doistine.
Eto usiljen car je oholi,
poć u Istok spravan gdi je,
da s darovim sad se moli
komu sabljom prijeti prije.
Ne smije se ganut dijete -
još bo straši Prut ga rika -
što ne vidi sprva uvjete
nedobitna dobitnika.
Biješe sunce konje ognjene
po nebeskom polju udrilo
sred istoči razvedrene
zlateć zorno rumenilo,
s istočnijeh se strana kada
eto paša carski upazi
gdi od Varšova bijela grada
u varoše lijepe ulazi.
Sred prostrane kraljevine,
jakno srce poljskijeh polja,
stoji Mazovska mimo ine
sve države ljepša i bolja.
Na Visli joj bistroj rici
Varšov grad je vrh i glava;
u sadanja doba u dici
dvor mu kraljev svjetlos dava;
tuj bo kralji pribivaju
i pristolja drže svoja,
i općena se vijeća staju
ili od mira ili od boja.
Prid Varšovom na livadi,
ka je u svakom ravna kraju,
vitezovi vidje mladi
bojne konje gdi igraju.
Pri viteškoj toj zabavi
man poklisar konja plaha
iska od igre da ustavi,
dokli u gradska vrata ujaha.
Janjičarâ sto naprijeda
u žarkulah s perjem jaše;
spahoglân ih peset redâ
tihom jezdom slidijaše.
Opeta je broj konjikâ
u odjećah plemenitijeh,
korugvâ im množ razlika
vrhu kopja trepti vitijeh.
Dug red mladih pak djetića
s razlicijem se darim kaže
kralja i slavna kraljevića
Otmanović kijem častijaše.
Trijes konja su u povodu
arapskoga od plemena:
ognji u zgledu, vihri u hodu,
vrh morskijeh bi tekli pjena;
suho im zlato sedla skova,
sakrafoče biser niza,
drag je kami sred njihova
čela vidjet sunce izbliza.
Trijes lukova s trkačima,
nakićeni pribogato,
zamjeran je ures svima -
sve drag kami, biser, zlato.
Još tredesti britkijeh sablja,
kim izvrsnos Istok dava,
a s nebesa suncu ugrablja
zrake svijetla svim naprava.
I tridesti robinjica:
zlato im često pram nathodi,
zora iz čela a danica
iz oči im bio dan vodi.
Pogleda su sve razbludna
a obličja gospodična;
ljepota je njih pričudna
božicami rajskijem slična.
Mladomu ih Vladislavu
Osman mladi car posila
za razgovor i zabavu
sred pokoja draga i mila.
Jaše paša najposlije;
konj pod njime ponosit je,
oko glave odsvudije
snježani mu veo svit je.
Bijeli risi crnijeh pjega
zlatan kavad svud mu rese;
do samoga pasa u njega
sijeda brada prostire se.
Na uzdi drži jednu ruku,
pri prsijeh drugu hrani,
kažuć u njoj svemu puku
carski u zlatu lis poslani.
Vojvodâ mu šes je okolo,
kim naredi kralj ga sresti;
odjeveni svi su oholo,
svijetla obličja, stavne svijesti.
Njih su konji vidit taci
da ne tiču tli čim jezde;
pače regbi hitri i laci
pružiće se sad na zvijezde.
S ovijem redom, u ovoj slavi
gospoda ga družeć ova,
poklisar se carski upravi
kraljevskijeh put dvorova.
Kraljevski se bijeli dvori
dižu i diče put nebesa
ponosito k zvijezdam gori,
na prostoru puni uresa.
Na mramornih stupijeh, koji
lijep red kažu, svakolika
naslonjena građa stoji
plemenita i velika.
U prostrana vrata lipa
kô se ulazi, u dva reda
izdjeljanijeh broj se kipâ
starijeh leškijeh kralja gleda.
Tako im umje hitrijeh ljudi
vješta ruka slike utvorit
da, tko ih pazi, živijeh sudi
i da sad će progovorit.
S bijelijem gnijezdom orlovime
Leh se u jednoj ruci objavi;
drži u drugoj grad kom ime
od našasta gnijezda stavi.
Dubrava mu je oko čela,
on bo iz dubrav skupio je
u gradove i u sela
puk kom ime poda svoje.
Krak se za njim pak udjelja;
drži u rukah grad i ovi,
Kraka svoga zgraditelja
ki imenom i sad slovi.
Primislav se s štitim pazi
i s kacigom dupskijeh kora;
oružjem bo tijem porazi
Ugre i izagna priko gora.
Leh se drugi vidi opeta,
stoji konj uza nj; on bo steče
oblas, što u svâ mlada ljeta
brzijem konjim tijek priteče;
drži u rukah luk i strile,
kim obrani od česarske
Velikoga Karla sile
puke slovinske i ugarske.
Pjastav slijedi: ruka jaka
pod jarmom se još proslavlja;
volovom ga sprva a paka
neprijateljim svojim stavlja.
Kip je za ovijem komu od kosi
vrh pleći se vlas prostira;
krs u rukah zlatan nosi,
a u nebo oči upira -
Mjesislav je ime od slave,
ki u svetoj vodi umijesi,
koj on prvi vrh od glave
prignu i krstom čelo uresi.
Boleslav je sin za njime
na pristolju s krunom zgara,
ku s imenom kraljevskime
prvi on primi od česara.
Kon njega se pismo izdube
ruske vojske kô potlači,
Pomoravce i Kasube
primi, a Pruse uharači.
U odjeći kaluđera
Kažimir se prvi udjelja;
još križ drži kim zatjera
kralj redovnik neprijatelja.
Boleslav se pod oklopjem
Krivousti gleda i broji;
on na konju s vitijem kopjem
i s perenim štitom stoji;
Vladislava oca svoga
sprijed priliku drži od zlata,
na štitu orla poljačkoga
s česarskijem sred nokata.
Stijezi, oklopja s mačim, s štitim
pod lovornijem vise vijencom,
i sve što ote pridobitim
Rusom, Ugrom, Čehom, Nijemcom.
S bijelim orlom stijeg držeći
Kažimiru je drugom slika;
s tijem bo plešuć glavu smeći
ime dobi od Velika.
Lauš pak je: zagrljena
na štitu mu je Visla i Sava,
i dostojno narešena
dvjema krunam jedna glava.
S druge strane prvi u redu
kip se kaže plijenim kitan:
Jadželom je, po pogledu
kralj i junak nedobitan.
Slava u vodi zdaždje s nebi,
da ga vlada vojujući,
kad Vladislava ime sebi
krsteć se uze, sve dâ kući.
Na štitu mu je oklopljeni
konjik, ki čim konja teče,
digô je u obje ruke ognjeni
mač vrh glave, da udre preče.
Naličje uza nj stoji viteško -
mlada kralja mož svjedočit;
svija i stresa kopje teško,
a konj pod njim sad će skočit.
Zgar „Vladislav tretji“ piše:
dobitniku slavnu carskom
treću krunu zvijezde sviše
nad poljačkom i ugarskom.
Sablje, luci, kopja i štiti
i plijen je odsvud ki mu ostavi
beg u gorah pridobiti
i car Murat na Muravi.
Od mramora pak je bila
stup udjeljan; pišu slova:
„Kralj dobitnik nijemskih sila,
rasap turskijeh vitezova.“
Na štitu mu je orô oholi,
lis masline u kljunu ima:
„Kažimir sam“, šti se okoli,
„vernim, smeća odmetnima.“
Od bronce opet stoji uzgori
kralja Alberta slika ulita;
okolo joj svud su odori
Tatarina pridobita.
Druga uz nju sva se bijeli,
pram pod krunom sam se crni;
zlatno pismo odzgar veli:
„Kralj Lesandro blagodarni.“
Treća uz ovu izdjeljana
sjedi uzmnožna i velika
s krunom kom je zgar vjenčana
s maslinome lovorika.
Veličinu kaže svoju
obraz svijetli, pogled stavni,
s pismom: „U miru i u boju
Šišman prvi, kralj prislavni.“
Duga je zemlja - slava je dilja
ka od imena raste svoga:
razbi Tatara i Vasilja,
silna kneza moškovskoga.
Šišman drugi stoji za njime;
vedru sliku zlato odijeva,
od Augusta srećno ime
ki ponovi čim kraljeva.
Orô konjiku oklopjenu
na štitu mu družbu čini;
on bo u vijeću združi općenu
Litvu k poljskoj kraljevini.
Za ovom kralja i junaka
u ugarskoj je kip odjeći;
s buzdohanom ruka jaka
ragbi stoji još priteći.
Pismo se odzgar zlatno gleda:
„Stjepan Bator“, ovo 'e dosta;
slava ostalo pripovijeda
i glas za njim koji osta.
Od oružja stoje gomile
ke kralj vitez ote i doni,
kad moškovske razbi sile
i odmetne Pruse skloni.
Prilika ova zaglavila
biješe oba svijetla reda,
kô tim veleć: „Priko dilâ
mojih nî moć proć naprijeda.“
Mnozi kipi mnozih kralja
među ovim jošte slide;
ali ih kriju mjesta dalja:
slike im se sprijed ne vide.
Krije ih misto, nu zamani,
ako im je ime udjeljano;
u slavnijeh se djelijeh hrani,
svemu svijetu tim je znano.
Nu kô paša pribogata
silna cara od Istoka
na velika dođe vrata
dvora svijetla i visoka,
eto između skupna puka,
ki odsvud vrvi i izlazi,
tvrdu stražu od hajdukâ
pod ognjenim puškam pazi.
Viteškoga konja odsjede
sa svôm družbom, ter se veće
proz razlika mjesta uzvede
prid veliko gori vijeće.
Sred dvorova, kim sve strane
mnogi ures prikrio je,
i velike i prostrane
tri vijećnice redom stoje.
U najprvoj stât se vide
sveđ mladići plemeniti
ki kraljevsku dvorbu slide
za na svijetle časti uziti.
U drugoj se kupe i staju
plemići opet zrelijeh lita
koji kralju na glas daju
tko uljesti k njemu pita.
Kralj u tretjoj, nada svima
veličinu ka prostira,
poklisare svijetle prima
i od vladanja vijeća zbira.
Ali u vijeću utoliko,
dočijem svjete svak prinese
ter se odluči svekoliko
što odgovorit paši će se,
Zborovski se knez otpravi,
obran među mudrim zborom,
poklisara da zabavi
plemenitim razgovorom;
ki se oglasio biješe odavna
i prosuo svud besjede
da od silna cara u slavna
kralja zacić mira grede.
Svijetli pan se diže time,
koga slave svudi lete,
i u vijećnici srednjoj š njime
u način se dvoran srete.