Orlača riđanka Peraštu

Orlača riđanka Peraštu autor: Mavro Vetranović

Među gorom i gorom jes blizu Kotora
   lupeški stan i dom u luci kraj mora;
i gdje je sve zlo toj, svi u zlu seljani
   provode život svoj kako psi pogani.
Gdje žena kad rodi, tadaj se može rijet,
   da đavla izvodi iz pakla na saj svijet;
er nijesu razložni, neg su svi po tragu
   naravom podložni sotoni i vragu.
Vrla su narava, er sada i vazda
   zvijezda ih krvava kraljuje i vlada,
krvavi ter takoj gnuse se i ruže,
   slijedeći narav svoj, kako psi bez duše.
Tijem se svud govori, da su tuj u luci
   seljani svi gori, neg Mori i Turci;
i vrl'je naravi, ner li su u gori
   vukovi i lavi, kada ih glad mori.
I ništor ne scijene ni duše ni boga,
   krstjanstvo ner plijene i deru svakoga;
najliše gladnike ki gladne grozneći,
   s boljezni tolike do srca hodeći.
Također još mnozi rad slabe snažice
   po zemlji nebozi padaju na nice;
a nije star, a nije mlad, tko vajmeh ne ćuti
   s boljezni grozni jad i čemer priljuti,
sirote gdje lačne uzdišu trepteći,
   rascvilivši plačne, zlosrdje videći,
zlosrdje videći, koje se moj bože
   jezikom izreći na svijeti ne može,
u toli jadan plač gdje trudne razbiru,
   sve uskoci gdje ih tač kako psi odiru,
odiru i tlače, da vajmeh suh javor
   u gori proplače i ostali boži stvor,
od tuge i jada za tojzi zlo djelo,
   koje se do sada nije prije vidjelo.
Tijem pravda prisudi, da su Peraštani
   od boga i od ljudi u rasap prognani;
i k tomuj jošte tač, da ih sveti Vlasi
   pojamši krvav mač do traga porazi,
i da im da bata, kako sve vojna stvar,
   štapikom od zlata, ka mu je dana zgar,
za zledi tolike i grijehe bez broja,
   kojijem nać prilike ne može svijes moja.
Er tuj zled ne stvori, koju vi tvorite,
   zvijeren'je u gori od krvi prolite.
Ova se riječ sada po pravom imenu
   Peraštu priklada po svomu sjemenu,
komu se podobi nada sve pečali,
   da ga tris oznobi i munja popali.
Neharan i bješe hudobu ki slijede
   zlosrdjem ureše da iskrnjijeh ne vrijede.
Perašte er takoj rad tvoje zle ćudi
   i zloba i grijeh tvoj na rasap prisudi;
najliše za onu zled, o sjeme prokleto,
   kim mraše boži red i templo prisveto,
u jezeru na skolju mljetskoga otoka,
   u trudnu nevolju od đavljijeh uskoka.
Jeda li mislite živjeti u vijeke,
   ter takoj cvijelite božje redovnike?
Ako to mislite, krvavi narode,
   sami se topite u kotlu od vode;
zašto smrt prijeka, narode ka kara,
   ne gleda zlijeh vijeka ni mlada ni stara.
K tomu vas čes tjera i bezdan progoni,
   ar pri vas nije vjera ni božji zakoni.
Po djelu i glasu zatoj se poznava,
   s raspom u porazu da vas gniv skončava.
A što se družite, s brodi se brodeći,
   sami se ružite, mrk obraz noseći!
Budući er takoj nada sve narode
   topeći život svoj u lažah provode;
i gdi je krstjanstvo, na plijen se utječu,
   gdje li je poganstvo, nazad se umiču.
Vojnice ar turske gdje u polju gledaju,
   svi kako i guske od straha predaju;
oda svijeh jezika ter se svak snebiva,
   oholas tolika u čemu pribiva?
Er zna bog i sveti, er ste Peraštani
   svi male pameti i šupljijeh moždani;
a dobro poznava Dubrovnik čestiti,
   koga si narava, Perašte mahniti,
gdje nije nijedno selo, veliko ni malo,
   koje nije dreselo u raspu ostalo;
ter tvoja bijesna ćud pasjega narava
   susjedstvu tolik trud otajno zadava.
A javi i speći ne moreš gojno stat,
   gospodske želeći krvi se nalokat.
Orlača toga rad nađem se u smeći,
   toliko trudan jad u sebi misleći;
ter veće, moj bože, moguća tvoja vlas
   pritrpit gdi može perašku oholas!
Er ti sam ne stvori nikada na svit saj
   ni u polju ni u gori toliko zlosrd vaj.
Zač kada zahode u tuđe države,
   zlosrdo o[b]hode njih ćudi krvave,
s trijeskom rogoboru i bunu slijedeći,
   po kopnu i moru iskrnjih plijeneći.
A to je stvar jadna po grijehu i zlobi
   prilična i skladna u paklu hudobi.
Zač zvijeri nije take od puste dubrave,
   toliko opake ni toli krvave
vaj, da se kad godi ne prigne k ljubavi,
   gdje život provodi u gustoj dubravi!
To je narav lava, kad teče za zvijeri,
   ka mu se pridava, veće je ne tjeri;
Perašte a ti tač tvrđi si neg kami,
   er nećeš slišit plač ni uzdah suzami!
Božji nevjerniče, gdje glede dresela
   na tebe krvniče iskrnja sva sela,
tvoj čemer priljuti videći i silos,
   a neć' se prignuti na ljubav i milos.
Pravedne dušice, opaki narode,
   s boljezni tužice i žalos provode,
rascvilne i plačne velmi se bojeći,
   nevoljne i lačne kus hljeba želeći.
A kad bi želuda mogli nać u seli,
   bez muke i truda život bi proveli!
Svak sada čini sud ter pravo rec meni,
   je li toj pasja ćud i zlotvor pakljeni,
peraške gdje brede, koje su smrad i gad,
   smetaju i vrijede Dubrovnik slavan grad!
Koji se tač gizda kraj mora po sebi,
   jak jedna od zvijezda najsvjetlja na nebi!
A ni bog ni sveti ne može na svijeti,
   Perašte prokleti, tvoju ćud podnijeti;
er ti se pristoji za mnoštvo od zloba,
   da tebe posvoji pakljena hudoba;
najliše uskoke, ke vodiš pritužne,
   da plijene otoke i kraje posušne.
Ili je zlobos taj Perašte tva slava,
   kojom mi trudan vaj susjedstvo zadava?
Er mnozi govore, kako je svijem znati,
   da tovar ne more uz konja trčati;
kad li sam poteče, počne se znojiti,
   ter potek daleče ne može prodljiti.
Takoj se skončava do bremena mala
   lupeška sva slava i ošlja pohvala.
Prišli ste na konac tere se zlobite,
   zamaknut konopac na grlu nosite;
na oštru grebenu er vam će viseći
   za zlobu pakljenu da[t] vam se dug pleći,
gdje ćete nebozi ostati viseći,
   i goli i bosi na suncu kipeći.
Ter vam se podoba, da kosti sve vaše
   našadši vrh groba satru se i spraže,
neka vas plačući galebi požale
   i vrani gračući i ptice ostale.
Tužni Peraštani, ar je stvar dostojna,
   da vam se zabrani grobnica pokojna
za grijehe i zlobu, ar pravo govoru,
   da mrtvim u grobu kosti vam koporu,
škroboću i škriplju, da po svom naravu
   plijeneći rasiplju susjedsku državu;
ter mrtve gdje leže, opet ih na svijet saj
   hudoba poteže na stari običaj.
Tijem zlu ćud parjajte ter vuci nemili
   tuđu krv probavte, koju ste popili;
er za tuj zlobnu stvar, može se toj rijeti,
   da višnji goni zgar, tjeri vas po svijeti;
goni vas i tjeri, zlosrdi narave,
   er planinske zvijeri nijesu tač krvave.
Zatoj ti proriče orlača riđanka,
   Perašte krvniče, sramoto krstjanska,
da ti se podobi, u raspu da takoj
   gniv božji oznobi i sjetne i plod tvoj.
Perašte a za toj, lupeška pohvalo,
   za zlobu i grijeh tvoj pokaj se daj malo,
ter naprijed u zlobi, višnjega boga rad,
   susjedstvo ne znobi, kako ga znobiš sad.
Erbo sva osveta, nepravda ne lipše,
   taj djela prokleta da raspom pedepše;
ter će taj oholas po božjoj oblasti
   pod zemlju u propas na on svijet propasti,
ter će tač poginut lupeška taj slava
   i gojno počinut Dubrovnik država.