Oprava/VI.
| ← V. | Oprava, VI. autor: Josip Kozarac |
VI.[uredi]
On je već htio povjerovati, da se je priroda u ovom slučaju prevarila; sada, kada mu je izvan svake dvojbe sama izdala, da Dušan nije njegovo dijete, te mu narinula zadaću, da odgaja tuđ stvor, sada njemu ne će biti ništa lakše, nego taj stvor baciti iz svoje kuće, i reći prirodi: »Evo ti ga, kada si ga znala bez mene stvoriti, znat ćeš ga bez mene i uzdržavati!« Jer tko bi njega mogao prisiliti, da uzdržava tuđe dijete, kada bi on nepobitno dokazati mogao, da to dijete nije njegovo? Ne bi li se on na taj način prirodi osvetio, kao što se je ona njemu — vrativ joj žao za sramotu?
Premda je to shvaćanje bilo posve logično, ipak Vučetić nije mogao u njega vjerovati, jer mu dosada još nije poznato bilo, da bi čovječanstvo, a još manje pojedini čovjek prirodi prkositi mogao. Ta vječna istina sve jasnije ga je uvjeravala, da narav njemu nije nikakove nepravde nanijela, te da će ona morati još nešto učiniti, čime će ispraviti onu svoju tobožnju pogrešku, što mu je izdala, da Dušan nije njegov sin, i time ga donekle riješila dužnosti, koje roditelji svojoj djeci duguju.
Jer da mu nije ona sama kazala, da mu nije podijelila onu tančinu osjećaja, koja ga je na to dovela, da on nije otac onoga djeteta; da je ostao u neznanju kao mnogi drugi očevi, koji drže tuđu djecu svojom, tada bi između njega i prirode bio čist račun; ali ovako, gdje ona njemu dvostruku zadaću namjenjuje — tu ne ima dvojbe, da ona sada mora svoje vlastito djelo pred njim samim u zaštitu uzeti, da izravna ono, što bi moglo to njezino djelo uništiti. Čime će ona to svoje djelo — maloga Dušana — spasiti, a da ne propadne pod nemilosnim utjecajem tobožnjega svojega oca, koji ne će za njega da znade?
To je bilo ono pitanje, koje je Vučetić htio da riješi.
On je znao, da u prirodi ne ima mudrovanja, da je kod nje sve jednostavno, da je u svakom na nju upravljenom pitanju sadržan i sâm odgovor.
Taj odgovor dao se Vučetiću sâm po sebi, a glasio je: Nas dva ne možemo skupa opstati, jedan od nas mora se ukloniti — ili Dušan, ili ja!
Kao u onaj čas, kada je upoznao, da Dušan nije njegov sin, tako ga je i sada oblio znoj, a mrtvačka ukočenost sapela mu i duh i tijelo. Nije bilo dvojbe, narav je nakanila ukloniti — njega. Eto one strašne dosljednosti, o kojoj je on bio osvjedočen! No da joj ipak ne može predbacivati, da je nemilosrdno s njime postupala, da ga je silovito maknula u onaj čas, kada ga više nije trebala, ona ga je u isti mah sjetila, da je on sâm sebe uništio, da je klica njegovoj propasti, njegovoj smrti iznikla u silnoj ljubavi za onim tuđim djetetom, da je on žrtvovao svoje noći, svoju životnu snagu — a da spasi zdravlje tuđega djeteta!
Sada je bio na čistom!
On kao da je čuo tajne glasove oko sebe: Ti si svoju dužnost učinio, tebe više ovdje ne treba!
Spoznavši tu strašnu istinu, tu tešku osudu, Vučetić je gorko zaplakao kao ono dijete, koga rođena mati baca preko rodnog praga, doviknuv mu, da ide, kud god hoće, da za njega ne ima mjesta u očevu domu. Kako je neznatna ona prva njegova spoznaja, da Dušan nije njegovo dijete, spram ove, da se on mora radi tuđega djeteta ukloniti!
Sve dosada on se nekud nije bojao svoje bolesti, sve dosada ismjehavao se on liječnicima, koji su mu, ako i prikriveno, opisivali neizlječivost njegovih prsiju; ali sada, kada je otkrio onu gorku osudu, sada je odjedanput klonuo i duševno i tjelesno, u jedan mah izgubio se u samomu sebi.
Onako, kao što je u Gleichenbergu zamislio, da će na povratku ogrliti svoju ženu, tako joj je sada grčevito i bolno jecajući pao oko vrata, kao da ju moli: »Spasi me, ne daj, da umrem!...«
Jelena Vučetićka znala je već drugi dan nakon muževa povratka iz Gleichenberga, da ona tajna, koju je ona devet godina u duši skrivala, nije više tajna. Ona je u muževima očima čitala, da je i njega počela ista bol satirati, koja i nju već devet godina ubija. Ona se je samo utoliko prevarila, što je mislila, da je Vučetić za njenu tajnu već onda znao, kada joj je pisao ono pismo iz Gleichenberga; ona nije ni izdaleka mislila, da ga je na tu tajnu ona sama navela.
Ona je potpuno razumjela njegovu bol, te se je sada još većma mučila borbom: bi li mu potvrdila njegovu sumnju ili bi mu i nadalje tajila, u namjeri da mu prištedi podvostručenu bol uslijed vlastite svoje priznaje.
Ona je nijemo pala k njemu na postelju i grčevito privukla glavu njegovu k svojima obrazima; no ona nije mogla da izrekne one teške riječi, ona je željela, da tek duša duši tu gorku riječ prišapne...
A kada se je isplakala, kada je nemoćna klonula pokraj njega, vidjela je na njegovim očima, da ju je duša njegova razumjela.
I dok je ona tražila njegovo oproštenje, on je njoj već davno oprostio; on je požudno gledao u njezine sretne, blažene oči, koje ga devet godina nijesu takovom milinom gledale; i dok ju je tako motrio i ćutio onaj slatki preporođaj i svoje i njezine duše, zacakliše mu se dosada suhe, goruće oči suzama, i on morade zaplakati, sjetiv se na ono: Spasi me, ne daj, da umrem!
Nikada mu ona nije bila tako lijepa i draga kao u taj čas kroz ote suze! Ona nije ni mislila na njegovu smrt, ona je njegove suze i razdraganost tumačila onim istim čuvstvom, koje je nju taj čas obladalo. Ona je pozdravljala divni, novi život, koji će sada granuti njima dvoma — a on se je opraštao s tim životom.
On si je želio sto života, i za cijelo to vrijeme ne bi je mogao dosta nažaliti, što je baš ona morala pasti žrtvom one njegove, njoj i dandanas nepoznate mane; on bi morao nju moliti za oproštenje, ne ona njega.
Ali eto, sada je svemu kraj! Bi li joj on to kazao, bi li joj naglas izustio: »Spasi me, ne daj, da umrem?« Oh! kako bi joj rado to rekao: no kao što ona nije mogla njemu one teške riječi izgovoriti, tako nije mogao ni on njoj svoje tajne. Mjesto da joj to kaže, on je zaklopio oči i priljubio se uz njeno zažareno lice, a ona vatra njenih obraza uspavala ga kao čaroban napitak te on usnuo i snivao divan sanak. Njegovo kao ružični list prozirno meko lice, podrhtavanje tankih nozdrvica te onaj blagi mir na širokom glatkom čelu — sve je to odavalo, da on u duši uživa neizrecive slasti.
Kada se je probudio iza polsatnoga sna, reče joj sav blažen:
— Skupa smo nekamo putovali, ti si imala onu opravu...
— Koju?
— Onu, koju sam ti naručio iz Gleichenberga; hajde obuci ju, da te vidim u njoj.
Umjesto da se je digla, klonula ona iznovice na postelju; čas prvo razdragano i zažareno lice problijedjelo u jedan mah, a oči joj zadrhtale kao srni, kada se iznenada stvori pred lovcem.
On je oćutio taj drhtaj na svom licu, i kao što je ono smrtno bljedilo prešlo s njena lica na njegovo, isto tako su i njene misli prešle u njegovu dušu.
— Ah! ti si zar mislila, da ti je on poslao onu opravu!...
I jedva da je drhtavim glasom izgovorio zadnju riječ, sunu mu iz ustiju mlaz krvi, koji poškropi kao plamen njene blijede obraze i crnu kosu...
Navala krvi ponovila se još tri puta toga dana, a oko dva sata po ponoći preminu Vučetić na zaplakanom licu svoje žene.
Zagreb, 1899.
| Povratak na vrh stranice. |