Oprava/IV.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
III. Oprava, IV.
autor: Josip Kozarac
V.


IV.[uredi]

Sutradan, kada se je žestina one strašne pomisli ponešto rasplinula, zastidio se Vučetić samoga sebe, a taj stid upravo godio njegovu satrvenom srcu.

No taj stid bio je tek varav posmijeh sunca na naoblačenom nebu, a mjesto njega ubrzo se prvanja gorkost razlila po njegovoj duši.

Ona strašna sumnja, koju je juče onako slučajno otkrio, kljuvala po njegovu srcu, po njegovu mozgu, iskapajući neprestance kamenčić po kamenčić, koji su tu sumnju jačali i napokon ju neoborivo učvrstili. On se je sjetio onoga svoga začuđenja, kada se je povratio uz Gleichenberga i ugledao Dušana — za to šest nedjelja toliko se je sin njegov promijenio, da ga je jedva upoznao; i u tom času, kada ga je onako iznenađen promatrao, pričinilo mu se, da je Dušan nekomu sličan — ali komu? Na to se nije u prvi mah mogao sjetiti, a sutradan, kada se je već privikao na promijenjeno Dušanovo lice, nije više na onu sličnost ni mislio. On je sada bio osvjedočen, da je samo časak tu sličnost tražio, da bi ju zacijelo i našao — ali sada mu je uslijed navike svakidanjega gledanja već posve iščezla.

Ta pomisao o sličnosti, premda mu još ništa nije dokazivala, ipak ga je u duši tako potresla, da on već nije ni sanjao, da Dušan nije njegov sin. No da se ne muči ispraznim nagađanjem, odluči, da će potražiti jači dokaz onoj strašnoj sumnji; stoga si preduze, da će potanko analizirati svoj bračni život, da vidi, hoće li na taj način naći novi dokaz ili protudokaz onomu, što je već kao neoborivo držao. Počeo je od prvog početka.

Prije dvanaest godina vjenčao se on kao sudbeni pristav u gradiću P. i živio tamo u nepomućenoj bračnoj sreći — jedino ga smućivalo, da ne ima odvjetka. U tom razdoblju nije mogao ni sjenke naći, koja bi pala na njegovu ženu. Četvrte godine braka bude premješten kao upravitelj suda u donju Slavoniju. Pol godine, nakon što je došao onamo, umre mu otac, te on morade uzeti dopust na mjesec dana, da pođe u rodni kraj, da požuri zamršenu ostavinsku raspravu. Žena njegova, koja se bojala ostati sama kod kuće, htjela je poći za to vrijeme svojoj rodbini, no on, da se ne uništi ono lijepo gospodarstvo, što su ga na selu zasnovali, nagovori ju, da ostane to kratko vrijeme sama kod kuće.

Za njegova zamjenika bio je prvobitno određen jedan stariji sudac, no pošto je taj naglo obolio, poslan bi naknadno, kada Vučetića nije bilo kod kuće, onamo pristav Barić.

Kod toga imena zakipi krv Vučetiću. Ona ista smrtna slabina, koja ga je neki dan uhvatila, i sada ga poluonesviješćena baci na stolac...

Da, sada je sve jasno, tako jasno, da se je samomu sebi čudio, kako li on već nije davno na to došao. Sve se slaže do najmanje sitnice — dapače i onih kobnih devet mjeseci! Zašto li je narav tako zlobna, zar se ona mora uvijek toga roka držati!

Sada je tek razumio, zašto ga je Barić onako potanko, onako bezobrazno ispitkivao, kakav li izgleđe njegov Dušan!

Eto, sada mu se je razjasnilo, komu je Dušan sličan! Bože moj, kako li nije mogao tu sličnost odmah otkriti! I iznovice ga probije leden znoj...

Premda je ćutio, da nikakove sumnje više biti ne može, ipak je iza svakoga novoga dokaza htio, da taj dokaz onom istom gorljivošću, kojom ga je pronašao, opet i obori i zatomi u duši svojoj — ali kud god posegao, nigdje pravoga, jasnoga protudokaza, svud prazno zavaravanje samoga sebe.

Kada se je osvjedočio, da ne može oboriti one istine, pao je u apatiju, sličnu mrtvilu tijela i duše; jedino je osjećao, kako mu leđima curi znoj i kako ga od časa po cijelom tijelu zazebe. Taj znoj i ta zebnja godili mu, on je osjećao, kako ona strašna duševna muka probija na taj znoj iz njega; osjećao je, kako je na njega izašao dio one otrovane životne snage.

Kada ga je to mrtvilo minulo, prva slika, koju je pred sobom vidio, bila je njegova žena; prvo čuvstvo, koje je oćutio, bila je ona kao more duboka, neizmjerna tuga i žalost — : on je proplakao, kako nigda još plakao nije.

Zašto li ga ona tako nemilo kaznila, čime je on tu sramotnu kaznu zaslužio? Kako li je ona mogla tu bezdušnost počiniti, ona, koja ga je toliko ljubila; kako li ga je mogla tako uvrijediti, njega, koji joj se nigda iznevjerio nije?

On bi najvolio, da mu ona u taj čas pade na grudi, da zarida skupa s njim, pa da slaže, da mu kaže: »Nije istina ono, što si izmislio, nikada ja tebe nijesam prevarila!« On bi ju za tu laž kao pomaman grlio i ljubio, on bi ju obožavao; premda bi znao, da laže, on bi joj ipak vjerovao.

No ta časovita slabost brzo iščezla, jer je on dobro znao, da ona nigda te laži izreći ne će, da ga ne će nizačas lažnom nadom opojiti.

Što sada?

On se sav slomljen digao sa sjedala i uzeo šetati po sobi. Razbacani spisi po širokim stolovima, glasno preslušavanje iz druge sobe, koraci pisara po hodniku — sve ga to sjećalo na onoga prvanjega sretnoga Vučetića; oni veliki urudžbeni brojevi, one bilješke plavom olovkom, sve to negda radosno gledalo u njega, a sada kao da se od njega odbijaju, strše nekom bolnom prazninom, kao da ga žale, što se je toliko radi njih trsio... U taj čas sve mu se eto iznevjerilo, i mrtvo i živo, sve ga ostavlja, samo ona strašna istina obuhvatila mu možđane poput polipa i siše mu život...

Najstrašnije je ipak to, da je on istom sada, istom nakon devet godina tu nesreću obreo!

Da ju je otkrio u prvom početku, da je zatekao ženu u času nevjere — da, onda bi to lako bilo! Da bi učinio, što i drugi čine, on bi ubio bilo nju bilo njega... Njega? Zašto njega? Čemu da je on kriv? Ljudski zakoni ne poznaju njegove krivnje, pa ne imaju za nju niti kazne... Ali nju, nju! Oh! Kako bi to slatko bilo, gledati je skrušenu, zgaženu; da, on bi ju zgazio, rukama i nogama bi ju gušio...

I njegove noge počele grčevito drhtati, njegovo lice pozelenjelo, njegov pogled potamnio...

I ne samo to, nego bi mu sav svijet rekao, da je pravo uradio; kud god bi se okrenuo, svuda bi ugledao zadovoljštinu za taj svoj čin.

Ali sada, sada nakon devet godina! Bi li ju i sada smio zgaziti, gdjeno cio svijet znade, koliko ga ona ljubi? Tko bi mu sada povjerovao, da kaže: »Prevarila me je, ovo nije moj sin!« Zar mu se ne bi svijet porugljivo nasmijao; zar bi ga sada itko sažalio? Nitko, baš nitko! Najviše, ako bi mu lukavo rekli: »Eh! što ćemo, događa se svašta na svijetu, nitko se baš ne bi mogao ni u vlastitoj kući priseći...«

Prazne li njemu utjehe, što se to i u drugim obiteljima događa!...

Da proguta svu tu nesreću, tu bol? To bi bilo još najbolje; i to sada odmah, dok još nitko za nju ne zna.

A je li istina, da nitko za nju ne zna? Nije li onaj hulja u Gleichenbergu o tom tako govorio, kao da on bez najmanje dvojbe sve to znade? Pa kada znade on, zar ne će moći i sav ostali svijet saznati?

Pa kada bi i ostalo tajnom pred svijetom, zar bi se ona spoznanja mogla time izbrisati iz njegove duše? Zar bi on mogao i nadalje podnašati pogled svoje žene, koja kraj svega zatajivanja naposljetku ipak ne će moći uzdržati, a da mu ne kaže, da to nije njegovo dijete? On sada tek razabire, da ona ni dosada nije toga skrivala, ali je on samo nije razumio. Sada je on tek shvatio, zašto je ona njega više ljubila nego Dušana. On sada tek razumije onaj njezin samilosni pogled, koji mu je govorio: »Ne ću da ti rušim sreću, koju uživaš njegujući tuđe dijete!« Toga pogleda on više ne bi podnijeti mogao...

Ne, ta se spoznaja ne da progutati, ne da zaboraviti...

I opet ga oblio znoj, i spopao ga onaj teški kašalj, što ga već četvrtu godinu pati. Da ga utaži, gucne nekoliko kapi vode, diže se i pođe šetati, ali tek da je dva puta prošetao sobom, već se umorio, te opet sjedne, da se za časak opet digne. Sve je drhtalo, sve je gorjelo u njemu, da nije mogao ni sjediti ni hodati.

Vani se tmurio promjenljivi listopadski dan sa naglim prijelazima iz magluštine u vedro sunce, sa onim nestalnim, hladnim vjetrom, na kojemu se je opalo lišće prevraćajući sad uvis dizalo, sad dolje padalo, te kao da mu se vidjelo, kako se teško dijeli od zračnih visina... Vučetić je sve to nijemo gledao kroz prozor, pa se uz tu tužnu igru prirode povećavala i bol njegove duše. Zar je ono stablo tamo ikada mislilo, da će ga njegovo rođeno lišće onako jadno ostaviti, daleko od njega odletjeti? Zar je Vučetić ikada mislio, da će njegove najljepše nade, njegovi najslađi osjećaji pretvoriti se u otrov i bodljiku?...

I gledajući tako na prozor, vidje u staklu svoje lice; iznenadi ga, da mu je brada već porasla i nekud se objesila, premda ju je pred desetak dana podrezao; a i brci su mu nekud dulji, širi, pali preko usta, te se spojili s bradom, tako da mu se ni ne vide zubi, kada progovori, kao što su se prvo viđali. Badava je namještao i brkove i bradu, badava si je htio zatajiti, da su mu obrazi utonuli, da se jedva vide; badava je htio da zaboravi propalu svoju vanjštinu — ali ovaj teški kašalj, onu noćnu besanicu sa vječnim znojenjem — toga si nije mogao da zataji. Pa ipak, sva ta tjelesna muka nije ga toliko boljela kao ona, što mu odnedavna dušu ruje. I jedva što je začas zakrenuo svojima mislima, promatrajući prirodu, otresoše se one ubrzo svega, što ih je odvraćalo od one strašne osi, oko koje se neprestance ovih dana kreću, te se i on opet vrati k onoj strahovitoj zagonetki...

Možda bi mu se duša smirila, da mu žena prizna, da Dušan nije njegovo dijete, da ga smatra tek kao posinka, koga ne bi bio dužan ljubiti ni pred svijetom ni u duši svojoj? Kraj osvjedočenja, da žena njega više ljubi negoli svoje dijete, i to baš radi toga, što to dijete nije njegovo; kraj spoznaje, da bračna ljubav danomice slabija biva, a ono, što ju nadomještava, da je prava, čista ljubav bližnjega, koja se ne potiče poljupcima, nego požrtvovnošću i prijegorom — kraj toga uvjerenja zar ne bi on naprama Dušanu mogao igrati ulogu poočima, a da ga ne peče u duši?

I Vučetiću kao da je odlanulo, kada je došao na tu pomisao... Ali i ta duševna olakšica ne potraja dugo.

On se ubrzo sjeti, da taj njegov posinak, za kojega svijet još ni ne zna, ne će uvijek djetetom ostati, nego da će danas sutra postati čovjek — možda valjan, a možda i nitkov. Što će tada biti? Hoće li on biti dosta jak u toj poočimskoj ulozi, ako nakon desetak godina jednoga lijepoga dana pročita u novinama: »To je djelo Dušana Vučetića, nadobudnoga, mladoga čovjeka, koji će nedvojbeno i sebe i svoj narod pred svijetom prodičiti... Kako je poznato, Dušanov otac je kotarski sudac, koji nije štedio ni troška ni truda, da svoga sina izobrazi...« Ili ako bude pod naslovom »previjani varalica« čitati: »Dušan Vučetić, poznati i već više puta kažnjeni nevaljalac, izveo je noćas u dućanu X. krađu, na slijedeći rafinirani način... Najžalosnije je to, što je Dušan Vučetić sin poštenih i mirnih roditelja; njegov otac je poznat i u širim krugovima kao jedan od najvrsnijih sudaca u zemlji...«

Hoće li on moći taj konflikt između javnosti i svoje duše podnijeti? Ne će li se onaj gleichenberški hulja i u prvom i u drugom slučaju smijati u svojoj duši, te u prvom ponosno govoriti: »Moj sin, moja krv!« A u drugom slučaju, ne će li se zlobno kesiti, gdje se moje pošteno ime kalja i vucari po blatu — radi njegova lopovluka, radi njegova sina?

Pa i žena sama! Zar se ona ne će u prvom slučaju možda podičiti svojim djetetom ili barem iz samilosti zaplakati, što i ja nijesam dionikom njene sreće?

Hoće li njegova duša moći to podnijeti?


Sljedeća stranica