Olga i Lina/XV.

Izvor: Wikizvor
XIV. Olga i Lina XV.
autor: Eugen Kumičić


XV.[uredi]

U bečkom predgrađu Neubau, u nekoj uskoj i dugoj ulici nastanio se barun Alfred sa svojom suprugom. Dvije su male i siromašne sobice cijeli njihov stan. Lina leži bolesna već puna dva mjeseca. Bolesna je od poroda. Alfred malo mari za nju i za njezino dijete koje leži do nje zamotano u starim krpetinama. Kruta je zima, na prozorima je led, a ona ne može naći pomoći. U dva mjeseca sve je založila i prodala: odijela koja su je stajala na stotine forinti, dala je za samih pet. Artur nije imao nikakve zaslužbe, i to upravo stoga što je ona bolovala. Da je mogla izlaziti, sigurno bi bila štogod zaslužila... No, ovako nema pomoći; ona mora da na svačem oskudijeva. Eto i glad je već zavirio u njezin žalosni i pusti stan. Kad je bila došla u Beč, imala je dosta novaca, ali živeći raskošno, sve je protepla. Lina je sada psovala i plakala, no Alfred kao da je i ne čuje. I sam bijaše u velikoj brizi. Vjerovnici su prodali sva njegova imanja i sve kuće, ništa više nije imao na ovom svijetu do nekoliko stotina forinti. Lina ga je molila da joj pomogne, zaklinjala ga čim je bolje znala, no on se srdio da je ona svemu kriva, da ga je ona upropastila svojim ludim i mahnitim življenjem. Jednog je dana došlo do krupnih.

— Jest, ti si kriva što nemam više ni novčića, ti si me upropastila, ti si me dovela na prosjački štap! — ljutio se Alfred.

— Nemoj, dragi Alfrede, tako govoriti; to nije istina, ti si sam ludo živio, ti si sigurno više od mene bacio u vjetar.

— Šuti ili te ubijem! — plane Alfred gledajući je gnjevno.

— Pa dobro, Alfrede, ja sam, što te volja; vrijeđaj me, no smiluj mi se zbog ovoga djeteta koje je i moje i tvoje, smiluj mi se, dobri Alfrede... Ja već od prekjučer nisam ništa jela — plakala je Lina.

— A ti crkni!

— Ali tvoje dijete, tvoje dijete, naša Ida — uzdisala je Lina.

— Što? Naše dijete? Vrag bi znao čije je! Bit će kakva si i ti, bludnica.

— Ja bludnica!

— Da što si drugo? Misliš li da ja ništa ne znam? Čuo sam te ja govoriti s Arturom o tvojim stvarima, pa nije li mi i Klara sve o tebi kazivala? No, ja ne bih bio vjerovao da nisam na svoje uši čuo što i kako si govorila s tvojim Arturom.

— Pa ti se pozivaš na Klaru? Ta to je...

— Ono što i ti!

— Alfrede, ti nisi čovjek, ti si divlja zvijer, ti nemaš srca! — plakala je Lina.

— Šuti, da te ne zagušim! — zakriješti barun i uhvati je za grlo. Lina je drhtala od straha; sjeti se crnih pjega na vratu blijede Olge.

Držeći je za vrat i upirući u nju svoje mutne oči, muklo je upita Alfred:

— Jesi li je ti umorila?

Lina se prestravi, cijelim tijelom zadrhta.

— Odgovori ili si mrtva! Je li, da si je ti ugušila?

— Koga? — istisne Lina.

— Olgu.

— Nisam, nisam...

— Jesi, bludnice! Zašto uvijek snivaš o pjegama oko vrata, o Olgi, o gušenju?

— Ja snivam?... — upita, a smrtni je znoj oblije.

— Jest, glasno govoriš o svom zločinu. Reci istinu, da li si je ugušila? Brzo, odgovori!

— Nisam! — odvrati Lina sve više dršćući.

Alfred jače stisne i zapita:

— Jesi ili nisi? Odgovori!

— Ona bi bila ionako umrla...

— Ah, razbojnice! Još ću te danas prijaviti sudu — reče Alfred i pljune joj u lice.

— Idi slobodno! Tuži me, ali znaj, da je i oskvrnuće zločin kao i umorstvo. Klara mi je ispripovijedala cijelu stvar o onoj juhi koju ste dali Olgi prije vjenčanja.

— Šuti, zmijo, šuti ili si mrtva!

— Zašto da šutim? Ja sam počinila jedan zločin, a ti hoćeš sada drugi na svojoj supruzi i na svom djetetu.

Alfred se zgrozi. Baci joj nekoliko forinti, pa pobjegne iz sobe.

Gledajući u zipku svoje Ide, Lina je očajavala i proklinjala svoju majku i trenutak u kojem je sama postala majka. Glad, mrzla i ledena soba, a još k tomu i bolest! Lice joj je blijedo i upalo. Tupo i ugasnuto oko plaho i bojažljivo bulji u studene i vlažne zidove i u blijedo i boležljivo lice male Ide.

Lina je napokon ustala, ali izlaziti još nije mogla. Ogledavajući se u staro i zamazano zrcalo, očajavala je i nije se više nadala boljemu životu. Pisala je Klari u Zagreb, slikajući joj najcrnjim bojama svoj nesretni život, svoje nevolje. Molila ju je da spasi nju i dijete, da joj se smiluje, da joj štogod pošalje. Klara pročita pismo, slegne ramenima i baci ga na stranu. Lina nije imala čime da se odjene, sve je bila rasprodala. Samo jedno odijelo, no i to istrošeno i zamazano, visjelo je na zidu. Artur zamoli više puta Alfreda da spasi ženu i dijete, i da joj kupi bar jednu toplu haljinu. Alfred se izgovarao da ne može; jer da nema ni krajcara. Naglo bi se razljutlo, sav bi počeo drhtati, a tamno rumenilo, prolilo bi mu se licem. Imao je još do osam stotina forinti, no taj je novac trebao sam. Artur ga opet molio da se smiluje Lini, a on mu ljutito odvraćao da ga pusti na miru, da će ubiti sve, pa i njega, jer da je on prvi bio koji ga je počeo varati i u propast voditi. Nije mu samo jednom rekao: nosi mi se, huljo, ispred. očiju. Artur, međutim, nije nikada htio ostaviti Linu samu blizu toga ogorčenog čovjeka.

Alfred je uvijek mislio na samoubojstvo: Kad potrošim sav novac, skočit ću u Dunav! Cijele se noći klatario po onim malim kavanama, pijući svuda žestoka pića. Lutajući tamnim ulicama, razgovarao se sam sobom, te bi nehotice došao do kanala koji teče između grada i Leopoldstadta. Gledao bi dulje vremena u mutne valove, ali pomislivši na stotine koje je imao u lisnici, oteturao bi do koje bližnje kavane. Dolazeći rijetko kući, nije mijenjao svoju rubeninu, te je bio sav zamazan. Svaki je dan dublje greznuo u blato, više nije mogao govoriti ni misliti. Hod mu je bio trom i lijen, osjećao se slab i uništen, te mu nije bilo druge, nego da u rakiji traži utjehu.

Lina se, međutim, nešto oporavila, ali njeno je lice bilo još uvijek blijedo i upalo; postarala se, kao da joj je trideset godina. Odluči da izađe na ulicu. Pogleda se u zrcalo, sjeti se prijašnjih sjajnih haljina, poljubi svoje dijete i ostavi gladna svoj stan, u nadi da se neće badava prošetati. Ulice su blatne, svjetina vrvi, ona se ogledava da li je tko slijedi, popostaje na uglovima, ali nitko, nitko se na nju i ne osvrće. Opet luta, haljine su joj otraga mokre i zamazane, već osjeća vodu u poderanim cipelama, i posrće na iskrivljenim petama. Vraća se kud je već prošla, ulazi u veže starih i pocrnjelih kućerina, opet izlazi i gleda u bogate dućane, plaho namiguje prolaznicima, prisiljeni posmijeh gmiže joj usnicama koje se tresu od gladi. Nakon četiri sata klatarenja dolazi onemogla u svoj vlažni i studeni stan. Od ljutosti plače, gleda svoje blatne haljine i svoje bolesno dijete. Dan prolazi za danom, a ona se uzalud šeće. Nitko se na nju i ne obazire, samo prezirni pogledi drugih nesretnica prate je i mjere. Već očajava, već i ona misli na samoubojstvo, ali Arturu posluži sreća kod igre. Dobije stotinu forinti. Sad su spaseni. Barun joj kupi odijelo i sve što joj treba za toaletu. Lina se rumeni sada kao jabuka, koralne se usne smiješe. Kist je pomogao. Ne šeće se uzalud...


* * *


Prođe nekoliko dana. Alfred dođe kući oko deset sati ujutro. Nije bio pijan, ali oči su mu se krijesile. Opazivši suprugu, zaleti se na nju i uhvati je za grlo. Prije negoli je mogla pobjeći, sruši je na pod. Držeći je pod koljenom gledao ju je kao da je pobjesnio. Artur priskoči iz druge sobe i htjede je osloboditi šaka nesretnika. Alfred ustane naglo i baci se na nj kao zvijer, stanu se rvati sve troje, a prvi se sruši Alfred. Lina i Artur pobjegnu u drugu sobu i zaključaju se.

— On je poludio! — zadršće Artur.

— Ja se sva tresem. Ja neću, ja neću da budem više u ovoj kući — izusti Lina blijeda i prestrašena.

— Ta koga si mu vraga rekla da se onako na te oborio?

— Ni riječi, Arture, ni riječi! Sjedila sam mirno, kad se vrata naglo otvore, on uđe, lice mu je bilo strašno, skoči k meni, uhvati me za grlo i baci me na pod.

Nakon nekoliko vremena počne Alfred lupati, psovati u drugoj sobi. Hoće da sruši vrata i sve nešto bunca.

— Što da učinimo? — upita Lina.

— Što da učinimo? Ti ne možeš ovdje ostati. Ne boj se, Lino, ne boj se, vidjet ćemo... — tješio ju je barun Artur.

Alfred se napokon nešto umiri, pa poviče da se ide utopiti. Otiđe iz kuće. Lina se nadala da će joj muž sada zbilja izvesti svoju nakanu.

Istoga dana naveče bilo je već kasno u noći kad su se ona i Artur razgovarali kako i kamo da pobjegnu. Mala je Ida spavala. Najednom se silno uzdrmaju vrata prve sobe.

— Evo ga! — reče Lina i problijedi.

— Ne boj se, Lino! — Tko lupa? — upita Artur.

— Ja sam! Otvorite! — zakriči Alfred izvana.

Artur otvori, držeći u ruci nož da se obrani, ako bi na nj ili na Linu navalio.

Alfred srne u sobu, korakne prema Lini, ali opazivši nož u zraku, osupne se i uzmakne za dva koraka. Stojeći kao okamenjen, prestrašeno i zapanjeno zagleda se u svoju barunicu Linu kojoj se od groze kosa ježila. Dugo vremena upirao je u nju svoje pomućene oči. Tijelo mu se prigne, ruke mu se spuste, koža na licu i donja usnica objese mu se, problijedi kao krpa, padne tromo na koljena, muklim glasom uzdahne:

— Lino, spasi me! Lino, spasi me!...

Lina se zgrozi i htjede pobjeći iz svog stana, no kako mu se približila, uhvati je on za haljine, ovije joj ruke oko koljena, a ona, braneći se, strovali se pred njega na pod. Artur, videći je u pogibelji, uhvati ga čvrsto za grlo, prevali ga na leđa i pritisne mu prsa koljenom. Držeći nad njime nož u desnici, sve mu žile od gnjeva nabreknu. Drhtao je cijelim debelim tijelom. Želeći se osloboditi, silno se trgne, očajno podigne glavu, no Artur stisne ga jače za grlo, a on lupne glavom o pod. Alfred problijedi, slina pomiješana s krvlju dođe mu na usta. Pogleda bijesnim okom nož, izvadi lisnicu iz džepa i preda je Lini koja ga je, zgražajući se, promatrala. Barunica otvori naglo lisnicu, opazi novčanice, oči joj se zasvijetle, potraži svoj i Arturov šešir i reče:

— Arture, bježimo!

— Izađi i uzmi ključ da ga zatvorimo — posavjetuje Artur, držeći joj muža za grlo.

Lina izađe i metnuvši ključ u ključanicu, počeka Artura koji tada naglo ustane. Pogledaju još jednom jadnika koji je mirno ležao na podu, zatvore vrata, pa bjež' niz rasklimane stube.

Na ulici upita Lina:

— A mala Ida?

— Neće je valjda ubiti, ako je i poludio — odvrati mirno Artur.


* * *


Udovica Klara strašno se bila zadužila. Pet godina poslije smrti baruna Steinera, svoga supruga, nesmiljeni lihvari prodali su pod bubanj sve što je posjedovala. Ostalo joj bilo nekoliko tisuća, a s tim pođe u Beč, uzevši sobom malog unuka Milana, sina svoje nesretne kćerke Olge. Nastani se s početka kod svoje tetke gospođe Leonore, ali kasnije uzmu zajedno veći stan. Klara je postala praktična žena, nakon velikog iskustva... Uredi tri sobe i iznajmi ih nekim gospođicama. Mala glavnica, veliki dohoci.

Milan je kasnije polazio školu. Bio je lijep dječarac plave kose, krasnih očiju i vitka stasa. Kad je ponarastao, kazivala mu Klara mnogo stvari o roditeljima i o nekim drugim osobama, kao na priliku o nekom kapetanu Smidtu kojemu da je garibaldinsko tane rasprskalo možđane. Milan je, dakle, dobro znao da mu se pokojni otac drugi put bio oženio s nekom Linom Körös, da je poludio od silnog pijanstva i da je odmah zatim u ludnici umro. Znao je, također, da mu je maćuha bila pobjegla od oca, ostavivši mu malo dijete, no nije znao gdje je ta maćuha i njezino dijete.

Milan je uvijek imao pred očima noć, u kojoj mu je majka umrla, sjećao se strašnoga lica one sobarice, ali nije mogao nikako pojmiti, zašto je ona sobarica onako mrska bila u strašnom onom trenutku. Baka mu je često pripovijedala da je Lina, maćuha mu, sasvim upropastila oca. S milinom u srcu sjećao se nekih osoba koje su ga uvijek cjelivale i milovale dok je bio u Zagrebu, osoba kod kojih je proživio svoju najmlađu dob.

Godine 18.. umrije Klara nakon kratke bolesti. Do groba ispratiše je lijep mladić, sijeda gospođa i nekoliko nesretnih djevojaka...

Nakon mnogo godina plakao je Milan.

Bio je on mladić veoma dobra srca, ali živeći u kalu velegradskog života morao se napokon pokvariti. Ne radeći ništa, klatareći se i kartajući cijele noći, pao je u šake lihvara.

Godine 18.. počini zločin prevare, stara Leonora dade mu nekoliko stotina forinti, no on mjesto da namiri nekog lihvara, pobjegne iz Beča u Italiju. Sve svoje nade polagao je u sreću kod "zelenog" stola, a bio je čvrsto nakanio da će se ustrijeliti, ako izgubi svoj novac ili ako ga stigne ruka policije koja ga je već tražila. Lutajući sjevernom Italijom, dođe u Milan.

Jedne večeri, negdje oko ponoći, zađe u neku zloglasnu kuću. U salonu bilo je više tužnih djevojaka koje su se većim dijelom razgovarale madžarski. U kutu na divanu sjedila je krupna žena, a do nje visok i starovit muškarac. To su gazdarica i njen muž. Milan iziđe iz salona s mladom djevojkom i nestane u uskom hodniku.

Dan je svitao, kad se Milan probudio. Soba se punila golubinjom svjetlosti. Djevojka još spava, on je sumorno promatra. Lijepa je, a možda i mila. Počne se malko razgovarati. Milan je bio čuvstven mladić, te poče ispitivati djevojku o njezinoj prošlosti. Pripovijedanje postajalo svaki trenutak zanimljivije. Djevojka mu reče da je došla pred nekoliko dana iz Pešte, jer da ju je dozvala gospodarica ove kuće. Mladić ju je sažalijevao, govorio je sućutno, a djevojka sve iskrenija, te joj poteku suze niz nešto uvenula lica. Najposlije, upita je odakle je i sazna da je iz Beča. Zapita je za ime. Djevojka sakri lice i šapne tri riječi.

Mladić zadrhta, problijedi i naglo skoči s postelje. Sjedne k stolu i zamisli se.

Djevojka ga zapanjeno gleda.

Milan ustane, pođe k svojem odijelu, izvadi revolver i blijed pristupi k postelji.

Djevojka se zgrozi i skoči s postelje, htjede pobjeći iz sobe, ali je on uhvati za raspletenu crnu kosu tako silno, da se srušila nauznak. Milan klekne do nje i primi je za grlo. Oboje su drhtali.

— Molim, molim... — uzdisala je jadnica.

— Ne, ne, oboje moramo umrijeti! — reče muklo mladić.

— Milost... milost... tko... si ti... zašto me?...

— Tvoj brat, tvoj brat Milan.

— Moj brat?... Ti?...

— Jest, tvoj brat — reče očajno Milan, podigne joj malo glavu, ogrli je i poljubi naglo i strastveno...

— Milost!... milost!...

Ne izgovori, a tane joj probi grudi.

Milan klečeći do nje, odape drugi hitac ravno u svoje srce.

U sobu sunuše gospodar i gospodarica te zlokobne kuće i više djevojaka.

Svi se prestrave, videći nesretnike u krvi.

Gospodarica skoči k djevojci, podigne joj glavu i vrisne:

— Ida! Ida! Dijete moje! Ja! ja sam tvoja majka!...

— Ti?... ti?... Ne... ne! — dahne umirući Ida.

Odrine od sebe majku i mrtva lupne glavom o pod.

— Što ćemo sada, Lino? — upita Artur, gospodar u toj kući.

— Ne znam, Arture... — odvrati gospodarica Lina.



Povratak na vrh stranice.