Sići ovako, u predvečerje, prvi put u životu, u Popovo polje...
Na kamenu, toplom, pred kućom tužne obradovane žene u crnoj marami, sva ženina milošta: staklo lóze, kolo čađavoga sira, i pregršt varenih krumpira...
Ogromna sjena brda što se zove Hum micala se naočigled, pomicala se ulijevo, dúžila se, dok se nije popriječila poljem.
Onda je pao mrak, i mi smo još dugo sjedili pred kućom sa ženom, lóza je palila grlo i čistila rane, a žena se zahvalno smiješila, i ništa nije znala reći. Samo: “De’te, rođeni moji, de’te!”
