Kraljeva Sutjeska od zvijezda utekla, stidna zbog kobi. Gladnim čeljustima rudarske čeljadi u zemlju zagrizla. U majdane. I rada bi da se zaboravi u tom drugom kraju sudbine.
Sutješki psi konkretno konkretnu sutješku noć ugrizaju: jedina njezina svjetlila i jedini jamac da smo na zemlji, svom težinom sna u rudarskoj nevidjelici.
I, evo, Trstionica polako kreće svoj vodeni melem kroz odrvenjele putničke kosti.
Sutra, čim se zora osiječe, odmah, bez okretanja, valja dalje. Zatvorenih očiju.
