U Pruscu, bijelom gradu, ljubav je molitvom stijenu razbila zbog vode – potrebe.
Potomcima koji malo pamte, bašluci-prsti u nebo pokazuju. A čeljad ne bi neba, neba se nasrkala na ovoj kičmi zemlje u nebo dignutoj: lijevo provalija, desno provalija, a nebo glava dodiruje.
Čeljad bi zemljinih darova!
Zvoni srce senabije,
zvoni otesana jelovina,
serdžada se suncu zamjerila:
žarko sunce, ljepša sam od tebe!
Na bivšem gradu Akhisaru, bivši cvrčci pod šimširom znaju mudrost umiranja bez smrti.
