Ne sjećam se ni godine, ni razloga, ni cilja – jedno od onih davnih ljeta kada se s tri-četiri hiljadarke i K-15 kartom u džepu, s malo naklonosti kondukterâ, moglo do kraja svijeta i natrag...
Cijelim putom od Dubrovnika, Trebinja, kroz Popovo – kakvim putom!: s kamena na kamen, iz oblaka prašine u drugi, više natrag nego naprijed – junački sam se otimao svomu zlu udesu, morskoj bolesti. Ta, trebalo je vidom ispijati tu ludu zemlju, prvi put viđenu. Valjda mi od takvih ljutih hrvanja ostade čudna osobina: nema bolesti, da me ne znam kako voze, kad nekuda prvi put prolazim.
Takav, napola živ, izišao sam u Stocu iz proključalog autobusa, na onih nekoliko minuta odmora, ne videći ništa, ne znajući ništa, do želje da se legne i umre, ili bar naspava...
... Poslije mi se činilo da me je izliječilo priviđenje: čudna neka, živa i prozirna voda, sâma svježina, koja je plákala kameni pervaz ulice, skoro se prelijevajući preko njega, kao da ide za stopalima prolaznika, nudeći im se... Samo se toga sjećam: zatravljen, nisam je kušao, nisam čak ni stopalo, ni šaku umočio; sjedio sam i gledao, i osjećao kako me zdravo ispire, svega, iznutra, ne ta voda, nego njezina prašina, ili njezina opipljiva prozirnost?
Nikada nisam zaboravio pouku toga čuda. Otada se klanjam tekućoj vodi, i znam da nema razlike: tanki curak, tek da okvasiš dlanove, ili buk moćne rijeke – svejedno je...
Južna zemlja
Trebalo je po hitnu pozivu a o tijesnu roku stići u daleki južni grad, s vrha Bosne na kraj Hercegovine. Kraj novembra, na polasku bura i suhomrazica – pravi studeni.
Pod Jezerom, Đolhisarom, već ledena pokorica hvata jezerske okrajke, i izvlači didovu davnu priču iz nepotpunoga sjećanja: Veliki Đol kad se zaledi, samo gledaj lisičje tragove, a ako ih ima, slobodno par volove i saone s tovarom mogu proći...
Od Jajca do Vakufa, po dnu Vrbasova kanjona – kao da se ni razdanilo nije: Vinac spava, Torlakovac šuti, a Bábino Selo i ne vidjeh. Kroz Uskoplje, po ravnici, autobus se izgubio u bijelim svrtkovima, u pušanciji, cesta se ne vidi, jedva zaobiđosmo okukom da ne udarimo u mezar kod Kopčića. Kako dalje od Bugojna, a bliže Vakufu Gornjem, sve izvjesniji strah: Makljen!...
... Gurali smo uza nj četiri sata, stopu po stopu, izlazilo se s lopatama, petljalo oko lanaca, mrznulo i znojilo, pila se jaka loza iz nečije pletenke, psovala se Bosna i hvalila Hercegovina, ali i obratno (“... de, ne budali, kakva je to zemlja bez snijega, da ne budeš kretao na put, tko je vidio zemlju bez kijameta...”).
Kad smo izbili na južnu stranu Makljena, bî ono što uvijek biva i nikad da se nagledam: prosuše se pod nama vrhovi te južne zemlje, otvori se nebo, izli svjetlost... I bi mi jasno: zbog ove uvijek iste promjene, zbog ovoga čuda sam i krenuo. Zbog ovoga pogleda s vrha svijeta na tu besniježnu zemlju, koju sam točno ovako doživljavao još djetetom u babinim pričama o prtokolima koji su, u ona vremena, stizali o Božiću u kuću, iz daleka, od kuma Hercegovca.
Postscriptum i usput: do večeri uspjeli smo stići samo do Stoca. Za petnaestak minuta, koje nam je odredio vozač, otišao sam, onom tada još uvijek poznatom ulicom, do izlaza iz grada prema Ljubinju, Trebinju, da bar na tren provjerim davnu andaluzijsku asocijaciju...
... Točno: put među kamenim ogradama, kamen i sam, što se gubi nekud u brdo, uz nebo, mliječno bjelilo visokoga zida od haremluka, ponad njega, u paru, masivna šutljiva munara i taman čempres, a nad svime, i nada mnom, svijetla i modra noć...
Skinuo sam kaput, pustio moj autobus da ode bez mene, napio se blage noći, a ujutro okrenuo natrag, lagan, na svoje mjesto. Nije mi trebalo nastavljati: sve je bilo i viđeno i urađeno.
Vrijeme i mramorje
Plan je bio: zakonačiti u Stocu, i zorom dalje. Sišavši na Radimlju, u predvečerje, ni pomišljali nismo na drukčiju mogućnost. A tu – zaustavilo nas je! Ni danas nitko od petorice iz rasklimanoga wartburga ne bi znao reći – što. Izišli smo tek da bacimo pogled, a – ostali.
S lijeve strane svijeta dolazila je oteščala, uzrela svjetlost: kameni čokoti na mramorju počeli su se zlatiti i nalijevati do prskanja, zvjerinje oživjelo, a zagonetno pleme s uzdignutim desnicama u nečujnom kretu kročilo, kao da će iz kamena...
Ne znajući zašto, ne znajući ništa, zastali smo u raštrkanoj šetnji, svatko za sebe, svatko sam za se. Nešto do tada neviđeno zbivalo se s Vremenom: je li se ubrzalo, je li stalo, ili ga je naprosto nestalo?...
Čas poslije toga sve je bilo opet poznato. Pala je noć, kamenje je umrlo, a mi se otkamenili i pošli popiti piće. I, bez posebnoga dogovora odlučili prenoćiti tu, u kamp-kućici.
Do danas se ne stigosmo (ne smjedosmo?) razjasniti: je li zato što je svatko za se imao strašnu potrebu da se na nepogrešivom jutarnjem suncu uvjeri u običnost stećega kamenja?
