U nogama, u utrobi: još tutanj tračnica, zvizga mahnitog vlaka u mozgu.
Znaš: ovaj grad ima rijeku, i makar se misao samo oko kakve mu drago postelje vrzma, uporni neki instinkt, kojemu samo tijelo zna ime, dovede te nad Arno.
Drage kreketuše, tri rana ribiča, a uz Arno, daleko u toskanskim brdima, već zora...
Nad vodom tiho zviznu zornjak, umi umorne kosti. Pade prijateljstvo, rodi se osmijeh, sinu mir.
Mogade se poći natrag u Firencu, u postelju. Kakvu mu drago.
