U kojoj čekmedži postamboljenog Krzlaragina srca osta za toliko vremena slika ispamećenog, pa nestrpljivom sejmenskom sabljom posječenog oca, ovdje, na Kolobari, na proplanku?
Ljeto je moralo biti, i hiljadu sunčevih grana uz koje ptice uzlepetaše na stabla kad sablja okusi seljački znoj, a momčiću u očima obojeni košmar prije nego jasna slika, nesvjestica prije nego strah.
Koje li mržnje, koja li zgađenost, i u kakvom trenu rodiše i kanuše rastvornu kaplju ljubavi u bravu čekmedže uspomena?
Tko zna!
Tek to bi, bi i želja, pa se krvava i zla carska aspra prometnu u džamiju, misao-abdest velehudnoj duši aginoj.
2.
Nad gradom brdo,
u gradu bogomolja:
Orugla i džamija – izvor i utažena žeđ.
Koji li je neimar, neimajući otkud, odbacio papire, okretao pogledom po pervazu ovoga brdnog kazana, pa zaimao od brda?
Ne zna se. Tek i to bi. Davno.
Htijaše aga, kažu, i crkvu kraj džamije ispraviti, pa mu oni ozgo rekoše: metrom drva koliko zauzmeš, tolika da bude, veća jok! Zasmrdi agi spletka opet, sve što nije čista namjera, što čovjeku kvari konačnu misao na vječnost. Morade po zadnji put upregnuti u sebi sve što je naučio po bajatim hladovima stambolskih odaja, i domisli. Razastrije metar drva po Kolobari i obilježi crkvi golemu podnicu. Ne bi im pravo, a ne mogoše prigovoriti, pa otrovaše agu u kavi. I tako osta džamija sama, kazujući ono što aga nikad ne stiže izgovoriti.
3.
Sada biva ovako:
K večeri
neoni i bezobrazluk otjeraju s ulica starinske mudre mrakove džamiji u troluka njedra, njoj i šadrvanu na nijemi razgovor. Samuju samotari i snuju o naraštaju, o sudbini, odavno nastanjeni u znanju: nije na jednome ni postalo ni prestalo...
Po danu:
ujutro šadrvan polije joj na ruke,
Lisina pruži vjetrov peškir.
Umivena bjelina kamena i svetosti čeka da krmeljavoj čeljadi progleda oko potrebito ljepote, odgonetki...
U zimu:
šaka sva stala u debelu rukavicu, samo kažiprst go, do neba. Lipe i kestenovi krakati, granati i crni, a vidi se kroz njih.
Ljeti:
munara, lipe, sjene, nebo...
Ovdje se shvati: život je vječan na način vodopada. Mi smo u njemu samo radeći, utješljivi otcjepci vječnosti.
