Obašašća i basanja/Krvotok kamena

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
KRVOTOK KAMENA
Glas kamene nadgrobnice Pribilovića
u Kraljevoj Sutjesci, u ljeto 1971.
Isikoše me i vrhu mene učiniše krv nezaimitu...
govorim,
ljudi!
U ploču, u kamen sam se stvorio, meso svoje crvu poklonio, da bih vam, kamen i nijem, progovorio.
Isikoše me
U Sutjesci, u Ključu, na Baljvinama me isikoše,
u grabežima, po ledinama, u dvorima,
i nezaimitu krv učiniše nada mnom cijelom Bosnom,
gore i dolje,
tamo i amo,
a ja se udvajam, utrajam, u kamenu umnožavam...
Za života ne znadijah do besjede prave doći.
Gledah i sam da otkinem, uštinem, s povjesma sudbine nit povedem.
Kad me isikoše, ne ostaviše mi ništa. Ni glad. Samo glas, kamen, od kamena satkan. Razma glasa ništa mi ne osta. U glas sav sam se stvorio, da bih progovorio.
I kako progovorih, većma govorim.
U uho se pretvorite, očiju vam ne treba, na zao će vas put, i mene su!
Uši očistite, srce u uši popnite, nek glas ovaj zdrav prav pravo u srce sjekne!
Ne za mene, ja nikoga svog, ni sebe sama nemam.
Za vas okati, za vas živi i krilati, za vas da vas ko i mene vrijeme ne osakati.
Za vas, da se u ljepši, ne u ovaj grobni, turobni, u ljepši glas da se stvorite.
Za vas, da pjev naraštaju, ne hropac, ostavite.
Za vas, da se nikad više ne mogne reći: rodio se kad je umro, blago njemu!
Za vas, da jednoga dana uzmognete širom oči otvoriti, pravo i zdravo stati suncu naprema se,
u oči mu pogledati, pa se nesprženi između se
zgledati,
svak svome poslu prionuti,
k večeri kad bude, zdravo i pravo zapjevati,
za miran san i sutrašnji dan ne brinuti,
iza sna ne skakati,
noža ne potezati na vlastitu, iz sna, utvaru.
Za vas, da u taj dan progledavši,
mene kamena prevrnete,
u kaldrmi za me mjesta nađete,
s uma smetnete.