Dalmatinac Juraj, od rajskih slika okrenuv glavu, sučeli svoju s glavama i pogledima braće zemaljske, i obrubi bogomolju.
Ostavi svetinju u hladu božijem debelih zidova, a suncu, danu, ljudima okrenu lice ljudsko; ljudsko a nikad jednako.
Drevni gospari i moreplovci, vitezovi i vitiznanci, šarlatani i kondotjeri, mladi crkvenjaci i masni prelati, zaljubljenici jasnih čela, umiveni čestiti starci, sebri izluđeni od davanja...
Kamen po kamen, glava po glava, frca kameno iverje – to Juraj, gospodar nad kamenom, zapisuje svoj zapis o vremenima, za vremena:
brčine čestite čvrstog ratnika,
razjapljena usta straha pred vremenom-nevremenom,
tihi grč pregaranja,
čista zabluda žrtvenog janjeta,
oštrica moći skupljena pod čelom-pragom, kurjački, i u isturenoj donjoj,
lijepa muškost zagledana u se i u svoju snagu,
čelo pjesnika i zjene uzdrhtale od strepnje i slutnje, moru nadomak...
Glava po glava, svaka na svoj vâj kameni osuđena, odonda dosad, i dovijeka.
