Nakon bjesomučne vještičje gánje vjetrova – jutro. Tiho, poprašeno snijegom.
Azur nad Lisinom ispran, zvonak, a niz Previle odoše zadnje prljave oblačine.
Slegnut kao i jutro: lakše dihati, lakše živjeti.
***
Svježe jutro. Siječanj.
Magla: plavičasta, mrzla koprena nad Lisinom i pod Oruglom.
Vidi se, osjeća se: mlado sunce snaži, samo ga još nema. Sin svjetla opet jedanput s novom godinom dobija mučnu bitku s aždahom koja samo što nije bila proždrla ovaj svijet, ni lijep ni ružan, ali za koji se tako dirljivo uporno držimo pupčanom vrpcom nade.
Neće čovjek ostati zato što je jak.
Ostat će stoga što je sitan, slab, i što se boji da nestane.
***
Glatko, jedro jutro. Neshvatljivo modro, neshvatljivo rumenkasto po okrajcima.
Orugla. Očima je dotičem.
Kaskade njezinih basamaka do u beskraj horizonta, do magličastog bedema Čemernice i dalekih snjegova Vlašića.
Ovom osunčanom nebeskom rampom otkotrlja se svako jutro barem po jedan bijes, otrov...
***
Jutros: nebeska talionica ispod Orugle.
Žitki dragi metali oslobođeni težine lebde nad niskim obzorom, duboko pod pogledom.
A čovjek stoji na trivijalnom balkonu, u pidžami, još topao od loga. Zbunjen, skupljen kao dijete, ne poimajući ništa osim tog trenutka: daleko tamo plove neki smisleni, nasmiješeni arhipelazi na koje se stupiti neće nikada, a ovdje sleđena stoji jedna smušena jedinka, krenula u taj dan što ga zovemo novi, u taj stari dan. Raditi, čupati se, ne dati se...
I, odjedanput, tko zna zašto, pluća se pune, kičma se ispravlja, zbunjenost hlapi, i odnekud horno se je, jednostavno se je, i znamo: sve je dobro, sve će biti dobro.
