Protriješe oči, da'nuše snažno: svjetlije biva, lakše i slađe;
ispraše krmelj s mamurnih nerva: živa je narav, žive su sile:
krcat je svemir opeka, lijepa; na starom planu moderne građe;
krcat je pjesnik poleta, tropa: vjerenik mladi prastare vile.
I opet usna dršće i bludi i drugu usnu želi da nađe;5
i opet mišca puca i živci pjene žuborne žile;
plamen je pogled; ljubav je pjana... i nitko ne zna garave čađe;
jesen će samo čistiti stakla — za svaki cjelov čađe na kile!
Pod čarnom šipkom sunčane zrake ljubite samo, skladno, po taktu.9
Robovi već su zašli u polje orati s pjesmom na prstu knuta:
i muški mozak bijaše često ljepilo zlata na ženskom laktu!
Da ste mi zdravo, proljetna djeco! Vraćam se k vama s daleka puta13
ko žena s ceste bolesno, sramno — ko trbuh s grada trudno i gladno.
Lubanjo, prsni! Tvoja je jesen... zimi se bludeć spustimo na dno!
