Nikola Šubić Zrinjski/Treći čin
| ← Drugi čin | Nikola Šubić Zrinjski — Treći čin autor: Hugo Badalić |
VI. SLIKA.
[uredi]
Prizor prvi.
[uredi]
Mehmed (tiho Leviju):
Kako je caru?
Levi (isto tako).
O zlo, i još će gorje biti!
Mehmed.
Otkada boluje?
Levi.
Otkako ti se vrati
Iz Sigeta! - - -
Ja dođoh k njemu iza tebe,
I nađoh ga u nemoći:
On drhće, - sve ga tijelo zebe,
Ah, njemu nema pomoći.
Mehmed.
Ukloni se!
(Pristupi caru).
Veseli se, o care:
Pol Ugarske je tvoje,
Otkako Gjula pade.
Sulejman.
Ti reci, da je Siget moj,
I egipatski bit ćeš kralj!
(zamisli se i najednom se trgne).
A gdje je Ivan Kralj,
Što svjetova me na taj rat;
Sto tisuć konjanika
Za boj mi stalno reče dat?
Mehmed.
Izvini ga: on veli,
Da dravski most bi kasno gotov.
Sulejman.
A tko je imô gradit most?
Mehmed.
Hamza-beg.
Sulejman.
Odrubit daj mu glavu! Idi!
Nek padne on! Nek padne namah!
(Mehmed ode).
Prizor drugi.
[uredi]
Sulejman.
Utruđen bojem sjedim,
Još svijet mi drhće sav!
Ja čeznem, venem, blijedim,
Izdiše stari lav.
Levi.
On umire!
Sulejman.
Prokletstvo na te! Što to veliš?
Levi.
Prol'jevat mi je suze,
Doskora smrt te uze.
Sulejman.
Ha, zato suze liješ?!
Levi, Levi, zar ti mniješ,
Da junak teško umire?
Al samo sad mi pruži lijek,
Da prije vidim glavu
Pod mojom nogom.
O Zrinjski, Zrinjski,
I ti ćeš sa mnom poći!
Prizor treći.
[uredi]
Mehmed.
Po želji tvojoj pade Hamza-beg!
Ostala trojica.
Pred čadorom mu leži glava!
Sulejman.
Juriš, juriš! I Siget mora past,
I Zrinjski s njim! Juriš, juriš!
(Tri vođe odu).
Sulejman.
(Čuju se trublje na juriš).
Pomozi, Levi!
O drži me, pomozi!
Alah, Alah, čuj svog slugu,
Razveseli moju tugu:
Prije moje smrti
Daj mi Siget strti!
Mehmed.
Izruči meni daljnu brigu.
(Opet trube).
Sulejman.
Zar ne čuješ, gdje kliču!
Oh kako godi uhu mom'
Ta buka, te me sjeća
Prošastih dana mojih!
Juriš, juriš!
Prizor četvrti.
[uredi]
Ali Portuk.
Suzbijen si, o care,
A čete tvoje bježe!
Sulejman.
Siget mora past! Napred! Napred!
Ali Portuk.
Ne mogu, možni care!
Sulejman.
(bijesan, ispravi se i baci bodež na Ali Portuka).
U pako hajd! (sruši se na naslonjač).
Juriš, juriš! (izdahne).
Levi.
Alah! Care gospodaru! (Klekne do njega).
Mehmed (pristupi).
Ha! On izdahnu!
Sad je vlast u mojih ruku,
Sat će za me Zrinjski čut:
Spravit ću mu grdnu muku,
I za carem kazat put!
Prizor peti.
[uredi]
Mehmed.
Polako; car je umro!
Mustafa.
Pobunila se vojska!
Mehmed.
Večeras će ga vojska vidjet -
(slugam):
Odnes'te, braćo, cara!
(sluge ga odnesu i Levi s njima ode).
Mehmed (vođam).
To nitko ne zna osim nas:
Potkupio sam sluge;
A Levi? Njega bodež taj
Rješava službe druge.
A sad na Siget!
U Stambul tada ravno!
Ali Portuk i Mustafa.
Zar ne na Beč?
Mehmed.
Ne, ne; jer njemački nas čeka car
Sa silnom vojskom! - -
Ali Portuk i Mustafa.
O kleti Zrinjski!
Al evo desnice:
Ti radi, kako znaš.
Mehmed.
Potecite u vojsku:
Razglasite da car se želi kazat.
(stisne im ruke a oni odlaze).
Dok se vidimo! -
Sad je vlast u mojih ruku,
Sad će za me Zrinjski čut:
Spravit ću mu grdnu muku
I za carem kazat put!
VII. SLIKA.
[uredi]
Prizor prvi.
[uredi]
Eva.
Ovamo, kćeri moja,
Zaklonimo se ovdje!
Jelena.
Ah čini mi se, majko,
To mjesto kano tamnica!
Tijesna mi je grud,
Strah me hvata lud:
Sve se tijelo trese.
Eva.
O dijete moje,
Doskora bit će bolje!
Tu mjesta nije za nas,
Provalit ćemo danas
Iz tamnice nam ove,
Kud bog nas, kćerko, zove.
Jelena.
Nek bude volja božja!
Eva.
Sa ocem još mi zborit valja.
Ti čekaj tu, i spremna budi,
Kad pošaljemo po te.
Ja idem! Dok se vidimo!
Jelena.
Zbogom, zbogom, majko!
(Eva ju poljubi i ode).
Prizor drugi.
[uredi] Jelena (sama).
O bože, gdje sam?
Zar tu, ah tu?
Nikoga nema, nikoga,
Tamnice da me riješi;
Nema mi moga dragoga,
Bolno da srce tješi!
O gdje si dragi? Ah čujem te!
Al ne, to vjetar huji!
Šta čujem? Kano pjesme zvuk,
Ko majčine pjesme jeka.
Još jednom - bolna srca -
Majčinu pjevat ću pjesmu:
POPJEVKA.
Cvate ruža rumena
Posred vrta bajna:
Kakva mi je ljuvena,
Kano zora sjajna.
Oj ti ružo, ružice
Tko će ubrat tebe?
Čije li će ručice
Tobom kitit sebe?
Doć će junak mlađani,
Ubrat će te jednom:
Moj će vrt se krašani
Tugom odjet lednom!
Prizor treći.
[uredi]
Zbor vilâ.
Ljubio je goluban
Golubicu bijelu;
Pjevao joj po vas dan,
Gukô noćcu cijelu.
Golubica - Jelena,
Golub - njezin dragi:
U nje usta medena,
U njeg pogled blagi.
(Dolazi Jelena i Juranić).
Vile (pozdravljajuć ih).
Mladenaca evo naših:
Živili mladenci!
Jelena.
Posestrime, mile vile,
Na pozdravu hvala!
Juranić.
Prispje eto svečan sat
Našega vjenčanja:
Kćerku će mi otac dat
Posred svog imanja.
Vile.
Sretan bio ovaj pir,
Pratio vas sveti mir!
(Jelena i Juranić idu redom kraj vila).
Prva vila (Jeleni):
U toj ruci krasnoj
Trag je zori jasnoj!
Jelena.
Hvala, sestro!
Druga vila (Juraniću).
U tom oku žarkom
Istok suncu jarkom'!
Treća vila (Obima).
Vjenčava se zorica
Sunce će uzeti!
Jelena i Juranić (vilam):
Svaka naša sestrica
Kano zvijezda svijeti!
(dok vile pjevaju sljedeće, ode Jelena i Juranić).
Vile.
Vaše sreće
Prvo cvijeće
Krasno vama cvate tu:
Ljubav sveta
Mladih ljeta
Obuze vam dušu svu!
Ljubio je goluban itd.
Prizor četvrti.
[uredi]
Jelena (kao iza sna).
U nje usta medena,
U njeg' pogled blagi!
Ah! - Šta je to?
Kako milo ječi zvuk!
Je l' istina il' samo san?
O san je, san!
Sve je kô i prije,
Utjehe mi nije,
Sve je samo san. -
Prizor peti.
[uredi]
Jelena (poleti mu na grudi).
O nije san,
Kad tebe grlim -
Juranić.
O pođi sa mnom, draga!
Jelena.
Čuj me, čuj!
Sanjala sam divan san,
Jasno ko na javi:
Da je došo vjenčan dan,
Vršak našoj slavi.
Juranić.
Vjenčat će nas vječni bog
U nebeskih dvorih. -
Po te dođoh, otac zove,
Sve je spremno, hajd, o hajd!
Jelena.
Zar ja? A kamo?
Ne mogu nikamo.
Zar da me Turčin ubije,
Il gorje još: da muči mene?
O ne, o ne!
(bliže k njemu) Evo ti noža:
Probodi svoju Jelenu,
Nek s tvoje ruke umre.
Juranić.
O jaoh, dušo, šta to reče?
Da tebe ja probodem? O bože!
Jelena.
Na koljenih te molim:
Probodi me!
Il hoćeš, da me Turčin muči,
Sramoti naše ime!
Juranić.
Oprosti, bože, - Jeleno oprosti!
(očajan hoće da ju probode)
Jelena. (ustavi mu ruku).
Ne tako bijesno!
Polako nož u srce rini,
Polako, polagano:
Sa usta mojih dušu skini,
Da umrem potihano.
Jelena i Juranić.
Zbogom srećo moja,
Kratka mi bijaše:
Posred ljuta boja
Kraj je ljubve naše!
(Juranić ju probode: ona mu padne u naručaj).
Jelena.
Hvala, dragi;
Ti smrću život daruješ!
(slabije). Još jedan cjelov! Tako!
A sada - zbogom, zbogom!
Pozdravi oca, majku, junake sve!
(Jelena izdahne).
Juranić.
Ne, ne - probudi se!
O bože zar je nema?
Blago tebi, dušo čista,
Tvoj je svijetli raj. -
(čuje izvana glasove).
Ha već zovu: već je čas!
Sad rado umirem. -
VIII. SLIKA.
[uredi]
Prizor prvi.
[uredi]
Zrinjski.
Pod vedrim nebom zadnju riječ ti zborim,
Nek nebo čuje zadnji pozdrav moj;
Nadođe čas, da kano Hrvat tvorim,
Održim rodu sveti zavjet svoj!
I Zrinjski će uminut,
I četa mala s njim,
Al rodu sunce sinut,
Raspršit ropstva dim!
Al zašto moram jaoh,
Žrtvovat dijete, ženu?
Eva.
Ne krati slave nama!
Ta šta je život bez tebe?
Od usta će do usta letit
Junaštva tvoga dike!
Uz tebe će se mene sjetit,
I kćeri Zrinjskog Nike.
Kad plane grad,
Na bedemu ću stajat:
U prah ću baklju bacit,
Poletit u visine!
Zrinjski (zagrli ju).
Na krilih slave letimo
Pred vječne pravde sud;
Božanskim žarom njetimo
Hrvatsku vjernu grud!
Prizor drugi.
[uredi]
Zrinjski.
Gle milog sina, ženo!
A gdje je naša kći?
Juranić.
Anđelak vam je Jelena:
Ispred nas ode gore
U vječne božje dvore.
Zrinjski i Eva.
O bože, tebi hvala,
Koj blago uze nju!
Prizor treći.
[uredi]
Časnici i vojnici.
Stijeg hrvatski visoko se vije!
Hrvat rado svoju krvcu lije
Za kralja, rod i dom!
(čuju se trublje turske na juriš).
Zrinjski.
Sad napred braćo:
Već zove bijesno Ture!
Ti Juraniću nosi zastavu;
Ja za tobom,
A za mnom ti, (Paprutoviću).
A tada Alapić! -
Ali prije nego izginemo,
Hajdmo braćo, da se zagrlimo
(Časnici ga okupe; on se grli i rukuje s njima).
Juranić (digne zastavu).
(U boj, u boj!
Mač iz toka braćo:
Nek Turčin zna.
Kako mremo mi!
Zrinjski, Alapić, Paprutović, Eva, časnici i vojnici.
Grad naš već gori,
Siže do nas već žar:
Rik turski ori,
Bijesan je njihov jar!
Ko požar taj
Grudi naše plamte;
Utiša rik
Mača naših zvek.
Ko bratac brata
Zrinjskog poljub'te svi,
Za mnom na vrata,
Vjerni junaci vi!
Sad braćo!
Pun'mo puške, samokrese:
Naše grome, naše trijese,
Neka ore, ruše, more!
Brusmo ljute naše mače,
Neka sijeku jače, jače!
Sad zbogom bud, dome naš,
Zauvijek, oj zbogom;
Od svud, od svud
Na te dušman ide prijek.
I već u grob sveti trup
Sklada tvoj, al neće!
Za te sin svak u boj se kreće:
Dome naš, ti vijekom stoj!
Hajd u boj, u boj!
Za dom u boj!
Ma paklena množ
Na nj diže svoj nož;
Hajd u boj!
Nas mal, al hrabar je broj
Tko, tko će ga strt?
Smrt vragu, - smrt!
Za domovinu mrijeti - kolika slast,
Prot dušmaninu - mora on past!)
(Svi odu).