Ni u san ni javi, ni u drugo još doba

Ni u san ni javi, ni u drugo još doba autor: Mavro Vetranović

Početak manjka.

ni u san ni javi, ni u drugo još doba,
   ku meni objavi ne vijem ka hudoba,
makar bi bila man smrtnoga poraza
   taj plačna nakazan, ka s' meni prikaza,
vaj, ne bi vidjele tolike žalosti
   me oči, ke cvijele jadovno zadosti,
ni tolik rasap još od mnozijeh telesa,
   razlike vrste množ što trudna smrt splesa,
i u zemlju postavi i u zemlju sve sklade,
   zlosrdom naravi što plijeni i krade
ter željno, jaoh, toli moj život rasplaka,
   da se mnom poboli živuća stvar svaka,
zemlja, lijes i kami da se još snebiva,
   gdi se moj suzami blijed obraz poliva,
zač ne bi zaludu pri[t]užni moj sanak,
   ki meni u trudu potvrdi bio danak.
Nu ovi, vajmeh, san, s kijem pride plačan vaj,
   mnim, da bi zgar poslan od Boga na svit saj,
da bude na svijeti čemeran život moj
   očima vidjeti toliki nepokoj
i plačnu tuj tužbu s rasrdžbom od gniva,
   koju svijet za službu narodem dariva,
ali pak višnji sud za zlobe razlike
   posila tolik trud, da znobi grešnike,
posila rat i glad i pomor od kuge
   i ostali svaki jad i žalos i tuge,
neka se frustaju razlikom žalosti,
   ki u zlobah dni traju svjetovnom radosti,
zašto se podoba, da bičem od zgara
   svaki grijeh i zloba takoj se pokara,
svom tugom i jadom i rukom oružnom
   podstupjem i gladom i smrti pritužnom,
neka svak poznava, o višnji Bože moj,
   pravda što je prava i razlog što je tvoj,
prid kojim nitkore, tko je mrtav ali živ,
   sakrit se ne more ni pravedan ni kriv,
lje čekaš grešnika, jeda se obrati,
   prije ner mu smrt prika svoj život prikrati,
da tvojom milosti i tvojom ljubavi
   pakljene žalosti svasma se izbavi.
Tijem tko se spoznava, da je zledi izranjen,
   ter ti se pridava, taj može bit shranjen,
taj grešnik najliše skrušen ki [-] plače
   i željno uzdiše, da svoj grijeh oplače,
suzami skrušeno cvileći po sebi
   da svoj duh svršeno sahrani po tebi;
nu naša svijes mala s neharstvom najliše
   uzrok je vas dala, da nas Bog pedipše,
zač zledi bez broja nećemo parjati,
   za ke se dostoja plačno se kajati.
Nu trudni sanak moj čini me tužiti,
   da plačan nepokoj ja budem ćutiti,
i mnozi još druzi, kojijem se ne zna broj,
   da budu u tuzi provodit život svoj,
zač mi se sve javi što viđa[h] ja speći,
   napokon objavi, da vidim to bdeći.