Nezasitnost i bijeda
| ← Pripovijetke | Nezasitnost i bijeda autor: Vjenceslav Novak |
Iza svečanoga Te dejuma podijelile su se školske svjedodžbe, a između svih lol đaka najviše su se veselili dvojica abiturijenata male, četverorazredne gimnazije u N. Jedan je sin udove pralje, a veselio se jer je još jedini »veoma dobar« red iz njemačkog jezika, koji mu je, redovito otisnut među same »odlične« redove svjedodžbu kvario, natjerao na »odličan«. Drugi je sin vrlo odlična gospodina, koji je dijeljenjem batina za Vojne krajine bio u ovom kraju strah i trepet malenu i veliku. Danas kao umirovljeni major uživa još druge dvije ugledne i unosne časti. Oženio se iz zahvalnosti kćerju svoga obrstara, koji ga je od kumpanijskog pisara digao do oficira - uzeo pristaru, taštu i razmaženu djevojku, koja mu je rodila jednoga sina. Taj sin nosio je danas, najveseliji uz sina udovice pralje, svoju svjedodžbu kući da se užije pohvala i darova kojima će ga obasuti tata i mama. A kako i ne bi! Nadobudni sin iznio na koncu četvrtog razreda svjedodžbu prvoga reda, a onamo mu profesori već četiri godine dodijavaju svaki dan dosadnom rečenicom: »Vi nijeste za školu...«
Udova pralja glačala je bijelo kao snijeg ruho kad je sin tiho i tobože nehajno stupio pred nju; ali sretni smiješak na njegovu licu nije izbjegao majčinu oku; nato reče punim i zvonkim glasom, koji je inače od same neprestane brige i truda zvučio nekakvim teškim i bolnim priglasom:
- Doista su ti gospoda dala dobru svjedodžbu... Misliš li da ti ja to na očima ne čitam? A meni, tepče nijedno, ništa ne govoriš...
- Samo »odlično«!... Ali znaš li još nešto? - nastavi dječak, a od same vesele uzbuđenosti izdavaše ga grlo.
Mati digne od posla ruke i čekaše piljeći u zaljubljene oči svoga jedinca.
- Imovina općina raspisat će stipendij, dvjesta forinta na godinu!
- Ah! gdje će ta sreća tebe zapasti! - uzdahnu mati opet svojim skrbnim glasom, vična po ljutoj borbi, u životu shvaćati sve, što se nje ticalo, sa zle strane.
- A kako bi vi to znali! Ravnatelj će, znate, kad me je zvao u pisarnu da mu što prije molbenicu donesem, jerbo da... da je sva prilika da će stipendij mene zapasti.
- Uslišila ga mati Božja!... A da se komu poći preporučiti? Lijepa riječ vrijedi više nego napisana molbenica, to ti je uvijek pokojni otac govorio, koji je našim ljudima stotinu molbenica pisao, pa i na samoga cara. Naš major, on da je od prvih u imovnoj općini. Nešto je oštar gospodin... ali što zato? Pa gospodin župnik, pa načelnik; vidiš, danas ću tamo po rublje, pa ću reći gospođi... Zauzećemo se.
- Eh! Šta to sve! Vidite, ovo vrijedi! - digne sin ponovno uvis svjedodžbu; a šta vi govorite o preporukama, to je toliko koliko ništa. A, čini mi se, nekuda i sramotno.
- Zašto sramotno? Ta znam ja, bez dobre svjedodžbe opet ništa. Ali, vjeruj, neće biti zgorega. Samo ti lijepo napiši molbenicu, a ostalo prepusti meni. Misliš li da nijesam uz pokojnoga ti oca naučila, što će reći moliti gospodu i oblasti? Ti si još mlad, pa misliš da to sve ide glatko kao po dlanu! Gdje to!...
Mati stane obilaziti gospodu i moliti u istu namjenu za dan po tri krunice, a dječak sastavljaše pomnjivo tri dana molbenicu. Prvi je put pisao takav sastavak, a koga pitaše, svaki ga upućivaše drugačije. Jedan mu reče: »Šta tu treba pisati čitave pripovijesti! Recite: Zovem se ovako, evo mi svjedodžbe, i molim da mi se udijeli taj stipendij.« Drugi ga opet upućivaše tako, da bi po njegovu savjetu morao uistinu čitavu pripovijest o sebi i svojim roditeljima napisati. Napokon sastavi molbenicu u kojoj je napočetku spomenuo da je željan nastaviti u višoj gimnaziji nauke, ali mati, udova iza pokojnoga oca dnevničara, zaradi pranjem tuđega rublja jedva toliko da može prehraniti sebe i njega. A tad dođoše one stalne točke molbenice kako ju je učio sastavljati u školi. Ravnatelj odobri sastavak, onda ga lijepo prepiše i preda ga sada ne više sa samom nadom, nego s punim uvjerenjem da će raspisani stipendij biti podijeljen njemu.
I ravnatelj i profesorski zbor i svi u mjestu koji čuše za stipendij radovahu se udovi pralji i njezinu sinu. Nađe se u svakom mjestu po koja ovakva obitelj za koju se može reći da nema neprijatelja. Ova ljubav stječe se s pridjevom koji se općenito priznaje: Dobri ljudi! A da se taj pridjev steče tomu se hoće često ne toliko vlastite zasluge, koliko nekoga posebnoga prirodnoga dara koji svakoga osvaja. Taj dar nije svojina pojedinih stališa, a nalazi se koliko u siromašnim kolibama, toliko i u raskošnim palačama.
Onakvoga radovanja kakvo je obuzelo radi stipendije udovu majku i sina, nije dakako osjećao nitko. Mati kao mati živjela u svom djetetu. Ostala je pred deset godina udova iza dnevničara Mudrovčića, čovjeka vrlo darovita i okretna, koji je za onih »lijepih« vremena mogao lako i do višega činovnika dotjerati, da nije bilo mnogomu talentu prirođene - lakoumnosti. Ovoj pogrešci za volju upadao je u sve mane i slabosti ljudske i, dok su mu drugovi ulazili u činovnički stališ i sebe s obiteljima za budućnost opskrbljivali, služio je Mudrovčić svoj kruh dnevnicom, prisižući sebi u trijeznim časovima da je doba »metnuti pamet u glavu«. A u tim lijepim odlukama zateče ga smrt.
Sin Đuro baštinio je od oca inteligentne crte lica, jasno i živo crno oko i bistroću uma. Je li po majčinoj krvi, je li po skrbnom i trudnom odgoju njezinu - dječak se zarana podao ozbiljnosti, u kojoj nije bilo ni traga očevoj lakoumnosti. Dapače se kod djeteta razvijalo prerano za umne sposobnosti i čuvstvo dužnosti. Za nj nije bila nauka teret, on je vazda bivao u svom razredu prvi, a da nije znao kako je do tog došao. Svakoj se novoj stranici u knjizi veselio, da će popuniti onu često nesnošljivu prazninu što se otvarala pred njegovim duhom; svaku knjigu nosio je kući sa stalnom nadom da će u njoj naći onu kupu napitka za kojim je stao u dječačkoj dobi žeđati njegov mlađahni duh, na koji su nesmiljeno odasvud poput silnoga roja navaljivala pitanja, koja se jednako ticahu prošlosti pred tisućama godina i budućnosti iza tisuća godina, kao što dolažahu iz središta zemaljskih i dubina morskih i dizahu se smjelo od jednog do drugog svijeta, što se njegovim očima prikazivahu tek kao sićušne, sjajne zvijezde na tamnom i beskrajnom nebeskom svodu. I već nije bilo knjige u učeničkoj biblioteci koju nije čitao i poznao, ali duh ne bijaše mu nimalo smiren, naprotiv žeđaše sve više za jednom kapljicom onoga što bi smirilo dušu, što otvara kruti zastor s neumoljivim zapisom: Tajinstvenost i neizvjesnost... On je stalno držao da je znanost ljudska otkrila sve, da za nju nema tajne. Zato je vjerovao da će mnogoj tamnoj i zagonetnoj tajni prirode, života i iste vječnosti ući u trag po onim većim i učenijim knjigama viših razreda... A onda istom sveučilište! Kad bi se, hrleći svojom pameću po budućnosti, dirnuo misli da će u tom silnom i nedohvatnom mu jošte shraništu spoznaje i znanosti naći konačno jasno izloženo sve, što mu je sada s okrutnom neizvjesnošću mučilo duh, čisto bi ga od samih velebnih osjećaja uhvatila neka sveta zebnja. Tad bi osjećao kao da snazi njegova duha lagano iščezava težina i okovi tijela, i kao da se poput orla i još laglje diže visoko dok nije dohvatio daleku i visoku točku odakle se vidi sve...
Dakako da je u razgovoru sve ove osnove davno otkrio majci. Ona se veselila i na silu pritajenim ponosom pripovijedala po kućama kako joj sin ne mari ni za što, doli za knjigu; ali bila bi voljela da odabere što drugo; ta vječna težnja samo za knjigom i naukom ne vodi k ničemu! Najvoljela bi - u granici odrasla! - da bude Đuro oficir! Ali sirota, kad bi pomislila na sjajno odijelo i na moć koju je ovaj stališ graničarskom robu sa zatvorom i batinom utuvio, ne bi mogla a da se ne udari potajno u prsa, jer joj je bilo u duši kao da je s preuzetnošću uvrijedila ljubav i dobrotu Božju. Dakle, da bude svećenik, onaki dobri, uzorni svećenik kakvoga je ona pomišljala u skromnom seoskom župnom dvoru gdje se njezine ruke brinu za gospodarstvo, a njemu ostavlja samo dušobrižne posle, i već sada osjeća kako joj buji od sreće srce kad se seljani suznih očiju razilaze iz crkve ganuti prodikom njezina Đure. Ah, ovo bi bilo i na slavu Božju, ovo smije otvoreno moliti.
Sin u svom poletu, i ne misleći upravo nikada na imovna pitanja, nije pitao ni za što: a čime u Zagreb u viši gimnazij? Ali mati je na ovo mislila, i te misli mnogi je put razbodriše sred noći kad joj je trudno tijelo trebalo jošte najslađeg sna. Ovako ga je uza se prehranjivala, knjige, a gdjekad i po koji komad odijela, dobio bi u školi. Ali kako onda kad bude trebalo plaćati stan, hranu, knjige i odijelo - a čime? I nakon trudnih kombinacija izračuna da bi ipak, ako uskrati sebi ovo i ono, mogla mjesečno otkinuti kojih deset ili dvadeset forinta. Ah, neka mu ih, jer tko bi mu, zaboga, mogao uskratiti tu želju za naukom, kad u njoj živi sav. Samo da bude dosta! Sad se još ćuti skroz krepka i čila, možda ga ipak još vidi sretna. A što ne bi dala za njegovu sreću! Uto dođe vijest o stipendiji. Sin preda molbu, a mati pođe k majoru, župniku, a svuda na divno umirenje jedan glas: »Da tko bi dobio, ako neće vaš sin!«
Primakne se konac praznika. Svaki dan imalo je stići rješenje. Sin življaše u jednakom zanosu da će stipendista u Zagreb, a mati nešto sumnjaše. Imovna općina držala je davno sjednicu, a nitko joj ne htjede reći da li je dobio ili nije dobio. Samo joj neki stari gospodin u uredu reče: »To će se sve pravo riješiti istom u Zagrebu.«
Jednoga dana dođe Đuro kući i nasloni se ramenom na vrata kuhinje, gdje se u oblaku sivog i rijetkog dima od lužije jedva razabirala njegova mati.
- Tko je to? Gle, ti, Đuro. A što si tu stao, ta izjest će ti dim oči.
Dječak stajaše nepomično na mjestu.
- Što ti je? - pođe mati k dječaku i zagleda mu se u lice. - Govori, tebi se nešto dogodilo! Meni ne možeš zatajiti.
Mjesto odgovora, brizne dječak u plač.
- Đuro, ne muči me! Govori brže što je bilo!
- Stipendij! - promuca sin.
Mati drhtne u svem tijelu.
- Što stipendij? - upita sada tišim, punim straha glasom; bojala se da će joj dijete potvrditi crnu slutnju što joj je na tu riječ sunula u pamet.
- Dobio... majorov sin.
Časak stajahu nijemi jedno spram drugoga. Sin plakaše, a mati se zagledala podbočenih ruku, i očima u kojima je bila sva bol, sva sućut i sve hipom razorene nade, uprtima u visoko, bijelo i glatko čelo svoga djeteta.
- A što sad? - upita prva mati.
- A što? On dobio, a ja ništa.
- Da kušaš moliti još jednom? - reče neuka mati.
- A! To se ne moli nego jedanput.
- Nije pravo! - reče mati zamišljeno. - Pa ne plači mahom - stade miriti dijete nakon stanke gledajući jednako bolnim i skrbnim okom njegove suze. - Možda bi mogao ipak u Zagreb, ta znaš da ću ja učiniti sve što mogu.
- Što ćete vi, siromašni ste! tko će vam dati?
- Ta vidiš, i sada živimo nas dvoje od tih mojih ruku. Računala sam davno da bi ti mogla davati mjesečno desetak ili dvadesetak forinti.
Dječaku se naglo razvedri lijepo lice.
- Eh, to bi bilo meni dosta, i kako dosta A vi, hoćete li moći?
- Kažem ti da hoću. No vidiš, a sad se lijepo smiri. Nijesam se u taj tvoj stipendij puno ni nadala. Gdje je to za nas! Znaš da gospoda ne daju lako takove stvari iz svojih ruku.
- Zbogom, majko! - reče sada sin brišući ostatak suza, a majka zaboravi začas svu trudnu skrb i gledaše, čisto blažena, kako je na lijepom licu njezina djeteta opet zasjao sretan smiješak.
Premda je stipendij bio raspisan za siromašna i dobra učenika ove općine, opet ga je dobio učenik koji nije bio ni siromašan ni dobar. Sinu udove pralje pripadahu oba pridjeva, pa mu vratiše molbu. - Pa mati se nije puno tužila na ovo. Siromašni i neuki puk ne poznaje svojih prava, pa će slegnuti ramenima kada mu ih mimoiđu, osobito s gospodske strane. A ni u javnost ne iznosi se rado ovakovo što; barem ne radi same stvari (svatko se boji zamjere!) nego najviše ako je bila posrijedi osobna ili politička mržnja.
Mati se udova marljivo spremala na put u Zagreb. U svim tim pripravama i spremanju na put bilo je, dakako, glavno i gotovo jedino pitanje, oko kojega se sve vrtjelo, novac! Imala je dobiti već dugo nešto novaca za pranje od gdjekoje činovničke obitelji u mjestu, ali tu se nije usudila izravno pitati, tek bi natucala naumice koliki trošak mora spremiti za Zagreb. Gospođe joj povlađivahu, pače je i sućutnim glasom sažaljevahu, ali dalje ništa. Imala je na svom rovašu tetku Žefu, kumu Lizu, ujnu Baru i nekoliko susjeda; kod jedne bijahu urezani groševi, kod druge »cvancige«, a kod nekojih i forinte - sve gotov novac što im ga je ovom i onom zgodom uzajmljivala; ali tko će, sudila je po kršćanskoj ljubavi, tjerati za dug sirotinju veću od sebe! A trebalo je Đuri odijela, trebalo knjiga, bez svih ovih sitnica koje ne ulaze u račun, a iznose gotovo više nego ono što najviše pada na um. I kad već nije bilo moguće složiti kraj s krajem, pođe u svoju škrinju i digne s dna ispod robe i rublja dvije srećke, u koje je pokojni Mudrovčić najviše nade polagao. »Od njegove smrti, već devet godina, leže tu, a u koju korist?« mišljaše žena. Znala je da ih je pokojni Mudrovčić iza sretno prokartane noći kupio za dvadeset forinti, pa kud bolje ako tko danas dade za njih toliko. Šta je ona znala kako raste vrijednost ovakvih papira, kao ni to nije li koja od srećaka i s kakvim zgoditkom iždrebana. Ponese ih Židovu, a ovaj joj, tek što je prolistao u nekakvoj knjizi, isplati dvadeset forinti. Sad bijaše spremna za put i slijedeće zore u pratnji svih svojih kuma i susjeda dužnica sjede sa sinom na kola da se poveze do željezničke postaje.
Sve je bilo u Zagrebu lijepo; bilo se čemu čuditi, bilo što gledati i slušati, ali stan za Đuru! Gdje su samo našli na vratima cedulju, svaku u novoj varijanti hrvatske gramatike, uđoše, ponudiše se i vratiše - jer stanovnici zahtijevahu više, nego je udova mati mogla plaćati. Već stadoše očajavati mati i sin, kad ih namjera namjeri, u gornjoj Ilici, pred nisku kućicu gdje se na širokim i trošnim vratima zibala o povjetarcu mala o daščicu pribita cedulja sa jedva čitljivim pismom: »Ovdje se primaju manji đaci na cijelu opskrbu.« - Mati i sin koji se već osjećahu nekako sramotnima što su uzalud na tolika vrata kucali, pogledaše najprije kuću. Što je dulje gledahu, rasla im više i nada, jer je na kući kazivao strmi i upali krov, drveni, davno neobijeljeni zidovi, i dva prozorčića na koja bi malo glavatije čeljade jedva ispružilo glavu - kazivaše to da se pod ovim krovom nije nastanila ni imućnija ni viđenija čeljad.
»U ime Božje!« pomisli mati, pa uđoše naprijed u uzano i nečisto dvorište, onda u kuću.
Nađoše se u sobi dugačkoj, uskoj i niskoj. Ako je vani i pirio ponešto oštar vjetar, bilo je u ovoj sobi sparno i zagušljivo kao sred ljeta. Sred sobe stajao odugačak stol, a za njim šio i krojio žensku odjeću sitan čovječac, koji je došljake vrlo uljudno pozdravio i primio. Na tamnijoj strani sobe bila je do svakoga zida po jedna postelja, a između postelja velika zidana peć. Do prozora bila je treća postelja, a tu, kad se stala ogledati po sobi, opazi udovu ženu ispita, bolesna lica; ona je mirno ležala, ne brinući se nimalo za došljake. Spram vrata kočio se ogroman ormar, a do njega vođahu mala vratašca u kuhinju. Pod sobe bio je pun i prepun konaca i svakojakih odrezaka od robe. Ovaj bi nered ispričao majstor svakomu posjetniku time, što se samo rijetko smije pometati soba zbog bolesnice, koja se od dignute prašine guši i kašlje.
- Primate li vi đake u stan? - upita udova skromno krojača.
- Primamo! - odvrati jasno domaćin premećući konac među prstima:
- Ja imam jednoga. Možda bi ga u vas smjestila?
- A zašto ne? Tu mu neće manjkati ništa. Jesti ima do mile volje, uveče može ovdje uza me učiti, a za spavanje ondje mu je krevet. Još će dobiti i druga, biće mu zimi toplije. Nu kod nas je i bez toga toplo, gdjekada i previše; ovdje se, hvala bogu, od zime ne trpi. A to je glavno: budi sit i neka ti je toplo! U tom je sve zdravlje.
- Istina - tvrđaše nesvjesno udova.
- Prozor se, osobito zimi, ne otvara nikada. Tamo je u krevetu moja žena, već tri godine onako.
- Sirota! A gdje joj fali?
- Bog zna, biće prsa. Iskašlje toga kroz dan i kroz noć, pogledajte kako to samo izgleda oko nje, ali ja ne znam! Da joj je sam bijes ušao u prsa, već ga je morala izbaciti! Bila su u to vrijeme tri liječnika, kucali je i metali uho na prsa i na leđa, a ona se nikada nije tužila na boli u kostima, pa ništa! Čini se da nijesu nijedan mogli pogoditi bolest. Još jedan! Nije učio za doktora kao drugi, ali razumije bolesti više od svih. Šteta samo što ga čovjek ne može nikada uhvatiti trijezna. On je još najbolje rekao: »Dobro je što se znoji, jer nema bolesti koja neće izići sa znojem.« Metali smo oko nje sred najvrućega ljeta ugrijane cigle, i to bi joj pomoglo da je mogla podnijeti. Ove ćemo zime opet. Zbog nje ne otvara se prozor nikada; jutrom se samo malo naloži u peći pa je dosta za vas dan i svu noć.
- A velite da ćete dobiti još jednoga?
- Taj je već kod nas godinu dana. Ali za sada neće doći, pobolijeva nešto i on na prsima, pa mi piše da će valjda još mjesec, dva, ostati kod kuće dok se ne ojača. Slabašno dijete, dan i noć visi na knjizi! Ja sam ga uvijek tjerao; nije to zdravo.
- Ah, takvi mi je i ovaj! Ne dajte mu, molim vas, jer što će ti sva ta nauka i mudrost, ako nijesi zdrav.
- To i ja velim. Ja držim đake već dvanaest godina. Bilo je, možete misliti, svakojakih, pa znam dobro što je đački život.
- Eh, kako ne bi!
Časak ušutiše, a onda upita udova sa strahom:
- A što ću vam plaćati za dijete?
- Najprije morate znati što će imati kod mene. Za stan znate. A što se tiče jela: ujutro kavu i kruha, koliko sam hoće. Kad dođe iz škole opet mu je kruh otvoren da sam reže. Za objed svaki dan dobru juhu, komadić mesa i variva s kruhom, koliko god hoće. Poslije podne opet kava, kruh reže sam, a navečer pogrijano varivo, gdjekada komadić mesa i kruha, koliko god hoće.
- Može biti sit, a to je dosta - reče zamišljeno mati.
- Kod nas se još nije nitko na glad tužio, ovo je građanska kuća, a mi građani bome nijesmo naučni patiti u hrani kao seljaci! - reče ponosito majstor.
- Pa koliko?
- Mjesečno dvanaest forinti.
Mati i sin se pogledaše, i obadvoma, jer ionako o svojim računima davno na čistu bijahu, ote se na oči sporazumni i zadovoljni smiješak.
- Ja sam zadovoljna. A što ti veliš, Đuro?
- Zadovoljan sam.
- Još nijeste - upadne majstor - tek kad vidite kako je u nas.
Mati izbroji za prvi mjesec dvanaest forinti, a kad ugovoriše još nekoje sitnice, ustavi domaćin - bila je upravo nedjelja - mater i sina na objedu.
S objedom bijaše mati skroz zadovoljna, a bilo je dapače i vina, i više nego ga je trebalo.
- Tako vam je kod nas - reče majstor - šest dana pije se voda, zato si u nedjelju priuštimo vina u malko obilnijoj mjeri.
A sjutradan rastala se u suzama mati sa sinom, ne sluteći u svojoj neukosti da je ostavila dijete ondje gdje žive u zraku mirijade otrovnih klica, od kojih se podliježe preteškoj i smrtnoj bolesti.
Majstor nije slagao ni u čem. Jesti je Đuro imao - osobito kruha - koliko je htio, a soba je bila topla i pretopla. Uvečer bi majstor krojio i žurno svojom iglom bockao, a Đuro kupio iz knjiga mudrost. Gdjekada je bilo puno nauke, a gdjekada bi se namjerio na tako zanimljivo štivo, da nije mogao odložiti knjigu iz ruku. Tad bi se često i majstor zavukao pod debeli pokrivač na svom krevetu, a Đuro ostao usprkos njegovim dokazivanjima uz knjigu. Đuru bi, međutim, zagovarala i majstorova bolesna žena svojim glasom, koji je zvučio kao da su joj glasiljke od samoga suhog lišća. Ona ne bi po čitave noći spavala, pa bi joj godilo da vidi još koga budna uza se. Njezin sad siktavi, a sad iz dubine dolazeći kašalj gdje je kuhalo kao u kakvom kotlu, bio mu je spočetka neugodan; kasnije se toliko na nj priučio, da ga ne bi ni čuo. Tek bi ga hvatala nekakva jeza kad bi bolesnica izmorena stala stenjati, ili kad bi svojim sipljivim glasom prestrašeno rekla: »Opet krvavo...«
Tako prolazila zima, a kad je udova pralja osjetila prve toplije zrake sunca i vidjela prvo pupolje, uskrbila se za Đurinu proljetnu odjeću. Već mu o njoj u tri lista pisaše, a u svakom spominjaše kumu Lizu, tetku Žefu, ujnu Baru i sve druge dužnice; čim što od njih skupi, poslaće mu, a majstor će već umjeti da mu kupi i dobro i jeftino odijelo. Đuro je, međutim, malo mislio na odjeću, on je s napetošću iščekivao kakva će biti prva svjedodžba u Zagrebu. »Lako za te!« govorahu mu mnogi saučesnici, ali on se ovim nije smirio. Napokon dođe i taj željno očekivani dan. U svjedodžbi bijahu ovaj put između odličnih tri veoma dobre ocjene. Jedna opet iz njemačkog jezika, a druga od profesora koji nije »iz principa« davao nikomu odličan red, a treća iz gimnastike, predmeta za Đuru nova, u kom inače i nije previše spremnosti pokazivao. Ove tri ocjene bole su ga kao tri trna. Jer tako »lošu« svjedodžbu nije imao nego u prvom gimnazijskom razredu, i to prvo proljeće, kad još nije bio pravo priviknuo novomu načinu obuke.
I bilo bi ga ovo dulje boljelo, da nije u gimnaziji dobio na dar čitavo proljetno odijelo, i da mu nijesu toliki đaci javili: »Tvoja je svjedodžba najbolja u čitavoj gimnaziji.« A stariji i mlađi drugovi gledahu ga radi ovoga prvenstva s nekim udivljenim počitanjem.
Prvi mu posao bijaše da svoje sretne i blažene osjećaje izjavi vjerno svojoj skrbnoj majci. I pisaše joj puna dva arčića i spomenu joj uz mnoga priznanja profesora lijep dar, a i onu vijest da mu je svjedodžba po ocjenama prva. On ovo pisaše samo za svoju majku, zato umetnu iza toga u zaporke: »Ali to ne treba nikomu kazati.«
Kad je poslao list, podao se svojoj slatkoj sanjariji. Gledao je pisara Luku kako čita naglas njegovo pismo, a mati poduprla o laktu desnu ruku s lijevom, pritisnula kažiprst na obraz i sluša žedno i pobožno svaku riječ. Oh, on je gleda kako utire i toplu suzu, što joj je od silne sreće skočila na oko kad je Luka pročitao koliko ga ovdje odlikuju. On nije nikada pomišljao koliko ljubi svoju majku; ona večernja molitva, u kojoj je spominjaše, bila je samo dužnost. Ali u ovakvim zgodama ćutio bi živo da ga ova jedina žena nosi svega na svom srcu i u svakoj iskrici svoga života; ćutio bi one neraskidive veze što ih spajaju u dva bića s jednakim željama o međusobnoj sreći, i kad bi pomislio da joj je u onoj trudnoj brizi za život osladio srce ovako slavnim vijestima o sebi, podao bi se čuđenju te njezine sreće tolikom snagom, da bi pod dojmom tih jakih osjećaja plakao i želio ovako plakati bez konca. Kolika slast ovaki plač radi tuđe sreće!
Ah, jedno je ipak morao zatajiti u pismu. A kako bi mutio neugodnim vijestima ovako velebni osjećaj sreće! Da joj ovo javi, ta on je zna, ona bi u tren zaboravila sve lijepo što joj o sebi piše. Njegovo zdravlje ne bijaše najbolje, pa kako bi imao srca da joj ovo javi! Ona bi sigurno voljela da joj je poslao i lošu svjedodžbu, ali samo uz vijest koja nije ni u jednom pismu smjela manjkati: »Ja sam, Bogu hvala, zdrav!«
Već je dulje vremena što osjeća u svom tijelu nekakvu umornost i slabost, te bi češće morao i poleći, jer ga sjeđenje ne bi nimalo odmaralo. Boli osobitih nije ćutio nigdje, tek pod ramenima i ispod ključanice bockalo bi ga nešto i sililo na suho kašljucanje. Jelo mu je bilo sve odurnije, katkad bi ga stresla u danu nekakva zima, dočim se opet po noći znojio. Isprva malo je mario za ovo. Ali kad dođoše prvi proljetni dani, a one se godine već početkom veljače topio sav snijeg, stade ga nešto stezati u prsima, kašalj, studen i vrućina bivaše jača, tek slabiji, sve ga je slabo veselilo, i - što nije nikada prije - stao je protiv ukućana i protiv mnogih saučenika osjećati mrzost kojoj nije mogao naći razloga. - Padanje tjelesne snage nije napokon izbjeglo ni samomu majstoru, koji je svu krivnju bacao na knjigu i nauku: »Govorio sam vam«, reče, »ali vi ne slušate pametnijega od sebe. Kog će vam bijesa najbolje svjedodžbe, ako budete morali umrijeti? Nećete je ponijeti onamo kao ni škrtac svoje blago.«
Kad je jednoga dana osjećao toliku tromost, da nije mogao s postelje, dovede mu majstor svoga liječnika, od kojega se sva soba začas napunila vonjem od rakije. Ovaj mu opipa bilo, pogleda jezik i metne ruku na čelo, a onda odredi vruće cigle i lijek što će ga sam donijeti.
Međutim, dođe pravo proljeće, pa ljeto - liječnik koji je više pomagao nego ugrijane cigle i nekakva žuta i trpka voda što ju je na žlicu uzimao, tobože da ojača želudac. Volja mu se opet vratila, groznice nije bilo, hvatao se veselije posla i poduzimao po naputku profesora četvrtkom i nedjeljom daleke šetnje u zagrebačku okolicu - dakako s knjigom u ruci. Na tim je šetnjama naučio čitavo jedno pjevanje iz Nibelunga napamet i osigurao si tako za drugo proljeće odličan red i iz njemačkog jezika. Tako prođe i školska godina, a Đuro čisto sretan gledaše svjedodžbu, iz koje je sada poput mrka lica bradatoga profesora virila samo jedna veoma dobra ocjena i to ona »radi principa«. Profesor gimnastike bijaše nagovorom svojih drugova popustljiviji. Kad si nakon godine dana padoše majka i sin u naručaj, i kad mu je po tri puta izljubila sjajne crne oči, zagleda se bolje u nj i reče skrbno:
- Slab si, da te gdje ne boli?
- Zdrav sam, majko - nasmiješi se dječak onim smijehom neizlječivih bolesnika što ti prolazi kroz kosti.
- Opet si previše učio. Ali sad će sve knjige ostati pod ključem; ne dam ti, jesi li čuo, da ovako malo misliš na svoje zdravlje. Već si velik, mogao bi i sam promisliti. Nu pomoći ćeš se kod majke. Dvije sam koke za te nasadila, svaka je izlegla sedamnaest pilića. A naći će se i još šta sada, kad ne moram slati za tvoju koštu u Zagreb.
Gdje god bi u gospodsku kuću zašla udova po svom poslu, pa tužeći se na Đurinu slabost hvalila njegov napredak u školi, svagdje joj govorahu:
»Slab je, vrlo slab. Sad bi bilo dobro da ove ljetne mjesece probavi gdje u gorskom kraju gdje nema vjetrova; a k jeseni dobro bi ga bilo poslati k moru da udiše topliji i slabi zrak.«
Da je svaki od ovih savjetnika, od kojih mnogi i vrlo imućni bijahu, samo malen darak pružio u ime onoga što savjetuje, mogla bi bila udova mati poslati sina i u gorski kraj i k moru. Ljudi su darežljivi sa svojim savjetima, koji često puta samo ogorče onoga komu ih podjeljuju. A da su samo sićušni dio darežljivi s novcem, koliko sa savjetima, nestalo bi pô bijede sa svijeta.
Ugodni boravak uz majku, odmor na svježem zraku, a i majčin skrb, da dijete ojača krepkom hranom, podržavahu razvitak bolesti prigušen, sve dok nijesu sredinom rujna udarile kiše. Svi znakovi teške bolesti stadoše se pojavljivati, puštajući malomu bolesniku, a osobito majci, samo po koji dan opet nadu. - Ipak to nije takova bolest - vidiš da ti je gdjekada skroz dobro. Uto im stigne vijest da je ženu Đurina stanodavca napokon riješila smrt dugih muka. Udova se mati na ovo lecne, i prvi put sune joj u glavu bolna misao: »Da mi nije dijete primilo od nje bolest!« Ali pred onom velikom i jedinom ljubavi za dijete što je živjela u svakoj kapljici njezina života, nije se smjela uzdići takova misao do pune samosvijesti. Uto uđe u mjesto po službenom poslu i neki vojnički liječnik, i kroz razgovor neke gospođe dopusti da mu udova dovede svoga sina.
- Dobro ga hranite, čuvajte ga nazeba, a kad je lijepo i toplo vrijeme, tjerajte ga na zrak.
- A molim kakvi lijek? - moljaše mati - samo da ozdravi, lako ću ja za to da ojača.
- Ništa lijeka. Dobro ga hranite, svjež zrak.
- Nije njemu takova bolest - govoraše sada mati žaleći što je sve pojave bolesti iskazala, jer je pomislila da je time otela i liječniku nadu. - Nema takove bolesti, srce mu je zdravo, on hlepi za svačim, sve bi rado, svega se hvata, dolazi mu želja i da jede i da pije, ali na žalost srce hoće, a ta boljetica ne da. Da mi za nju dadete kakav lijek?
- Rekoh vam: dobru hranu, mlijeko, jaja, pečeno meso, čašu staroga vina - nabrajaše liječnik po navici čovjeka koji svaki dan gleda u taj razarajući elemenat, protiv kojega stoji njegova znanost nemoćna.
- Hvala! - reče mati i obriše suzu, koja joj je više od gnjeva protiv tvrdoga čovjeka nego od boli na oko ispuzla.
U tom dolazaše jesen. Mladi bolesnik padaše sve više, dokle ga bolest sasma ne pritisnu u postelju. Mati nije nikako mogla gubiti nadu da će ozdraviti; njoj bi se sve srce razigralo kad bi vidjela ono lijepo, zdravo rumenilo na njegovu propalom licu. »Dok je u tebi ovako zdrave krvi«, mišljaše ona, »nema opasne bolesti!...« A ovoga mnijenja bijahu s njome tetka Žefa i sve ujne i susjede. Još je manje vjerovao u kakvu bolest sam Đuro, te mu početkom školske godine nije nikako mogla uskratiti mati da ne naruči knjige za šesti razred. Dvije prve pismene zadaće što mu ih je poslao drug iz Zagreba, izradio je na vlastito zadovoljstvo u postelji. A onda naglo pojaviše se gorki i žešći znakovi teške bolesti, dok mu uoči Sviju svetih ne počeše otjecati ruke... A zorom zaklopila je tetka Žefa mladomu mučeniku oči.
Na Dušni dan nakitiše ljudi grobove svojih pokojnika, a udova mati klečala je u nijemoj tuzi na svježem grobu svoga sina. Ne plače, ne jauče, njoj je čudno u glavi; neka praznina u kojoj huje divlje oluje... Kleči tu izmorenih očiju, ali ne smiješ pogledati u njih... jer bi te taj pogled progonio do smrti... Njezina svijest kao da se lagano rasplinula: sad osjeća srcem da joj je tu dijete, ali s pameću ne dohvaća da je mrtvo. U toj polusvijesti čeka ga i boji se probuditi taj usnuli dio svijesti, jer zna da bi iznio pred nju nešto grozno...
Svijet se motao grobljem i plakao svoje i gledao bijednu mater na sinovljevom grobu. I majorica prođe s nekom drugaricom kraj nje. Njezin sin vratio se na praznike zdrav i sa svjedodžbom trećega općega reda. Sad su ga utisnuli u vojnički zavod - bit će časnik.
- Vidite li sirotu mater kolike je nade polagala u jedino dijete, i Bog joj ga je uzeo.
- Žalost je to, velika žalost! - odvrati majorica klimajući glavom, a onda doda otmjenim, nazalnim tonom:
- Ne smijete si opet utvarati da ona bogzna koliko trpi. Ovakva ubogarija naučna je od ranih nogu na svako zlo, pa otvrdne i pretrpjet će vam svega. Valjda je to kod nas koja...
Kad je na nebu planula prva zvijezda i grobljem nastao mir, prene se sirota mati. Sad joj se vratila svijest, a sa sviješću nedogledna njezina tuga i bol. Čas je grlila križ, a onda ukopa prste u vlažnu zemlju, nasloni na grob lice i jecaše tiho i bez nade: »Đurica... moja srećo...«
| Povratak na vrh stranice. |