Nehemija (Šarić)/Glava 2.

¹ Bilo je mjeseca Nisana godine dvadesete kralja Artakserksa. Pred kraljem je stajalo vino. Ja uzeh vino i pružih ga kralju. Ne htjedoh da on opazi, da sam bio žalostan.

² Ali me upita kralj: "Zašto ti je lice tako žalosno, kad nijesi bolestan? Sigurno imaš kakvu brigu u srcu." Ja se uplaših vrlo

³ I odgovorih kralju: "Da je živ kralj dovijeka! Kako ne bih bio žalostan, kad je grad, gdje su grobovi otaca mojih, opustošen i vrata su njegova ognjem spaljena!"

⁴ Kralj me upita: "Imaš li kakvu molbu?" Tada se pomolih Bogu nebeskomu

⁵ I odgovorih kralju: "Ako misli kralj da je dobro i ako ti je mio sluga tvoj, pošlji me u Judeju u grad, gdje su grobovi otaca mojih, da ga opet sagradim!"

⁶ A kralj me upita i žena njegova, što je sjedila do njega: "Kako bi dugo trajao put tvoj! Kad ćeš opet natrag doći!" I pristade kralj i pusti me da idem. Ja mu rekoh vrijeme

⁷ i onda rekoh kralju; Ako je milo kralj u, da mi se dadne popratno pismo na namjesnike s onu stranu rijeke, da me puste proći, dok ne dođem u Judeju,

⁸ I pismo na Asafa, kraljevskog čuvara šume, da mi dadne drva, da napravim vrata za tvrđavu, za hram, za zid gradski i za kuću, u koju ću unići." I to mi dade kralj, jer je milostiva ruka Boga mojega bila nada mnom.

⁹ Kad dođoh k namjesnicima s onu stranu rijeke, predadoh im kraljevska popratna pisma. A kralj posla s menom stotnike i konjanike.

¹⁰ Kad čuše to Sanbalat, Horonjanin, i Tobija, sluga Amonac, bilo im je vrlo mrsko, da je bio došao netko, da se pobrine za dobro djece Izraelove.

¹¹ Kad sam bio stigao u Jerusalem, pričekah ondje tri dana.

¹² Tada ustadoh noću s nekoliko ljudi, a da ne rekoh nikomu, što mi je Bog moj nadahnuo da učinim za Jerusalem. I ne imadoh nikakve životinje uza se osim životinje, na kojoj sam jahao.

¹³ Tako izađoh noću na vrata Dolinska uz izvor zmajevski prema vratima gnojnim. Pritom razgledam zid jerusalemski, što je ležao u ruševinama, i vrata njegova, što su bila ognjem spaljena.

¹⁴ Onda odjahah dalje k izvorskim vratima i k jezeru kraljevskom. Tamo nije više bilo mjesta, da prođe životinja, na kojoj sam sjedio.

¹⁵ Zato sam još noću jahao dolinom i zid dalje razgledavao. Kad sam bio opet došao k vratima dolinskim, vratih se kući.

¹⁶ A predstojnici nijesu znali, kamo sam bio išao i što sam bio radio, jer do tada nisam bio ništa rekao ni Judejcima ni svećenicima ni knezovima ni predstojnicima ni drugima, koji su morali biti zaposleni na gradnji.

¹⁷ A sada im rekoh: "Vidite nevolju, u kojoj se nalazimo, Jerusalem leži u ruševinama, vrata su njegova spaljena. Hajde da zidamo opet zid jerusalemski, da više ne budemo na porugu!"

¹⁸ Tada im rekoh, kako je milostivo, bila nada mnom ruka Boga mojega, i što mi je bio rekao kralj. Onda mi rekoše: "Hajde da zidamo!" I odvažno staviše ruku na dobro djelo.

¹⁹ Kad to čuše Sanbalat, Horonjanin, i Tobija, sluga Amonac, i Arapin Gešem, rugali su nam se, podsmijevali nam se i prijetili nam, "Što radite to? Da se nećete opet pobuniti proti kralju?"

²⁰ Ja im odgovorih: "Bog nebeski, on će dati, pa ćemo uspjeti. A mi, sluge njegove, ustadosmo i zidamo. Vi nemate ni dijela ni prava ni spomena u Jerusalemu."

← Glava 1.

Nehemija (Šarić)

Glava 3. →