Nedostupna staza

Tek nevidljivu da nađe nit, u blizini srca ruka jedna drugu ruku traži. Niz kuglu spušta se, ravno, osnovi u muk. Prvim zrakom otvorena, odana oblini, iskonskoj tvari razotkriva lik. Zatomljene jave krik kad se stiša. Pod kožom snene kapi, kad oluje jezgro, nesvladivo, uspravlja se.

TI KOJA u moj grad ulaziš kao u sebe udji i ne očekuj da se daleke stvari zbliže. Ne očekuj da svaki dodir osvijetli dubinu iz koje svojim utišanim srcem uzlaziš. Poznanstva ranija napusti da te nova zebnja može stići. Kad budeš onaj prvi dan u kojem se udomljuje pamćenje, sve što te držalo mirne duše napusti. Nakon bljeska da svoju možeš pomaknuti sjenu.

TVOJ GRAD, tvoj vlastiti grad zatvoren u riječ postaje nedostupan usnama koje ga ljube, rukama koje ga išću, očima koje ga promatraju. Stupaš na njegovu cestu drugom stranom lica pred vjetar od noćnih vlati skriven. Ovdje ostavljaš tamne jablanove, visoku prošlost društva. Rastaješ se s morskom pučinom i stapaš s muklom plohom jutra koje je upravo obješeno o nebo. Otuda izrasta pramen magle, negdašnji glavni trg u tvom začaranom gradu. Otud se promalja krilo ptice, tvoja bivša ulica. Sve što lebdi sad je s tobom na stazi.

DANAS IZRASTAŠ iz mene , ti plodna kapljico tame. Kao jedro otvoreno dalekim oceanima lebdiš u grlu, u rijemi prkosne vedrine. Ti nemaš krila, vezu s obalom. Ti ptico oblika prije svih oblika. U lijetu kroz ništa koje procvjetava. Tonem na dno tebe i znam. U ovom oceanu ja sam jedini smjer kojim teče dubina. Tako smo jedno. U toku. U istom smjeru. U dubini.

TEK ŠTO SI STAVILA SVJETILJKU u prozor stigli su očekivani glasnici: moje srce, prsti koji tebe beru moj otvoreni zumbule. Beru te i ostaju u tvojoj livadi opijeni bedrima koja golotinju ubrane jabuke, ovu noć nadmašuju.

VRIJEME se preselilo k tebi, stvoriteljko velike tame. Stavila si ga u njedra. Uru koja slavi budjenja. Slapovi časova izletjet će i stati pred lice opće osame; Oni će stati. Oni će stati. Oni se neće usuditi granicu povratka prijeći. Tvoja otvorena njedra.

OSLONJEN o tvoje grudi, slušam, istok se obnavlja. Bjelina te uzima i odnosi,daleko, preko medja u moj dlan. Oblo i meko sunce, i toplo, toplo svitanje.

OVAJ čas krvari kao jesen kad tvoje oči utapaju njene plodove: kovčeg iz kojeg izlazi jutro i presreće me na stazi rujanskoj. Vrijeme je, kaže meni, zvijezdi kojoj su sakrili nebo. Vrijeme je da se ide dalje. Dublje u njegove plodne oaze.

TI IMAŠ izuzetnu moć. Vladaš pravilima gradnje prostora i vremena od čvrste i čiste tišine.Ti si jedina osoba koja može vidjeti jutro u njegovoj vječnoj lakoći: Maslačak koji vlada vjetrom.

TVOJA STAZA uspinje se i otvara.U proljeće vodi u boju i miris koje mnoštvo žudnih čula čeka. Ja bih njema htio proći tebe iza uma i oka prstima vodjen u sjajne ponore gdje sjaj presijeca tminu. Ondje se tu licem proročkim i licem neizvjesnim stapaš s licem vaseljenskim. I traješ sa bjelinama zore na širom otvrenim prozorima. Ondje te uzima sunce i jutarnja ulica i dom otvoren. A ti, ti ih sve ispunjavaš sobom samom i prolaziš sve u jednoj jedinoj točki. U svom malom i utišanom srcu.

RIJEČI mi dolaze I nježno kroče zajedničkom stazom. Poneka se ranjena podvoji u svojoj boli. U izazvani zarez upućujem se. U ranu iz koje krvare jutra.

TI SI TA koja kaže – Led je ondje. I ona koja kaže – Mi bili smo. I ona koja šuti kad voli Šutnja je tvoja Nama daleki dom. Mi se njoj uvijek i iznova preobraćamo iz oblika riječi u oblik ptice. I još dalje u cvijet koji blista zajedno s pticom i mojom ljubavlju.

USTA TVOJA, miran jutarnji slap Preplavljuju moje melo. Svjetlosni most njegove kapi Nosi u dubinu naših preporadjanja. Sve tiše srce prebrojava ih i gradi bezbrižan trg. Njime će tvoje lice blistati i ljubavi jednoj razvijati stijeg.

ZA BLJESKA tvoja šutnja Svlači kožu noći. Ogoljela, planina u kojoj je sve rečeno pamti još samo odjek. Dobra želja sine.

Poput ceste nesigurna Riječ drzi te. Čvršće od jutra tvoje je disanje ovdje. U suton, umorna, zaobljuje se daljina. S one strane vida Svevido se oko otvara. Bistro. Ono koje nadzire svanuća.

NA OBALI SI SESTRO moja Svjetlosna os. Pučina tebi Daje svoje lice izjutra. Uzimaš ga i nikad ne vraćaš se ista. Nastanjuješ se na vjeđama. Ljubiš se sa suncem. Tvoj đerdan uvijek blista o mom vratu. Ja sam onaj koji te pušta bistru niz grlo. S licem pučine mnome teče bistra duša.

UČINIO SAM.Učinio. Bio sam. Bio U kruni noći. U tvojem krilu. Posijao sjeme zore. Plod sad čekam. Tvoje oko da me vidi. Da budem boja. Tvoj Oblik da preplavim.

SPORNI SU TVOJI ČASOVI. Ti njih otvaraš jutarnjom tišinom. Oni tebi tvrdu čamu daju. Ja, ja ti ključ rujanskog vina darujem. Jesenskom vjerom prijeđi sporni prag. U dom neočekivanih gostiju za tobom će mirijade zvijezda slijedit'. Unutra, u vremenu kad si rastvaraš se i tećeš novom maticom. Svojim večernjim slapom obilaziš ovaj otok, njegove obale, vatru u večernjoj kosi. Pruži ruku preko bivše čame. Taj sat nam kuca sve bolnije.

DOŠLA SI MI s proteklih i presahlih usana. Trnovit krik, gorka sestro, sestro moja, dijete pelinovo. Ptici bez tla i spokoja na krilo si legla. Što slijedi ako ja jedini tebe slušam, ako ja jedini tvoju kap Poznajem? Kap koja će proteći i presahnuti. Moja gorka sestro, sestro moja, dijete pelinovo!

U LICU GORI JEDNA riječ, Snošljiva, jedva čujna. Dugo i toplo sjećanje. Sklonište kojim prolaze pogledi. Tudje raspršene kapi. Poput prstiju, da dosegnu zrelo voće nutrine; Osmijeh upućen dubini. Da se u njoj nataloži I očvrsne. U boji i mirisu. Onim prvim visinama u kojima tebe spazih sklonjenu od sebe same. Prvi zavičaj čame.

TVOJU PRISUTNOST u stvarima ni toplina ni prisnost nisu otkrili. Oblici u kojima nadilaziš ovaj slap bezbrojne su kapi. Ustrajno te pronose niz ovladanu tvar. Do samog utihnuća gdje opet postaješ ono prvo protjecanje. Duša. Možeš se mirno taložiti u meni i u bilo čijem govoru. Biti onaj prvi pokret prolaženja. One davne stvari i ispunjanja istrajat će s vjetrom koji te dodiruje i koji ti lice prenosi ondje gdje još vladala nisi. U moje oko koje te promatra i vodi u tišinu.

POSLJEDNJI VAL DUŠ lako je zgasn'o Na ožednjelu nepcu. Kap po kap. Isteklo je biće svjetlosti. Ljubavi moja, ti si ga dohvatila u Široku zdjelu tvojeg njedra. Izvor je sad kod tebe. Možeš umivati Svoje lice ili se mojim tečnim likom Opajati.

TVOJA USPRAVNA BOL raste, Iz časa u čas – novi zanos. Ovaj osnovni znamen, zgusnuta jedra prolaznosti, svija oluja. Pod tvojim dlanom sviće prestrašena rosa. Zatvoren krug vode u zdencu, nad tek izlizanim novčićem nade, cvate.

IZ SAME SJETE ova je paučina. Blagi dlan tvoje žene. Tvoga sina kovrdža. Najgušće svjetlosti prva rukovet. U sjeni strpljiva čela strijelimice probija našu blizinu divlji jelen iz tvog oka.

ZATVORILA SI OKO, a ptica i vjetar Nisu se stišali. Tad vrijeme je leglo U tvoju duboku ranu. Leglo je da tebe Opravda. Ta otvorena rana, tvoja duboka duša, u kojoj su ptica i vjetar vodoravna nit vremena, zadržava me ovdje. U tvom pogledu. U mojoj odanoj boli. Da nije tako u ovom času prozirnijem od jutra i mekšem od tvoje kose, otišao bih nepovratno. Otišao bih s pticom i vjetrom u tvom zagledanom oku.

ODAKLE DOLAZIŠ TI čiji me dodir Otvara u ovladanoj dubini? Gdje ću naći ono što tebe objašnjava, nanovo osvojeni grade? Kad odlaziš kao cvijet bez latica i mirisa zatvaraš oči i širiš ruke ponad tišine koja nas podvaja. Sidji u prazan stan večeri i zapali svijeću. Da sjene gradom krenu, da naša praznina oživi.

PRVI GLAS O ZRIJENJU udvaja nas. Dalje, sve dalje. Kreni konačno! Visoko čelo u visokom svjetlu, obestvareno, čvrsto si razvio. Dična vjedjo! Prvi stijeg.

IZ LJETA IZLAZI TVOJ PUT na kojem gori ruža i jedna ruka traži prah sa zvijezda. Dok gasne uspravnog okera slap, Kroacija se kap po kap u traku tvog svjetla taloži. Ruža otvorena tvojim rođenjem trn po trn nestala je u mesu nesviklom na dvostruko ime. Sklopit ja ću sad tvoje oči. No, tvoj put će teći dalje. Jednako kao da se stazom odilja burna svita drozdova putu neće biti izvjesnosti. Dolje, u sklopljenom oku zatvorit će se krug i zablistati stvarni dom. Dugo, dugo nemoj mu prilaziti, da ti jedna kasnija ruža može slobodno prići.

USPUZAO JE BRŠLJAN onoga što nas je uznemiravalo. Leži mirno u svojoj visini. Nižta mu više ne uzmiče. Mi, uz koje je uspuzavao, ponikli smo daleko u svoja prazna staništa. Korijen nove boli.

IZ DALEKA DOLAZI ono svjetlo Koje zastire vjedje i ne ističe s kapima Zore, niti čvrsne na usnama koje govore Onome koji te slomio krhka stabljiko. U njemu je tvoja brazda. Zatvara se i proždire te. Ti si mu nutrina. Rastvara ti krv.Teče s tobom. Obuzima svijet. Ne ostavlja te više. Oko sad zatomljuje ti ono tamno vrelo. Lice s kojeg rasipa se bučan slap. Njime cvate sve što doticali smo sneni. Riječ nikad izgovorena.

PROSLAVISMO vjedje jezera. Proslavismo pupove snijega. Proslavismo narove zavičaja. Slavismo i brojismo. Još vrč narove boli. Još sunovrat zime. Još jedna trepavica zore. I mi će mo dosegnuti tvoju unutrašnju rukovet svjetlosti. Bol dublju od nara.

KAD MI DODJEŠ licem prema svjetlu gusta i tečcna riječ iscijedit će mi dušu. Ondje gdje postojah s medovinom otežalom od ljubavi i zrak će imati smisla izvan naših pluća. Utroba će naša biti ona domovinska zora u kojoj tečemo svojim tajnim obzorima; U žudnji cvrčka da nadvisi vodopad. Nitko u svijetu, čak ni ti ni cvrčak ne će te izmaknuti ovom protjecanju: U slapu, tvojim bedrima, obasjana domovina i pjesma ponad vode koju sluša zora. Tvoja bistra utroba.

PUT KOJI JE TREBALO PREVALITI sad je vjetar u zastavi oblaka. Blista u đerdanu porculanskog princa. Onaj očekivan za prvi korak ne korača više stazom nedostupnom. Nitko ga nije vidio na putu prema pucini. Nitko nije bio s njim kad je novu tečnost pio. U dubini gutljaja kojim se uznosio.

SASVIM JE SIGURNO. Ti ćeš umrijeti prijateljice. Naravno, i ja ću također doći k tebi. I ptica i žbun i naša planina bit će ondje da nas popne na prijestolje kraja. Umrijet će naše sve. Smrt će biti taj veliki preobrazitelj. Kao život ovdje hoće li nas ona napustiti ondje?

OVA NOĆ JE PLODNO POLJE. Brazde tišine leže uzduž puta kojim kroči orač. Ralom prema rodnici. Da još jednu brazdu izore. Svoju nužnu muku.

STABLJIKA KOJU VADIŠ iz tame Napušta te. Gledaš ladju odvažnih pučina. Ne možeš joj odreći sposob-nost da nestaje. Odlažeš riječ koja rastvara cvjetove. Ona te više neće obuzimati. U tami ostaju prazne naćve za tvoju novu ljetinu. Tvoja nova praznina za plodove koji će zrijeti na tvojim dlanovima. Onim istim dlanovima otkud je otišla stabljika noći.Tvoja prva riječ zebnje.

ZATVORIO JE OKO ONAJ koji je Tebe ostvarenu gledao. Preletio je svoju zjenicu i ostao posve sam na drugom kraju boje. Ostvarena ptico daljine, tvoj lijet njegov je novi vid. U tvom vidu onaj prvi lijet.

VIŠE NIČEMU SE NE NADAM Kad opružen na žalu čekam tvoj dugi val po mojoj koži da dodje iz dubljine i bez traga mine. Izmedju prstiju da prodje tajna morske pučine. Tvoje ruke oko mojih ramena.

NAJEDNOM UZLAZIŠ iz skrovitog zrijenja. U okolnoj svjetlosti zadobijaš Lik. Preplavljuješ tamu mesa i tečeš Crvenom jeseni, bistra rujanska dušo. Ja te slijedim i slušam. Čujnost sve tananija gubi te s valom prštava podneva. Samo jedno oko može te osvijetliti i napustiti neizblijedjenu. Sjećanje ti neće iznevjeriti obrise. U jarkom snopu nečija ruka seže za obzorom. Ti na mojem dlanu taložiš se. U istom času u sjeni vječnosti iskri tvoja strast.

IDE UZ VODU. Uspravlja se. Nosi kapi na strpljivoj koži. Cvate. Teče niz Obronak. Obara sjenu u vjetru. Nadomak horizontu rastvara se i taloži. U snu, u riječi, u jutru. A tek što je naumio otvrdnuti u bliskom ustala-sanom srpnju. A tek što je otkrio sjaj, mir, postojanost. A tek što je ...

JEDNA DUGOVJEČNA KAP pala je ovamo u stih. I tu se odomaćila. Sjećaš li se? Duša je bila prazna. Kao zategnuta tetiva pritajila se. Lovče tame tad te pogodila! Sjećaš li se svoje prve žrtve? Dugovječne kapljice na tetivi duše.

DOK PJEVAŠ pjesmu punu čežnje idem tvojom stazom visoko u planinu. Ondje blista jedan slap. Od svih putova izabrah ovaj da budem i prođem u slapu koji sve prekriva. Prate me bol i sjenam a dolje duboko mač neumitne Rijeke u trenu nas razdvaja. Zatim nas Prekriva tvoj slap. I blista.