Zvono tutnji gluho, muklo...
Na široko kao more
Pusto, ravno polje puklo.
A cik prvi planu zore,
Da pokaže bezputicu 5
Njemu, koji mahnu svietom
Da ga kao munja žicu
Strelohitnim prodje letom!
Njemu jadnom! Njemu, što ga
Rodilo je divlje brdo, 10
A od samog vječnog Boga
Sudjeno mu tlo bje tvrdo:
Da mu gorku koru dube,
I da sitno zrno traži,
Ma si nakon skrši zube 15
Samo da si glad utaži!
Zvono tutnji gluho, muklo...
On se smjelo na put sprema,
Da pronikne tvorbu svieta.
A, zȁ Boga, ništa nema 20
Do li mašte brza leta,
Do li nešta hitra uma,
Do li tvrde drenovače –
Pa bezkrajna put će druma
Jadan! Kako? Kamo? Šta će? 25
Zaman majka jošte mlada
Plače, viče, jadikuje:
„Kud ćeš, drago diete, sada?
Kad ti zibka, evo, tu je!
Kolibu ti otac sazda. 30
Motike ti, eno kuke,
Pa prisukni malo ruke,
Pa ćeš na svom biti gazda!
Nit te rodi meka svila,
Nit odhrani visok nauk; 35
Prva ti je gluma bila
Nejake ti sestre jauk,
Prva glasba, što si slušo,
Bistro, milo, gorsko vrelo,
Prva knjiga: naše selo – 40
– Pa kud svietom sad ćeš, dušo!“
„Zaman majko! Samo trutom
Košnjica je trajno sielo.
Ja ću, majko, težkim putom
Da razglabam Božje djelo! 45
Pčela leti svieta širom,
Da nabere sladka meda,
Samo trut se hrani s mirom,
Samo trut se u sviet neda!“
Zaman, zaman!... On već hrli 50
Preko brdâ i dolinâ,
Sad ga žarko sunce grli,
Sada blieda mjesečina.
Sad ga prate gorske ptice
Što nad njime okrug viju; 55
Sad ga prate – pa se smiju –
Zlatne zviezde nebesnice.
Sviet je širok, veli puti.
Već daleko on j' od doma.
Već se blago nebo muti, 60
Već se javlja grožnja groma.
Ruknu vihor kao zviere,
Prah i magle silne noseć;
Zviždi grozno, munju proseć,
Hladnu zemlju da razdere... 65
Zvono tutnji gluho, muklo...
Nije zvono, nego nebo,
Crnim što je jazom puklo,
A iz jaza biesna munja
Kao gujin jezik sikće 70
Te po maglah pustih lunja
Dokle gromom se nesori
Gdje u nizu, il' na gori.
Magle crne, magle nieme
Kao biesni spješe hrti, 75
Sad je ova gorsko šljeme,
Sad se ona zmajem vrti,
Vihra dok ju divlja strava
Neokrenu dva, tri puta,
Pa od zmaja, eto, ljuta 80
Gledaj, strašnih ralja, lava.
On još grede... znoj ga poli,
Zadrktale suhe kosti.
Ruke sklaplje, pa se moli:
„Bože sveti, prosti, prosti! 85
Dobre majke niesam slušo,
Kad mi nije u sviet dala,
Kad je jadna zaplakala:
Nejdi, nejdi u sviet, dušo!
Nu što? Zar se plašim groma? 90
Ne! Razglabam tvoju silu.
Al me pamet sjeća doma,
Srdce goni k majke krilu.
K majke krilu“... Nebo planu,
Njemu zȁpē riečca plaha. 95
Vihor maglu uzvitlanu
Od crnoga digo praha,
Pa ju nosi, pa ju mota
Dok se s gromom nesusrete,
Te užasno bratski lete – 100
Dok nesgine kobna slota...
On još grede... Nu gle jada!
Golema se gora boči,
A prek gore na tri strane
Uzana se staza toči. 105
Kako? Kamo koja vodi.
Il' dokrajči gdjegodj kada?
– Nek si reče, biednik, sada –
Da olujom mirno brodi!
Putnik stoji... Suton hrli 110
S crna neba, kano strava;
Grozno li ga užas grli,
S mutnih misli puca glava.
Kud će, kako? Nema sela,
Nema nigdje živa stvora, 115
– Nebotična samo gora
Pusto šljeme uvis svela.
Putnik stoji... No iz gore
Srgbljen starac tiho kroči,
Korake mu prati spore 120
Suhi bljesak divljih oči...
„Šta te, sinko, amo nosi
S krila sretna materina?
Valja, da te pitam, tko si?
Jer se kroji tuj sudbina! 125
Preko gore tri su puta,
Svaki negdje konac ima,
Nijednim se nezaluta –
Ali nemoš ići trima!
Hoćeš mojom stazom poći 130
Preko trnja, preko krši:
Znaj, da kasno put se svrši,
Al ćeš k vječnoj svrsi doći!
Mantija me crna krije,
Mantija je težka muka, 135
Snažne l' volje ù tē nije:
Pusti te i Božja ruka!
– Evo vodje zlatnog krsta,
Mučno ti je za njim poći,
Jer se možeš kao trsta 140
Slomit, sgubit u toj noći
Hrabro li se držiš vodje,
Gvozdene li volje u te –
– To se k cilju jednom dodje!
Hoš li sliedit druge pute? 145
– Staze su te lakše, slasne,
Svrhe im su čarne, krasne,
Ali minu kratkim tekom,
– Prva samo traje viekom!
Starac svrši... S puta lieva 150
Čedo svieta, divno biće,
Mila lica kroči djeva.
Blaženstvo joj s oka sviće,
S ustnâ joj se zora smije,
A u grudih alem sije – 155
Alem, koga plam nestali,
Jer ga neba andeo sali...
„Podji sa mnom, duše smjeli!
Ugodna je moja staza,
Cilj joj zlatna je oaza! 160
Podji, sladost sa mnom dieli!
K cilju našem nij' daleko,
Gdje te čeka kruna sreće...
A što ti je starac reko,
Vjerovati ni sam neće!...“ 165
Planu putnik sladkom stravom,
Rajski čar mu nadme grudi,
Sklonu k djevi trudnom glavom:
„Tvom ću stazoom dok smo ljudi!
Daj užež' mi baklju svieta, 170
U carstvo me svoje vodi,
S tobom cilj mi, s tobom meta
Gdjegodj bila – vječno godi!“
Zvono tutnji gluho, muklo,
Al nečuje putnik zvuka. 175
Majci njegovoj srdce puklo,
Al nećuti putnik mukâ...
Zamamna ga baklja svieta
Na oazu zlatnu vodi,
S njome cilj mu, s njome meta 180
Gdjegodj bila – vječno godi!...
Zvono tutnji gluho, muklo...
– To je zvono vječno vrieme.
Kud je pusto polje puklo,
– To je tvoga puta breme. 185
Ti si putnik, diete brda!
Vihar, grom i crna magla
Što te prieči kao srda,
– Tvog je žića bura nagla,
Biesnom što te sgrabi stravom 190
Da ti o tle tresne glavom.
A tri staze: razkrižje ti,
Svaka te je vukla k sebi,
Al se jedna svidje tebi,
– Njom sad hrli, njom sad leti! 195
Svieta čedo luč već uždi,
Da ti svietli svojim putom.
Nu, što ti se srdce snuždi?
Kakvim li se boriš slutom?
Što ti grudi drkću tako? 200
Kud si mišlju svojom sego?
– Neboj mi se, nije pàkō,
Luč tu – sam je Bog užego!
