Pred tvojim pragom pomolih se eto,
Od svih hrvatskih prvi ti moj grade,
Davnine naše kameni ti jade:
Da, duša veli: Tu je mjesto sveto!
Hrvatskih misli kolijevke gle prave,
Mogile eto hrvatske nam slave.
Na strmu vrhu stojiš krut, ponosit
Ko smjela duša davnih ti vladara,
Nebeskim zvijezdam pripravan prkosit.
Ponosit pitaš: »Gdje mi ima para,
Pohvalit koja može li se strana
Ko ja što mogu ― kuća Zrinjskih bana?!
Kamenit oklop prsi moje krije,
Kamenita i Zrinjska srca bila,
Sveg istoka salijetala ih sila;
Al' Zrinjsko srce uzdrhtalo nije.
Visoko, ko što strše kule moje,
Junački rod uspinjo glave svoje.
A Zrinjska volja kao stijena kruta,
U koju Kupa pjeneć se zabada,
Trajaše tvrda, dušmaninu ljuta;
I Zrinjska drevnost cvala uvijek mlada,
A Zrinjski rod kao hrast u mojoj gori
Stajaše stavan: živ ga ne obori.
Sa njegvih djela sustala bje slava,
Po svemu svijetu dično ime leti,
I mnoga carska pokloni se glava,
Sa imena tog dršće Stambul kleti,
A polubozi svijetu svem poznati,
Tuj bijahu krotki ljudi, tuj Hrvati«.
I pođoh dalje u dvorane puste,
U čudno carstvo staroslavnih sjena;
Čuj! Kakvi zuje tajni glasi? Čuste?
Ne slaže l' strune »Jadranska sirena«?
A ona gospa do prozora ono?
Hrvatice oj prva ― ti Jeleno!
Da, tu vam zipka, sto i odar bili,
Tu nicale vam suze, smijeh i pjesme,
Tu hladio vas svježi zrak taj mili,
Iz ove gorske krijepljaste se česme.
Čuj, ono zvonce sa brežuljka malo,
Na molitvu to zvonce vas je zvalo.
A sada? ― Sada? Pitaj hrast taj stari,
Nad svodom pitaj kamenoga lava,
Oj, gdje su vaši davni gospodari,
I ta hrvatska gdje je njina slava?
Da, pitaj, pitaj! ― Kamen ti ne zbori.
Gdje? pitaj, ― »Gdje« ti jeka odgovori.
I mislih, tvrdi grad će pasti na me,
Uzjario se u mom srcu plamen,
Iz grada bjegoh ― ko iz grobne jame,
Goruće čelo na go tisnuh kamen,
»A sada?« jeknuh ― »Pjesme, priče, bajke!«
I plakah gorko ko na grobu majke.
