Kakovo doba? Kakovi ljudi?
Učene glave — blekasta uma;
Srce im mlado tiesto u grudi,
Cieli im život dosadna gluma.
Gdje je što našeg, psuju i grde, 5
Na sve se pjene, na sve se srde.
„Naše umieće? Varka, prostota;
Naši romani? Smjesa od dima!
Znanstvene razpre? Tužna golota;
Hrvatske pjesme? Naslage rimâ!“ 10
Tako vam oni svakoga dana
Bruje i buče po kafetanah.
Pitaj ih: Zašto? Smiešno se koče,
Il' spod brka naduto kese,
Dokle ti njeki trbonja poče: 15
„Sve vas nek pisce djavo odnese!
Batine uvest za vas u zakon,
A ja da budem gvozdeni Drakon!“
Sada se propne dugonja družbe,
— Po nadahnuću kozmopolita —: 20
„Literatura? Nikada službe!
No... to je lola, tko ju još čita.
Odkada Bogu dneve ja kradem
Nijedne naše knjige ne znadem.“
„Molim vas, šta će meni napisat 25
Onaj zelenko žutoga kljuna?
Majčino mlieko presto tek sisat,
Nos ga odaje kakva je bluna!“
Doktorović njeki šapćući zieva:
„Svaki već škvorac hoće da pjeva!...“ 30
Tako vam oni drobe, kleveću
Cigani mudri Jovana Zmaja;
Mezimcem prstom zemlju okreću,
A ona ljuto snuždena zdvaja:
Hoće l' bitisat još Evropa 35
Ove kad liene trute zakopa?
