Naše životinje

← Naslovnica

Naše životinje autor: Antun Gustav Matoš

(Bolovi bez riječi)

I. On i ona

Na livadi mlado tele

Oborilo glavicu,

Zaljubljeno kao tele

U dražesnu kravicu.

Nato dođe mladi mesar

I telića poveo,

Kroz Ilicu preko malte

Na šlopruk ga doveo.

Ko u nova vrata telić

Gleda naše ulice,

Ne misli na svoju kravu

I pastirske frulice.

Ušao je kao kakav

Malograđanin,

Stupajući zatim kao

Velegrađanin.

Na ladanju plakala je

Za njim kravica,

Plakala je kao krava,

Ne ko lavica.

Držala je da je posto

Barem ministar

Tip taj pretencjozan ko bik

Kakav jak i star.

Ali njega već odavna

Kob ne sekira,

Usred čela shvatila ga

Kobna sjekira.

No neće ga dugo plakat

Suze jedine,

Jer i Ona postati će

Funt govedine.

On i Ona pokojni su,

Sudbo krvava,

Pokojni su, ali ih neće

Žalit država

Ko Otela ili poput

Kravlje Julije,

Jer već evo hudi mesar

Nožem guli je.

Ni kod marve nije ovaj

Svijet magičan:

Život joj je bič i jaram,

Konac tragičan.

Teško onom što je telić,

Teško kravama!

Čemu rog, kad fali soli

Nekim glavama!

II. Chanteclair

Na bunjištu slavni kokot

Lekok de Krefker,

K nebu diže moćnu pjesmu:

Novi Šantekler.

Među kokam on je kao

Sultan Soliman

Pa se prči, pa se gizda

Kao Kulin-ban.

On u kljunu zoru nosi,

A u pjesmi dan,

Hrabar je na svome gruntu

Kao domobran.

Sve do sunca već se penje

Kukurikukuj!

A odasvud odjekuje:

Čuj, i mi smo tuj!

Kad al eto kuharice:

Baš kad htjede spat,

Krasnog pijevca uhvatila,

Odsjekla mu vrat.

Poezija i junaštvo,

Čemu ti sve to?

U juhu već pretvoren je

Kokorikoko.

Od staroga vrlo pijevca

Čorba dobra je,

Ko od drevne kvočke vrlo

Dobra čorba je.

Pjesniče, i ti bi mogo

Čorba postati,

Uspjelo da već ti nije

Čorbom ostati.

III. Kralj prognanik

U gričkoj gajbi čami orao

S okom munje i Napoleona,

Pa mu vele stara grička zvona:

— I ti si sužanj postat morao! —

Na prsa gordu glavu spustio,

Pod njim crijeva i kosti stare mačke,

Na šetalištu rugalice đačke,

A orô s oka suzu pustio.

I reče vrabac s krova bližnjega:

— Što plačeš, čičo, brate one bene

Što bješe rob na klisuri Helene,

Jer mučio je svoga bližnjega?

Ja moram tebe dotle fopati,

Dok u pô plača i u pola smeja

Ne počnu tebe na radost muzeja

Ko faraona, brate, šopati! —

Kod ovih riječi orô žalosno

O tle se sruši poput Faetona:

Ko suza pade, suza miliona,

A vrabac živživžiče pakosno.

IV. Ljubav i daljina

Stari majmun, spodoban Darwinu,

Mortale salto, radost susjeda,

Svi ga znaju koji su pri vinu

Pod brdom pili grada Susjeda.

Komičar taj stari, nikad ružan,

Na lancu slika melankolije,

Vječno kunja nevoljan i tužan,

A Ona ne zna On da voli je.

Ne zna Ona koju je Talijan

Na ruci svojoj dično nosio,

Kad je slavom nakresan i pijan

Kod Aralice filir prosio.

Ah, i jopac srdašca imade,

Cinizmom premda sve iskrivljuje,

Premda pravi komične parade

I pelivanstvom svijet zadivljuje.

Povratak na vrh stranice.