Mrtvi kapitali/X.
← IX. | Mrtvi kapitali X. autor: Josip Kozarac |
XI. → |
X.
[uredi]Nela i Neumayer stanovali su u jednoj od glavnih ulica, jer ona je — kako reče — bila dosta na selu, pa sad hoće da bude u živahnom dijelu grada, a ne u kakvoj god zabitnoj ulici, kojom ni živa duša ne prolazi. Imali su tri lijepo uređene sobice sa četiri prozora na ulicu, te su plaćali godišnje stanarine dvjesta pedeset forinti, dok je Neumayer dobivao u ime stanarine sto pedeset forinti. On se je zadovoljno smiješio, gledajući ukusno uređene prostorije, pa sjetiv se na onu tijesnu sobicu na hodniku, sa posteljom, ormarom i dva drvena stolca, u kojoj je kao neženja stanovao, pričinilo mu se, da je postao nečim višim, da ga je ženidba uzdigla nad svagdašnjost. On je uvidio, da je sada tek postao potpunim čovjekom, pa ako je već i dosada držao prilično mnogo do svoje osobe, odsada se je tek probudilo u njem ono čuvstvo, što se je kolebalo između samosvijesti i oholosti, te je on u prvi kraj na svaki način nastojao, da se po njemu i njegovu ponašanju uzmogne prosuditi, da je on oženjen čovjek... Što se tiče bračnoga mu života, to se ono njegovo veliko i puno nade pitanje: — Kako će to biti kad ja budem oženjen? — nije ispunilo onako, kako je on to mislio i želio. On si je to puno interesantnije i ljepše utvarao, nego što je uistinu bilo. On je mislio, da je njegova ženidba u svakom pogledu nešto osobito, pa da će sve s tim stanjem skopčano kod njega biti drugačije i izvanrednije nego kod drugih mladih parova. On se čudio, da nitko te izvanrednosti ne vidi, no jedini gospodin Vuković, koji mu je dnevice njegov brak ružičastim bojama opisivao. Ni u mnogom drugom pogledu nije Neumayer bio zadovoljan, kako je očekivao; on si je utvarao, da će on i Nela živjeti kao leptiri u zraku, kao dvije ruže, lelujane tihim povjetarcem — da nema te stvari na svijetu, o koju bi se mogli oni spotaći, koja bi im neugodnosti donijela. To je isto i Nela mislila, jer oni su jedno drugo držali za savršene stvorove; ona si je njega uvijek po onomu prvomu razgovoru predstavljala, naime kao puku nježnost i dobrotu. Ona je zastalno držala, da će on njoj jutrom donijeti kavu u postelju, poslije koje će ona još jedan sat najslađe prospavati; dok je on opet računao da će ona prije njega ustati, njega sa draganjem probuditi, te dok se on digne i spremi, dotle će mu ona — obučena u svijetlu jutarnju haljinu sa ružičastim vrpcama — sama natočiti mirisnu kavu, koju će onda njih dvoje dragajući se skupa posrkati... I jedno i drugo se prevarilo; ona je još ležala u postelji, a on se je morao žuriti u ured; kavu mu je napravila služavka navrat-nanos, da ju je jedva popiti mogao — niti je bila slatka niti gorka, već čudnoga, njemu dosele nepoznatoga okusa. Kad je u osam sati polazio u ured, Nela je još ležala, te joj je bilo žao što ju tako rano budi. On se je nadao da će mu ona svaki drugi, treći dan prirediti čistu košulju, rubac i ostale sitnarije, da će se pobrinuti da mu se cipele i odijelo svaki dan očisti — no svega toga nije bilo, te si je on kao i dosada morao sâm izvaditi i prirediti košulju, samo s tom razlikom, da je kao neženja u onoj jedinoj škrinji mogao i u pol noći naći, što mu je trebalo, dok sad kod ona tri ormara i u onoj smjesi raznih njenih stvari nije znao kamo da se maši, te bi najprije sva tri ormara prevrndao, dok bi našao što mu treba... Ona je opet mislila, da će joj on svaki dan kazati, kako joj stoji ova i ona frizura, ova i ona oprava — dok je on sve to pregledao, ne imajući interesa ni za jedno ni za drugo. I tako se sve pomalo i na njenoj i na njegovoj strani punio tobolac malog nezadovoljstva, te je mogao svaki dan odapeti i udariti jedno drugo po licu. Ona je posve drugačije shvatila zadaću žene, nego što je on pomišljao; ona si je utvarala da je sada gospođom, pa da ima samo zapovijedati, da se ne mora za ništa brinuti, to da je posao služinčadi, a ne njezin. Ona je mislila da sada ne ovisi o očevoj i materinjoj volji, pa da sada može po želji ugađati svojim navikama i hirima. Bilo joj je upravo nepojmljivo, kad joj on jednom reče, da je ovo i ono preskupo, pa da on nema za to novaca; i to je on i nehotice rekao nekako tvrdo i otresito, da je ona pala na stolac i briznula u plač... A u tom plaču bila je tako snuždena i nesretna lica, da ga je podsjećala na onaj njihov prvi sastanak, kad mu se onako djetinjski nevinom prikazala — te ju je sklopljenim rukama molio za oproštenje. Nato ga je ona vatreno zagrlila i poljubila, a on je morao svečano obećati da je neće nigda više uvrijediti i ucviliti kao čas prije. On je bio uvjeren da je ona premekoga srca, preveć čuvstvena i da ga silno ljubi, jer samo ta svojstva mogla su joj radi onakove malenkosti tolike suze izmamiti. On nije ni u snu pomislio da bi se ona mogla pretvarati, da je sva njena nježnost više lažna, naučena, nego istinska. On si doduše nije zatajivao, da nije onako zadovoljan i sretan, kako se je nadao, no on je svakim danom sve to većma gubio svoju samostalnost, svoje dosadašnje nazore, te ga sve većma nestajalo u njezinoj volji i njenu biću. Podao se stvarima, kakove jesu da jesu — te ga danomice sve manje ljutilo, što ga je u prvi kraj bračnoga im života znalo do muke rasrditi. Isprvice ga je boljelo, da ne može svoga mnijenja, reći, kad god se nije s njom slagao, no s vremenom mu je to čuvstvo otupjelo, te si je kašnje i sâm predbacivao, da se je morao radi onakovih tričarija ljutiti. No uz te malenkosti počeo on malo pomalo i na važnije stvari zaboravljati i omalovaživati ih, samo da izbjegne njenu »djetinjem« plaču... I tako je napokon među njima zavladao neki mrtvi mir, nekakovo bolesno suglasje, koje nije proizlazilo iz međusobnoga poznavanja, nego iz izmicavoga okolišanja jednoga pred drugim, iz zatomljivanja i zabašurivanja vlastitoga uvjerenja i istine. Oni su se bojali da upoznadu jedno drugo, pa se nigda ne usudiše jedno drugomu dublje zaviriti u čuvstva i misli, bojeći se da se ne spotaknu o onaj kamen, ne imajući snage da ga odvale i dalje od sebe otisnu, nego su ga bud oprezno obilazili, bud samo do njega došli i brzo se nato natrag vraćali. Zato su oni i bili jedno drugomu onakovi, kakovi su se sami željeli, nikada nije jedno drugo u pravoj, istinitoj slici vidjelo. On je, doduše, više puta odlučio da primi uzde u svoje ruke, no ta namjera potrajala je samo časak, dok bi mu se ugrijana mašta smirila i onda bi opet utrnula, te je na koncu ostalo sve pri starom... Ona nije bila zlobna, ona nije ni izdaleka imala namjeru trovati mu život, no ona je bila stvorenje bez prave zadaće, bez prave volje, bez ikojega znanja i iskustva. Ona je nastavila svoj djetinjski, mladenački život i sada, gdje su ozbiljnije dužnosti na njena leđa pale; no ona niti nije mogla, niti je htjela tih dužnosti razumjeti, kamoli im pako udovoljiti. Od kućanstva i gospodarstva nijesu nijedno ništa razumjeli, no što još gore bilo, oni nijesu znali, što je novac. Oboje su dosada živjeli pod nadzorom drugih, a da bi mogli tako brzo ocijeniti vrijednost stvarima, relativnost potreboća. On joj je s nekom nasladom donio prvi put mjesečnu plaću, no nekako mu se smiješnim i nedokučivim pričini, kad već sutradan ni novčića ne preostade, gdjeno je on mislio da se neće ni polovica potrošiti; no nije imao snage upitati ju; na što se sve tako brzo potrošilo — te se je napokon utješio, da je to samo sada, a dojdućega mjeseca da sigurno neće tako biti... Nu dojdućega mjeseca bilo je tako isto, dapače još gore, jer ne samo da nije ni novčića preostalo, nego nije bilo ni dosta. To ga stade uznemirivati, te prvi put u životu uze računati sa faktorima: brašno, mlijeko, mast itd., i on zbilja izračuna veći izdatak, nego je bio primitak. Taj ga račun nemilo uzruja, no gospodin Vuković utješi ga da to nije ništa, da je tomu svagdje tako, te on sve polako otupi i nasuprot toj činjenici, koja je dobila svoj oblik u oznaci: što se ne plati ovoga mjeseca, prenaša se na drugi.
Što kašnje, to je on sve brže te bračne brige i nesuglasice zaboravljao, prvo, već po naravi svojoj, jer nije bio vičan da ga brige taru, a drugo, po silnomu uredovnomu poslu, koji ga je po deset sati na dan sapinjao, ne dajući mu da se kojom drugom mišlju dulje vremena bavi. Kad bi takav umoran došao kući, onda bi mu ona pripovijedala tisuć raznih zgoda sa ulice i iz poznatih obitelji, kojih on isprvice nije mogao slušati, jer su bile preveć djetinjske i ženske — no kašnje se on navikao tomu, dok naposljetku takove sitne vijesti i ogovaranja nijesu postale cijelom duševnom hranom i njoj i njemu. On si je više puta obnoć, kad ne bi mogao spavati, spočitavao to njeno nisko i plitko duševno stanje, koje je već i njega okaljužilo — ali kad god je pokušao da uspiri u njoj koju god plemenitiju iskru, bud za umjetnost, bud za domovinu, bud za dnevne događaje i zanimljivosti, svaki put je ona ostala mlaka, ne imajući smisla za ništa uzvišenije. A kao djevojka znala je tako pomno slušati njegovu riječ, tako milo njegovim nazorima povlađivati, da je on mislio, njoj je ta stvar kud i kamo poznatija nego njemu! A sada! Sad je morao uvidjeti, da je ono sve bila laž s njene strane, pretvaranje, politika djevojke za udaju.
Ona je još djevojkom bila obla i puna, a sad poče danomice debljati — pa kad ju je jednom napol svučenu vidio, on je jedva povjerovao da je to ona, njegova dražesna Nela... Jedna te ista debljina od ramena do koljena, bez ikojeg gracioznog oblika, bez čara, bez idealnog poleta. On malo da nije taj čas zdvojio — te istom sutradan, kad ju je vidio opet stegnutu, lijepo opravljenu, sa vječnim smijanjem na licu okruglom poput jabuke, nekako mu odlanulo, te kao da nije vjerovao jučerašnjim svojim očima.
Došavši jednoga dana iz ureda, nađe ju bolesnu u postelji; na sva njegova pitanja što joj je, ona je samo uzdisala i stenjala, tako da je on napokon sve to držao za ludoriju, govoreći više porugljivo nego sažalno o njenoj bolesti. Tek nekako sjeti se on da bi u taj čas morao s njom nježniji biti, da bi joj podragaj njegove ruke možda utješljiviji bio nego svi lijekovi — te napokon sjede k njojzi na postelju i uhvati ju za ruku. On i sada nije mogao vjerovati, da je njoj zbilja zlo, njeni uzdisaji nijesu ga ni najmanje dirali, niti je ćutio s njom istu bol. Posjediv jedan časak, bilo mu je kao da sjedi na iglama — te napokon upita služavku da li je gotov objed. Ona mu odgovori, da danas nijesu ništa kuhali, jer da nijesu imali kada; na što on kao bijesan skoči i sav ljut ostavi ženu i ode u kuhinju da se najede, čega je bilo. Istom kada je utažio glad i kada mu je služavka ispripovjedila, da je milostivoj već oko desete ure jako pozlilo, da ju je htjela po njega poslati, al da onda ne bi nikoga kod nje bilo — istom tada pođe mu polako u glavu da je to njegova žena, da on mora jedan ručak za nju žrtvovati, da bi ona zbilja mogla ozbiljno, pače opasno bolesna biti... Možda bi mogla i naglo umrijeti!... I na tu pomisao rasvijetlio se najskromniji kutić njegova srca, da bi on mogao opet postati mlad, slobodan čovjek, da ga ne bi ništa vezalo, da ne bi imao nikakove brige, da bi opet mogao uživati sve slasti života.
On joj napokon reče, da joj ne može pomoći; ako hoće, on će zovnuti liječnika, a on da mora u ured, jer je uredovno vrijeme već tu. Nato ga ona samo pogleda prezirnim pogledom, kakvu se od nje nije nikada nadao; taj pogled uzdrmao ga svega, pričinilo mu se da je ona pogodila njegovu najtajniju pomisao, pa se zastidio samoga sebe, i u taj čas ju zbilja od srca požali. Htio se vratiti k njoj, podragati ju, moliti ju za oproštenje, no ona se okrenula od njega, te sve njegove riječi ne mogaše je umekšati da se okrene k njemu.
Kada se je navečer vratio iz ureda, ona je već bila zdrava. Jedva su se usudili jedno drugomu u oči pogledati; ona je njega korila s nemara i s neljubavi, a on njoj govorio, da se je pretvarala i da ga je varala. Oni su oboje mislili, da jedno drugomu previše popušta, da samo jedno od njih pregara i žrtvuje, a drugo ne. On se nije žacao reći joj, da se je njoj za volju morao odreći mnogih svojih ugodnih navika, da se još nije čestita najeo i napio otkako se je oženio, da je morao napustiti sve svoje dosadašnje udobnosti i ugodnosti... I ona se je tužila, i ona nije bila zadovoljna; no radi čega — toga nije sama znala, samo je to znala, da si je bračni život drugačijim, ljepšim pomišljala. Ono, što je njima manjkalo; bila je ljubav; kad su se prvi put vidjeli, mislili su da se ljube; no to nije bila ljubav: to je bila trenutačna pohota jednoga bića za drugim, bilo je slatko iznenađenje njihovih prikaza, opsjena čuvstava, kojoj su svi ljudi izvrženi, kad se prvi put vide... Ona je uistinu posve ovladala s njime, a on, što je većma osjećao svoju nemoć, to većma je padao u nemar i apatiju, u duševno mrtvilo, koje ga je umaralo, gasila u njemu svaku strast i polet srca. Dok je ona istom pregnula da živi, da uživa slasti života, dotle je on mehanično, pod silu stupao uz nju, pod silu se smijao i jedva čekao da može otići u ured. Nastao čas, da je jedno drugomu počelo dosadno bivati; sve većma ih hvata neka sumarna mučaljivost, te bi prošao cio dan, a da bi jedva najnužniju riječ progovorili; oni nijesu sami znali što im je. Polazeći u ured, on bi više puta promišljao što je to s njima. Sama sebe je pitao: je li mu mrska, odurna, je li mu što skrivila, ne ljubi li ga ili ga možda mrzi? No na sva ta pitanja nije si znao dati pozitivnoga odgovora. On se je sjetio prvoga sastanka s njom, a na tu pomisao prostrujala mu dušom neizreciva slabost; on je u onaj čas mislio da će letjeti s njom pod oblake, a sada eto pritište ga kao olovo da jedva diše. Podav se dalje tima mislima, on se je dobro sjećao, kako je u prvi kraj bračnoga života samo za nju znao i živio; kašnje, kad je udovoljio strastima, kad je počeo opažati da nije na njoj sve tako lijepo i čarobno, kako se je njemu isprvice činilo, nije joj više toliko pažnje posvećivao, nego uze obraćati pozornost njihovu materijalnomu stanju — no kada se je napokon uvjerio da mu je nemoguće sastaviti kraj s krajem, otvrdnu i naprama toj neugodnosti, ne mareći više, da li im mjesečno deset ili pedeset forinti manjka. I tako mu baš ništa ne preosta, za što bi se zanimao, o što bi si duh i srce osvježio. On je napokon došao do toga da ne nalazi u njoj onoga neprolaznoga njetila svojim čuvstvima i svomu životu; no nije nikako mogao doći na to, ima li načina, kojim bi se to njetilo moglo od nje napraviti. On nije mogao da uvidi, da njegovo mrtvilo naprama njoj rađa isto takovim naprama njemu; on nije mogao doći na to, da i on mora njezinim njetilom biti, da bi i on trebao da zna, što ju veže za taj život i za njega samoga. Oni nijesu znali, da između njegova i njezina svijeta teče rijeka, a ta dva svijeta da bi trebalo mostom sastaviti, pa da prijelazom misli i nazora s jedne strane na drugu oba ta svijeta ožive. Taj most morali su oni još kao mladenci, ako ne udariti, a ono barem pripraviti i pronaći, gdje će biti najshodnije podići ga, da dovede i spoji putove različitih njihovih misli i ćućenja. Prvih dana borili su se još u duši, očekujući jedno od drugoga da popusti, da se objasne — no što kašnje, to su sve jače osjećali, da im nestaje i snage i potrebe, da se jedno u drugo upute. Više puta im je došla krasna zgoda da se jedno drugomu ispovjedi i objasni; oni bi taj čas nijemo pogledali jedno u drugo, no ta namjera za duševnim upoznanjem i izmirenjem potrajala bi samo jedan časak, oni bi ga propustili, kao da ih je nevidljiva ruka rastavila, te bi se nakon toga s nekim stidom sjećali na taj trenutak istinskih svojih čuvstava.
Nekom prilikom porječkaše se radi nečega i u isti mah planuše oboje kao dva plamena; u tom probuktaju nijesu ni sami znali, što su jedno drugomu predbacili; primirivši se ponešto, dovršiše ovim riječima:
— Ti za svakoga više mariš nego za mene; ti tvomu uredu više brige posvećuješ nego meni.
— Ja moram mariti za ured, jer živim od njega...
— To mi je život, to mi je ured, kad ne dobiješ ni polovicu toliko koliko trebaš; za takav ured ti više mariš nego za mene!
— Ne imaju ni drugi više, pa živu — al njihove žene znaju što je krajcara, razumiju što je gospodarstvo.
— Ti si vidio, kakova sam, pa zašto si me uzeo? Ja nijesam pošla za te da budem tvoja služavka.
— Žena, koja ništa nema, ne smije se udavati, jer takova je udaja prijevara.
— Ako sam ja tebe, onda si i ti isto tako mene prevario.
To je bila prva istina, koju su jedno drugomu u oči rekli; no ni jedno ne htjede da tu istinu prizna i uvidi, jer je svako držalo svoje nezadovoljstvo opravdanim...
Takove ih zatekla gospođa Matković. Oni ju dočekaše radosnim usklicima, a ona u onoj materinjoj sreći, koja u takovu času ne ima riječi, grlila ih sad jedno, sad drugo, dok su joj suze radosnice voljko tekle kao krupna kiša, kada sunce sjaje. Istom kad ih se je dosta nagledala, po deset puta ih jedno te isto pitala, kad je opet došla k sebi, onda tek opazi da u toj kući manjka ono nešto, što nevidljivo napunjuje obiteljske prostorije tihom srećom i zadovoljstvom, nekim mirisom ljubećih i štujućih se duša.
Čim je Neumayer otišao u ured, upita mati svoju kćer:
— Što je to s vama, vi ne živite kako treba, vi nijeste zadovoljni?...
Nela se zabezeknu na to pitanje, te ga htjede svojim koketnim glasnim smijehom uništiti, ali zabrinuta mati ne dade se zavarati. Ona je sve polako ispipavala kćerino srce, pa ubrzo raspozna magloviti jaz, koji je rastavljao mladence, koji ih je samima sebi u krivoj slici prikazivao. Gospođa Matković razabra iz cijeloga kućanstva, da je gospodarstvo te kuće, a s njime i bračna sreća njene djece krenula naglo nizbrdice, pa odluči ostati desetak dana kod kćeri, da svede opet sve u pravi red i kolotečinu, dok još nije prekasno. Ona se za tih dana osvjedočila da su Nela i Neumayer »velika djeca«, koja si ne znaju ni kruha odrezati, koja ne imaju ni najmanjega pojma o životu. Ona je sada tek počela uviđati, da ima puno stvari na svijetu, koje se ne mogu za nikoji novac nabaviti; uvidjela je i svoju bludnju i Matkovićeve proročanske riječi. Ona je sada počela uviđati ni štetnost novca, a vrijednost vlastitoga rada i produkta; ono, što joj se kod kuće činilo skroz nevrijednim, predstavljalo je u Nelinoj tržnoj knjižici lijepu svotu novca. Uvidjevši napokon da četrdeset forinti mjesečno predstavlja minimalnu svotu za iole uredan život, opredijeli ona Neli i Neumayeru točno granice, u kojima će im se potrošak kretati; ona je sama znala da s tim troškom nije ni živjeti ni umrijeti, te je i uvidjela da će jedino sa omraženim joj »seoskim produktima« opstanak toga mladoga para u ravnovjesju uzdržati...
Na te riječi Neumayeru odlanulo; odlanulo i Neli, kad je čula da će mati sutra otputovati; njoj se nije svidjelo materino poučavanje, ona bi voljela da mati pokorno sluša njezine pretjerane priče s plesa, da se divi ljepoti njezinih oprava, laskanju mlade gospode. Sva nestrpljiva, što zabrinuta mati nije više imala smisla za njezinu lažnu fantaziju, reče napokon jetko materi:
— Ma ti si se, mama, posve poseljačila na toj pustari; otkako je mene nestalo, ti ne znaš više ni šešira na glavu postaviti...
I dok je Nela tako govorila, dotle ju je mati promatrala s čuvstvom s kojim gledamo odbijenu molbenicu, koju smo tako sjajno sastavili i od koje smo se tolikomu dobru nadali...
Sljedeća stranica→ |