(Soba)
SALIERI[1]
Svi kažu: nema istine na zemlji.
Al nema je ni gore. To je za me
Razumljivo i jasno kao skala.
Ja s ljubavlju za umjetnost se rodih;
Mališan bjeh, kad nada mnom je brujo
Zvuk orgulja u staroj crkvi našoj.
Sa zanosom ih slušah – slatke suze
I nehotice tekle mi niz lice.
Napustih rano zabave i igre;
I svaki nauk, glazbi tuđ, za mene
Bje odvratan; tvrdoglavo i gordo
Odbacih ga i svom se dušom predah
Tek glazbi. Težak bješe prvi korak
I dosadan moj put. No ja savladah
Sve prve smetnje i nezgode. Zanat
Ko temelj shvatih prave umjetnosti;
Zanatlijom sam postao: poslušnost
I hitrost dadoh prstima, lakoću;
Sigurnost uhu. I ubivši zvuke
Ko leš rasparah glazbu, s uvjerenjem
Da algebra je pravi sklad. I tada
Već drznuh se, savladav nauk teški,
Da stvaralačkoj prepustim se mašti.
I stadoh stvarat, ali tiho, tajno,
Bez smjelosti da pomislim na slavu.
I često, sjedeć u ćeliji gluhoj,
Po dva tri dana, bez sna i bez kruha,
Pun zanosa i suza, nadahnuća,
Spaljivah rad svoj gledajući hladno,
Gdje misli moje rođene i zvuci,
Izgarajući, nestaju u dimu!...
Al čemu riječi? Kad veliki Gluck[2] je
Pojavio se, otkriv nove tajne
(Duboke tajne i zanosa pune!) –
Odbacio zar nisam sve što znadoh,
Što tako ljubljah, čemu vjeru žarku
Žrtvovah. Zar ne krenuh odmah za njim
Sav ponizan, ko onaj, što zaluta
Na krivu kada upute ga stranu?
Istrajnošću tek, silnom snagom volje
U beskrajnoj ja umjetnosti najzad
Polúčih ipak visok stupanj. Slava
Osmijehnu mi se; u srcima puka
Ja odjek nađoh svoga stvaralaštva.
I bijah sretan; bezbrižno uživah
U svome radu, uspjehu i slavi.
Veselih se i uspjesima svojih
Drugova u toj umjetnosti divnoj.
Ne! Nikada za zavist znao nisam!
O, nikad – nigda, ni kad je Piccini[3]
Očarat znao Parižane divlje,
Ni onda, kad sam, zbunjen, prvi puta
Početak Ifigenije ja čuo.
Tko kaže, da je gordi Salieri
Zavidljivac tek bijedni ikad bio,
Il zmija, nogom zgnječena, al živa,
Što prah i pijesak oko sebe grize?
Baš nitko... Ali sada velim: Ja sam
Zavidljivac. Ja zavidim duboko,
I mučim se u zavisti. – O nebo!
Ta gdje je pravda, kada dar taj sveti,
Taj vječni genij za nagradu ne daš
Pregaralaštvu i ljubavi vreloj,
I radu, postojanstvu, usrdnosti,
Već bezumnika njime kitiš pustog
I probisvijeta!... O Mozart, o Mozart!
(Ulazi Mozart)[4]
MOZART
A – ha! Ti spazi me, a baš sam htio
Iznenadnom razvedrit te šalom.
SALIERI
Ti ovdje? Davno?
MOZART
Sad baš krenuh k tebi,
Sa željom da ti pokažem koješta;
No pokraj krčme prolazeć, odjednom
Ja začuh gusle[5]... Dragi moj Salieri,
Ta otkad živiš, smješnije još ništa
Ti ne ču... Svirač slijepi usred krčme
Voi che sapete[6] svirao je. Čudo!
Dovedoh ti svirača, ne izdržah,
Da počasti te umjetnošću svojom.
Ded, uđi!
(Ulazi slijepi starac s guslama.)
Sviraj iz Mozarta štogod!
(Starac svira ariju iz Don Juana. Mozart se smije.)
SALIERI
Zar smijati se možeš?
MOZART
Ah, Salieri,
Pa i tebi zar nije smiješno?
SALIERI
Nije!
Ne, nije smiješno, kad mazalo neko
Iznakazi Madonu Rafaela,
I nije smiješno, kad Alighierija
Parodijama lakrdijaš skvrni.
Hajd, zbogom starče, idi.
MOZART
Čekaj, evo,
U moje zdravlje ispij!
(Starac odlazi.)
Ti, Salieri,
Raspoložen baš nisi. Drugi put ću
Svratit k tebi.
SALIERI
Reci, što mi donije?
MOZART
Ma ništa – glupost. Mučila me opet
Za prošlih noći besanica stara,
I dvije, tri misli sinuše mi glavom.
Na papir ih danas stavih. Htjedoh
Čuti tvoje mišljenje; al sada
Trenutak nije za to.
SALIERI
Mozart, Mozart!
Do tebe mi je uvijek stalo. Sjedi.
Ja slušam.
MOZART
(za fortepianom)
Hajde, ded zamisli nekog...
Al koga? Možda mene – ali mlađeg,
I zaljubljenog – tek površno, lako –
S ljepoticom ili s drugom – ma i s tobom –
Ja veseo... Odjednom; sablast grobna
I pomrčina, mrak, il nešto slično...
No, slušaj. (Svira)
SALIERI
S time pošao si k meni
I morao si zastat ispred krčme,
I slušati svirača slijepog! – Bože!
Ti, Mozarte, nedostojan si sebe.
MOZART
No, sviđa l' ti se?
SALIERI
O, kakva dubina!
Kolika smjelost i skladnost kolika!
Ti Bog si, Mozarte, a sâm tog ne znaš;
Al ja to znam.
MOZART
Gle! Zbilja? Može biti...
No moje je božanstvo jako gladno.
SALIERI
Pa čujder: hajdmo zajedno na ručak
Do Zlatnog Lava.
MOZART
Hoću, vrlo rado;
No daj da prvo časkom skoknem kući
Izvijestit ženu, da čekala ne bi
Sa ručkom na me. (Odlazi)
SALIERI
Čekam te; no pazi.
Ne! Više ja protivit se ne mogu
Svom udesu – da njemu na put stanem,
Jer inače smo izgubljeni svi mi,
Svi redom žreci, službenici glazbe,
A ne tek ja sa svojom nijemom slavom...
Jer koja korist, živ li Mozart bude
I još se veće domogne visine?
Zar umjetnost će uzdić time? Ne će;
I ona past će, čim nestane njega;
Jer nasljednika on nam ne će dati.
I šta će nam? On poput kerubina[7]
Tek pregršt rajskih pjesama nam donije
Da, želje puste uzbudiv u nama,
U djeci praha – bez traga odleti.
Odleti, dakle! Što prije, to bolje!
Gle otrov, zadnji dar Izore moje.
Osamnaest ljeta uza se ga nosim –
I često mi se život za to vrijeme
Ko rana ljuta činjaše, i često
Za jednim stolom s dušmaninom sjedeć,
Ja podlegao nisam iskušenju.
A ipak nikad ne bjeh kukavica,
I uvrede me dirahu duboko.
Ni život drag mi nije. Al oklijevah.
I kad me žudnja morila za smrću,
Ta čemu mrijeti? Mišljah: još će nove
I neslućene život pružit čari;
I možda će me još obuzet zanos,
Moć stvaralačka ili nadahnuće;
I novi Haydn stvoriti će možda
Što veliko – uživat ću u njemu...
I pirujući s gostom svojim mrskim –
Sve mišljah: još se gori može naći,
Još teža može uvreda da padne
S visoka na me od tog dušmanina –
Tad ne ćeš propasti ti, Izorin dare.
Ne prevarih se! Dušmanina pravog
Pronađoh najzad, i novi me Haydn[8]
Već zanosom je opojio divnim.
Sad kucnu čas! O ljubavi moj dare,
U prijateljstva času danas prijeđi.
