Moji zatvori

Moji zatvori

Antun Gustav Matoš

I ja bijah u zatvoru kao Dostojevski, Verlaine i Wilde. I ja pobjegoh iz bajboka kao Casanova, pa kada se toliko govori o zatvoru i o zatvaranju, hajd da i mi reknemo koju o svojim buharama kao Silvio Pellico³⁴ i Stjepan Radić.³⁵

Prije svega izjavljujem da volim smrtnu kaznu od hapsa. Ubijen, obješen doduše još nisam bio, ali dogodi li mi se taj baksuz, očajavat ću mnogo manje no da ležim u hapsu, jer je smrt oslobođenje, a zatvor je nešto užasno, nepodnošljivo: robija je ropstvo. Najgroznije je što se može čovjeku dogoditi, da danas, iza nekih sto godina ukinuća robovanja u Evropi, bude zarobljen i postane rob, to jest čovjek koji ne smije apsolutno ništa činiti što bi sam želio, koji može samo onako plesati kako drugi zvižde: koji je zatvoren. Ja sam uvijek najživlje osjećao da sam čovjek samo toliko koliko sam sposoban koristiti se onom slobodom kretanja koja čini čovjeka čovjekom. Uzmite mi tu slobodu i prestadoh biti čovjekom, postadoh tuđim, ne svojim udom, jer me ne pokreće moja već tuđa volja. Ubijte me i — što? Vi požuriste tek prirodni proces, jer najzad svaki mora umrijeti. Smrt, pa i nasilna, nikako me ne ogorčava jer je naravna i logična kao i život. Kada već znamo da umrijeti moramo, sasvim je svejedno kako i gdje ćemo poginuti. Meni se smrt u boju ili na stratištu, ukratko: svaki oblik nasilne smrti čini mnogo ugodnijim od polaganog crkavanja i krepavanja na dugotrajnoj bolesničkoj postelji. Ja bih volio da me živa spale kao mučenika no da se godinama i godinama mučim na lagumima teške i neizlječive bolesti kao rak, paraliza itd. Smrtna kazna me, dakle, nikad nije ni najmanje plašila i bunila, pa bih i danas mnogo lakše podnio da me ubiju no da me zatvore, da me liše slobode, jer u prvom slučaju na neki način ostajem a u drugom prestajem biti čovjek.

Kao svi, bijah zatvoren prije no što usrećih svojom nazočnošću konac slobodnog devetnaestog i početak slobodnog dvadesetog vijeka, jer je čovjeku suđeno da bude devet mjeseci uhapšen prije no što se rodi. Život je prema tome vrsta amnestije. Život je oslobođenje od zatvora.

Zatim bijah zatvoren u školi. Karcer. Osudiše me na nekih šesnaest sati, dva puta po osam. Ta kazna imađaše tu posljedicu da nisam našao velike razlike između školskih sati i časova u zatvoru. Jedne i druge sam morao odsjediti, pa dok sam u školi bio u svojim meditacijama smetan profesorskim nametanjem, u karceru mogah drijemati, razmišljati o ljudskoj nepravdi, pušiti i gledati kroz prozor štiglice na kestenima Strossmayerova šetališta što mi se rugahu kao da se i pticama ne događa da ih zatvaraju zbog pjesama pa još pjesama bez riječi!

O, nikada ne mogah gledati u kavezu zarobljenog slavuja, kosa, kanarinca i ševe bez želje da ih pustim. Jedared oslobodim tako grlicu i malo te je ne udavih kada se iz vrta i opet vratila u svoju gajbu. Ima dakle i ptica kojima je ropstvo u kostima kao mnogim ljudima i zemljama.

Gurnuše me u pastuhare, jer silom htjedoše iz mene načiniti Radetzkoga.³⁶ Napokon mi dosadi boj s amazonkama, u tom slučaju s bedevijama i kobilama slavonskim, te dadoh petama krila. Posljedica svega bijaše da je od onog vremena Srbija, nepoznatija Hrvatskoj od Amerike, došla ovdje kod nas u modu. U kolovozu se to desilo, slično Horacijevom junaštvu u boju kod Filipa,³⁷ i baš ovih dana je tome ravno osamnaest godina. U Mitrovici me prosočio neki pastuhar Schütz i uveče me na stanici, baš kad htjedoh vozom u Beograd, aretiraju dva žandara i povedu kroz varoš, punu večernjeg odmaranja građanstva na klupama pred kućama. Bijaše mi jasno da sam smatran zločincem, i duboki stid je moj pogled prikovao na zemlju.

Iza formalnosti istresoše mi džepove. Nikad više ne vidjeh ono nekoliko forinata. Onda me zatvoriše. Pokojni industrijalac Gamiršek i urednik Hrvatskog branika, čestiti pop Relić,³⁸ uzalud se za mene zauzimahu. Bacilo me u najgoru jazbinu i jedva nekako javim dopisnicom u Zagreb da sam u »rukama pravde«.

I sada vidim žuto, golemo dvorište sa žutim, golemim zidovima u žutoj, očajnoj večernjoj atmosferi, sve tamnijoj i beznadnijoj. Pod rešetkom moje rupe stražar, crna silueta, mrka, tamna sjena, i tamna sjena je nesreća što u mraku kao smrt čeka na svoju neminovnu žrtvu. U brodolomu svijesti i ponosa, u automatskoj očajnosti, dugo ne osjetih i ne vidjeh gdje sam. Kao stvar se bacih na neke daske koje su kao čađom, kao bojom namazane nečim živim... Za tren se napunih ušima i stjenicama o kojima dosele čuh tek pričati. Miševi i parcovi pojaviše se na podu, na zidovima. Strašne vizije delirijuma tremensa postadoše stvarnost, kukavna, sramotna i užasna. Pod prokletim daskama za ležanje bijaše pravi pravcati nužnik, hrpa infamnog ljudskog đubreta što se umočvarila, usmrdjela u nesnosnu gnojnicu. Od smrada spopada me muka kao u teškom pijanstvu, padam u ledenom mrtvačkom znoju, povraćam, i kada mi se vraća sa snagom svijest, sva životna snaga, sva revolta i prkos uhvaćene životinje i poniženog čovjeka obuzme me do ludila, stanem kleti, vikati, udarati teška vrata šakama i nogama i lupati glavom o zid, izazivajući i začikavajući stražara u neodoljivoj želji da se otvore ta strašna glomazna vrata, da naletim na bajunet, da zabijem nokte u meso, zube u grlo, da trgam kao zvijere i da me rastrgaju kao životinju, pa da svemu bude kraj. Ali tvrda je brava, tvrđe su rešetke, još su tvrđi sinji duvarovi, a odnekud iz tamnice čuje se kao iz zemlje, kao ispod groba udarac, plač, vika, škripanje zubi, bogumrska kletva, strašni muk što se dere kao hropac i posljednjem muku sličan hropac zlikovca, pijanice — što li, povećavajući još tišinu tog mraka i olovni mrak te mučilačke tišine... Činilo mi se da tu blizu mene, ispod mene ili iznad mene nekoga tuku, muče, premlaćuju... Htjedoh ujedati zid, kao bijesni kerovi što ujedaju žbice i osovinu. Do praskozorja sam tako bjesnio, a kada je stalo svitati, kada užasna stvarnost stade dolaziti iz mraka sve jasnije i jasnije, kada me svjetlo stade lupati po prsima i sljepoočicama i sramota ćuškati po obeščašćenom obrazu, kada se osjetih kao ptica u krletki, kao vuk u stupici, kao tigar u menažeriji, kao zlotvor na dnu života, kao ranjenik na mrtvom Kosovu, sjetih se svojih milih i dragih i zaplakah plačem nemoćnih, ostavljenih i odbačenih. Ima godinâ koje su trenuci, i trenutaka — godinâ. Cijele godine života prođu kraj vas jednoličnošću rijeke i blijedim indiferentizmom tihog, visokog oblaka, dok ima časova u kojima je svaki vremenski atom nezaboravan događaj koji vas je zauvijek obilježio i ožigosao. Dosta toga sam doživio i pozaboravio, ali svaki momenat robovanja i kratkog tammovanja moga i danas mi je, iza osamnaest godina, jasan kao evo ovo pero i papir, a nema mjeseca da ne sanjam kako sam zarobljen, zatvoren, pokušavajući pobjeći i lupajući šakama i glavom kao Židov po tvrdom miru jeruzalemskom, po gvozdenim kapijama sudbine, iza koje se čuje pogrdno cerekanje...

Cijeli još jedan ovakav dan. Cijela još jedna ovakva noć. A vani sunce sja, crveni se lubenica kao slatki osmijeh na dragom mladom nekom licu, mikroskopske dlačice kao na zreloj breskvi, mjesec u tužnom nokturnu izlazi iza krova i iščezava kao blijeda paćenička glava, a vrapci i laste sve cvrkuću, žvrgolje: slobodne — slobodne — slobodne. Od gamadi mi je već ogušavilo tijelo, ta rupa već smrdi vlastitim mojim smradom, gadim se već kao gubavac sam sebi. Mrzim već sve, a već pomisao na svirepo, pogano ljudsko lice boli me od mržnje i gađenja. Već mrzim čovjeka kao pravi zločinac.

Cijelo to vrijeme mitrovačkog mog tamnovanja ne dadoše mi zalogaja jer kao civilne oblasti ne moraju tobože hraniti vojnika. Osjetih glad sve više i više, pomišljajući kao na spas na varadinsku robiju jer ću tamo barem jesti... Odlanulo mi kada me napokon pandur poveo na stanicu, na novo moje »opredjeljenje«. Putujući preko kitnjastoga Srijema, kroz onu visoku kukuruzu i masna polja, zaspao je moj pratilac, pa kako je voz išao sporo, kako bijasmo sami, mogah mu oteti pušku i umaknuti, skočiti i izgubiti se u šikari ili u visokoj kukuruzi. Glad, ljuti glad učinio me kukavicom.

Bijaše subota, i kada me stražar u Petrovaradinu u tvrđavi predao, menaža je već davno minula, i kako se subotom popodne i nedjeljom ne ureduje, za vojničke oblasti nisam postojao i ostadoh sve do ponedjeljka, dakle još dva dana, bez hrane! Zatvoriše me iza rešetke u nekoj stražarnici i stražar topnik, kada ga zamolih malo hljeba, udari kroz drvenu ogradu kundakom prema mojim prsima...

Bijaše manevar i noću uoči ponedjeljka srećom izmijeni topničku pješačka straža. Nagovorim vojnika, naše gore list, i on mi nakon svoje službe donese i dobaci pol somuna. Progutah bez žvakanja i padoh na kamen u san kao stvar.

Najzad me »primiše« i uvedoše u veliku sobu na sjeveroistočnoj gradskoj kapiji, sa dva okovana prozora i s teškim gvozdenim vratima. Sa mnom zatvorilo još nekoliko rezervista koji brzo odoše, te ostadoh sa dva Ciganina. Na daskama slamnjače s čistim ćebetima. Svaki dan oko jedanaest i po, uz signal tankog zvona koje mi još zuji u ušima donosi hranu tamničar sa tri vojnika. Pred kapijom vječna monotonija šiljbočkih koraka. Prvu noć, sit i umoran, zaboravih na sve, pretvorih se u životinju i spavah kao zaklan usuprot užasnom smradu iz drvenog leđena koji je služio kao nužnik i kao mučilac.

Drugi dan još hajde de. Svaka novost, pa i ova, silno me zanimaše. Izvjedljivost je kod mene jača od nagona samoodržanja. Šalim i borim se s Ciganima. Ispitujem peć i vidim da je bijeg kroz dimnjak — nada u raj. Pravim užasne, novinarskim papirom smotane cigarete i palim ih kao gubom ukresanim pepelom od spaljene tkanine. Ali noć — noć! O spavanju ni govora. Kad zadrijemam, muči me mòra, imam užasne sne i budim se s krikom na suhim ustima. Snivam da škrinuše teška tamnička vrata, da je ušao koban, strašan zlotvor i da me ščepao gvozdenim pandžama za podgrlac... Otvaram oči i odista: pored mene na blijedoj agoniji prvog praskozorja novi robijaš škripi zubima, nešto mrmlja i steže me u snu rukama za vrat... Gurnem ga u smrtnom strahu, on se jedva budi i čujem da je to onaj vojnik — zaboravih mu ime — što pobi u Karlovcu krčmara sa svim ukućanima, pa ga vode u Brno na robiju... Ranom zorom gledam robijaše u sivim robijaškim haljinama kako se tiho gube na sivi robijaški posao među sivim garnizonskim zidovima. U mračnom kutu diže se iz smrdljive naše brente dim, plin amonijaka i sumporne kiseline, od smrada me peku oči i grlo, muka me spopada to teža što ne mogu povraćati, i u žutom smradu, plinu i reskosti »aquae foetidae«³⁹ ide u omaglici prema meni žuti demon u robijaškoj haljini, sav u čiru, gnoju, rani, blatu i đubretu, pada mi na nemoćna prsa težinom smradne materije, guši me, obrće mi srce, mozak i crijeva, uvlači mi se i kopa po kostima, pa kada se budim s usijanim olovom, s lavom vulkana i s rastopljenom platinom u glavi koje ne mogu dići, usta su mi puna odvratne, ljigave kiseline što se lijepi, a niz usne se cijedi nemoć i otrov zelene žuči. Da mi je barem raditi, raditi ma što! Da barem imam kakvu geometriju, da barem mogu naizust učiti grčki rječnik ili da barem imam hartije i olovku, pa da pišem, pišem i pišem, izdahnuvši na posljednjoj riječi: apsurd, glupost, ništa, kletva, nemoć, bog, pakao... I još nekoliko mjeseci, za vrijeme cijele istrage, trajat će taj nerad, to buđenje mrtvaca u tjeskobi groba, to promatranje duše kako trune i vene tijelo, i to smalaksavanje tijela pri osjećanju kako na um, na volju, na dušu pada magla, mrak, bestijalnost, idiotstvo, kretenstvo, a kroz pomrčinu duva vjetar ludila i bjesnila u raskorlaćenom ritmu očajnosti, u ledu smrznute suze i u grču svisnuloga srca...

O, kako je srećan prosjak koji skuplja sunčane zrake u kosi, kojemu s lica odsijeva mjesečina i koji grede za oblacima i zvijezdama u šaptanju rose na slobodnim drumovima! Taj cvrčak što mi noću dušu para kao briljant staklo, taj cvrčak bi zauvijek mukom umuknuo da osjeti tek mrvicu bola moje sapete i kao dinamit u bombi stisnute misli! I dok ja tu ležim i crkavam kao gubavi Job i kao Lazar pod pločama groba, napolju pjeva već sunce po krovovima, nebo me gleda u tu rupčagu kao dobro modro oko, trublje trešte, momčad potcikuje i maršira u ritmu pjesme i srca, zvona pjevaju uzduhom kao vesele uzvijorene zastave, a moj otac u dalekom gradu dobiva sijedu kosu zbog sina robijaša, moja mati gubi vid od suza, a moja djevojka čeka da odovud izađem i da se s njom ubijem (ili priča, da me nema čast poznavati).

I tako dalje.

Ostalo je poznato i ispričano. Odlučih pobjeći ili poginuti. Pobjegoh ispred straže, imajući i danas u plećima senzaciju da me netko puškom gađa. Pobjegoh, jer bi me mjesec dana zatvora ubio kao one divlje životinje koje kao gorila ne mogu disati iza brave. Zato i velim da razumijem smrtnu kaznu, ali ne razumijem torture zatvora.

Kralj me milostivo pomilovao. Čovječanstvu sam korisniji ovako no kao oplemenitelj konjske pasmine.

Obzor, 18. 8. 1912.